U njezinu književnom opusu nema slučajnih priča; svaka rečenica nosi trag stvarnog života, sudbine koja je dotaknula ljude oko nje ili nju osobno. Ona je Marijana Dokoza, poznata autorica, urednica Fenix-magazina i jedna od ključnih osoba iza projekta Domovnica. Već godinama gradi mostove između Hrvatske i Hrvata u iseljeništvu, povezuje Hrvate gdje god oni živjeli, čuvajući identitet naroda rasutog diljem svijeta. U svojim romanima i poeziji bilježi živote stvarnih ljudi, ne zazirući od teških tema, moralnih dilema i emocionalnih istina, dok kroz Fenix-magazin i nagrade Domovnica aktivno sudjeluje u očuvanju hrvatskog jezika, kulture i osjećaja pripadnosti izvan granica domovine.
Za nju pisanje nije bijeg od stvarnosti, nego način da je razumije i da pomogne drugima da je razumiju.
U razgovoru koji slijedi govorimo o njezinu autorskom opusu, s naglaskom na posljednji objavljeni roman „Njegova žena“, o odgovornosti pisca prema čitateljima te o Domovnici; inspirativnom projektu koji već desetljećima povezuje Hrvate diljem svijeta.
Intervju smo organizirali povodom dva velika događaja. Naime, Marijana u Švicarsku dolazi 31. siječnja, gdje će se u Bernu, u prostorijama crkve St. Josef, održati književna večer. Ujedno su u tijeku i posljednje pripreme za ovogodišnju Domovnicu, koja će se održati u subotu, 14. ožujka 2026. u Kongresnoj dvorani Kurhaus u Bad Homburgu.
Hrvati.ch: Domovnica traje godinama i postala je gotovo institucija/tradicija u iseljeništvu. Što Vas osobno najviše motivira da joj se iznova vraćate i ulažete energiju u nešto što nadilazi običan event?
Marijana Dokoza: „Od 20 godina koliko ovaj izbor postoji, već 19 godina sam među ljudima koji na njemu rade na čelu s glavnim organizatorom i idejnim začetnikom Stipom Puđom. Nije to nimalo lak posao. Ima trenutaka kada vam je doista svega dosta, no taj se umor uvijek iznova nadvlada zadovoljstvom koje osjetite kada vidite konačan rezultat i shvatite koliko zanimljivih ljudi živi u hrvatskom iseljeništvu. Kroz ova dva desetljeća Domovnica je stekla priznanje brojnih institucija, političara…, ali mene najviše raduje upravo priznanje Hrvata u iseljeništvu, oni koji žive od Europe do Australije i Amerike. Neopisiv je osjećaj otkriti da, primjerice, negdje u Americi živi djevojka čiji su roditelji iz malog sela u Bosni i Hercegovini, a koja je ostvarila glavnu ulogu u poznatom filmu s Julijom Roberts. Gledali ste taj film više puta, plakali uz njega, a niste ni slutili da je ta djevojka Hrvatica. I sada je ta ista djevojka nominirana u ovom izboru. Upravo takva otkrića me fasciniraju i iznova pokreću energiju čak i onda kada sam najumornija.“
Hrvati.ch: Domovnica na jedno mjesto dovodi ljude koji su simbol uspjeha, rada i prepoznatljivosti hrvatskog imena u svijetu. Što Vam je najljepše u tim susretima iza pozornice? Koji trenutci Vam potvrđuju da to što radite ima dublji smisao?
Marijana Dokoza: „Najčešće sam u kontaktu s glazbenicima, glumcima i nominiranima iz svijeta showbiza, dok kolege pokrivaju ostale kategorije. Upravo među onima s kojima komuniciram ima mnogo međunarodno priznatih i nagrađivanih pojedinaca, ljudi koji često dobivaju nagrade za svoj rad. Pa ipak, svaki put me iznova dirne koliko se iskreno oduševe kada shvate da su nominirani u ovom izboru, hrvatskom i njihovom. Ponosni su zbog svojih roditelja, zbog sebe, a na kraju sam i ja ponosna što sam dio tima koji stoji iza Domovnice, osobito kada vidim s koliko poštovanja i emocije kandidati pristupaju samoj nominaciji ili, eventualno, osvojenoj nagradi. Za njih je ta nagrada kao povratak kući, svojoj hrvatskoj obitelji. I zbog toga mislim da je Domovnica u ova dva desetljeća ispunila svoj smisao.“
Hrvati.ch: Organizirati manifestaciju takve veličine znači imati i viziju i odgovornost. Koja je Vaša ideja Domovnice danas: je li ona više nagrada, medijski događaj, ili prostor gdje su Hrvati iz iseljeništva barem jedan dan u godini svi zajedno, u okruženju u kojem se govori hrvatski jezik i slavi hrvatska baština?
Marijana Dokoza: „Nakon svih ovih godina rekla bih da je sve to što ste nabrojili, ali da je ipak najvažniji onaj osjećaj koji svima treba, osobito nama u iseljeništvu, osjećaj da ste „među svojima“ i da su vas upravo vaši prepoznali negdje u svijetu. Ovu nagradu posredstvom Fenix-magazina i Večernjeg list dodjeljuju Hrvati u iseljeništvu, jer upravo oni glasuju i na temelju njihovih glasova bira se tko će biti nominiran i tko će na kraju biti nagrađen. Mi smo samo oni koji tu nagradu imaju čast uručiti u njemačkom Bad Homburgu gdje se, kako ste i sami kazali, na jedan dan govori hrvatski jezik i slavi hrvatska baština. Kada je Stipe Puđa započeo s Domovnicom, imao je viziju. Možda tada nije ni slutio kolika je odgovornost njezina realizacija ni kolike će razmjere taj projekt dosegnuti, ali njegov san o Domovnici koja povezuje Hrvate, bez obzira na to gdje žive, nedvojbeno je uspio.“
Hrvati.ch: Kad pogledate sve godine rada, ljude koje ste okupili i atmosferu koju stvarate s Fenix-magazinom biste voljeli da Domovnica ostavi kao trajnu poruku Hrvatima u svijetu, čak i onima koji je nikad nisu doživjeli uživo?
Marijana Dokoza: „Voljela bih da im Domovnica bude trajni podsjetnik da su dio Hrvatske, čak i kada su daleko od nje, te da znaju kako ih domovina vidi, prepoznaje i cijeni, bez obzira na udaljenost i generacije. Pripadnost se nosi u srcu, a veza s domovinom ne slabi s udaljenošću. Upravo suprotno, ponekad nam udaljenost daje snagu i jasnoću da još snažnije spoznamo komu pripadamo. Neka im Domovnica bude podsjetnik na to.“
Hrvati.ch: Kratka poruka za sve nominirane je….
Marijana Dokoza: „Vaša nominacija znak je zahvalnosti i poštovanja hrvatskoga naroda prema vašem radu i uspjehu, prema svima vama koji, iako daleko od Hrvatske, nosite domovinu u srcu i promovirate je kroz svoj rad i život. Bez obzira na ishod izbora, vi ste dio hrvatskoga naroda, a Hrvatska je vaša domovina!“
Hrvati.ch: Koliko Vam znači predstavljanje književnog opusa u Švicarskoj, gdje ste dobro poznata autorica među našom hrvatskom zajednicom.
Marijana Dokoza: „U Švicarskoj sam gostovala već dva puta: 2022. godine u Baselu i 2018. u Badenu. Švicarska je sama po sebi lijepa i posebna zemlja, a publika je uvijek pokazivala iskren interes za razgovor o temama i knjigama koje sam predstavljala. To je ujedno najviše i najbolje što jedan autor može poželjeti. Upravo zato mi je ondje uvijek drago doći, jer znam da mogu očekivati interakciju s publikom. Uz to, uvijek imam tremu, pa mi razgovor s publikom dodatno pomaže. Između njihovih pitanja uspijem uhvatiti dah hehe.“
Hrvati.ch: Što Vas najčešće pokrene na pisanje: emocija, događaj, rečenica, slika, osoba?
Marijana Dokoza: „Na ovo pitanje mogla bih odgovoriti jednom jedinom rečenicom: motivira me život. Život koji se neprestano mijenja, donosi uspone i padove, kako meni kao autorici, tako i ljudima koje susrećem, o kojima slušam i koje promatram. Život nudi najnevjerojatnije priče i može vas povesti u bilo kojem smjeru. Mene uvijek iznova vodi prema pisanju. U svojoj knjizi memoara „Putevi bijega“ kanadski glumac Graham Greene zapisao je kako se ponekad pita na koji način svi oni koji ne pišu ili ne slikaju uspijevaju pobjeći od ludila, melankolije, panike i straha svojstvenih ljudskoj egzistenciji. Iako mislim da svatko ima neku svoju oazu u koju ponekad bježi i uzima predah, shvaćam što je želio reći. Imam sreću što pripadam onima koji od svega toga mogu pobjeći pisanjem i pritom drugima ponuditi isti taj bijeg, pišući o njima. Zahvalna sam Bogu što mi je dao sposobnost da primjećujem ljude oko sebe, da ih čujem i da ih uistinu vidim. Kada čovjeka promatrate, ali doista promatrate i slušate, možete naslutiti što se krije iza njegovih suza ili njegova smijeha. Ne smatram to svojim talentom, jer vjerujem da tu sposobnost svi nosimo u sebi. No zahvalna sam što mi je Bog dao emociju koja mi ne dopušta da ljude gledam površno i u prolazu. Znate onu situaciju kad vas netko upita „Kako ste?“, a pritom niti ne pričeka tih nekoliko trenutaka da mu bilo što odgovorite? Taj, nažalost, ne vidi ni vas, a možda ni sebe.“
Hrvati.ch: Imate li “okidač” koji prepoznate kao početak priče ili pjesme?
Marijana Dokoza: „Nemam neki određeni „okidač“. Odjednom ti nešto padne na um. Kad se najmanje nadaš. Vjerojatno zato što taj trenutak ne tražiš, a pjesma se dogodi u trenutku. Nikad nisam napisala pjesmu zato što sam to htjela. Možeš biti u autu, u gomili ljudi ili posve sam. Možeš gledati u nebo ili sresti pogled muškarca, žene, djeteta, starice i odjednom osjetiš potrebu napisati pjesmu. Ponekad si sretan, ponekad tužan. Nekad pišeš jer se osjećaš prazno zbog nečega što ti se događa, nekad jer si ispunjen. Pravila ne postoje. To je kao da netko, neko tvoje biće duboko u tebi otvori neka vrata i stihovi krenu iz tebe. S romanima je malo drugačije. I tu se mora dogoditi onaj magični trenutak kad si spreman za novi naslov. Uskoro mi izlazi istinit roman o ocu koji je doznao da nijedno od njegove troje djece nije biološki njegovo. Taj me čovjek kontaktirao, a čim sam čula njegovu priču, znala sam da ću je napisati. Ipak, trebalo je gotovo dvije godine od prvog razgovora s njim da se pokrenem. Jednog dana vraćala sam se odnekud kući i dok sam vozila, pomislila sam kako bi danas mogla početi pisati. Tek što sam parkirala, taj mi je otac nazvao i rekao: „Samo sam htio vidjeti kako si.” Nismo se čuli tri ili četiri mjeseca prije toga. Kao da je i on osjetio da je došlo vrijeme za njegovu priču. Možda će nekome to zvučati čudno, ali meni je to taj okidač.“
Hrvati.ch: Dolazi li Vam inspiracija više iz osobnog iskustva ili iz promatranja drugih ljudi?
Marijana Dokoza: „Ljudi me često pitaju koliko je mene u mojim pjesmama ili romanima. Neki su čak, na temelju mojih stihova, donosili zaključke o meni i mom životu. Istina je da su neke pjesme zaista dio mog života, ali postoje i one koje pripadaju tuđim životima ili nečemu što sam u određenom trenutku samo vidjela i doživjela. Vjerujem da svatko tko pročita pjesmu doživi je upravo onako kako se osjeća u tom trenutku. Kod romana je to drugačije, pogotovo kada pišete istinit roman o nekom. I tada, ipak, unosite svoje osjećaje, svoje iskustvo, situacije koje ste proživjeli ili vidjeli. U svakom romanu postoji dio autora. Svaki pisac u svakom svom romanu ostavlja svoj osobni pečat.“
Hrvati.ch: Postoji li tema u vašim djelima kojoj se uvijek vraćate, čak i kad to ne planirate?
Marijana Dokoza: „Ne postoji jedna tema. Postoje samo ljudi koji me pronađu i žele da zabilježim njihov život. I svaki put, iako u glavi nosim neku izmišljenu priču koja bi mogla zaintrigirati čitatelje, vratim se njima. Jer što dublje može dotaknuti čitatelje od priče koju nosi život? Upravo sam napisala roman koji će uskoro izaći, a koji je pisan prema istini, a već planiram novi o jednoj starijoj ženi koja me prošlog ljeta pronašla i ispričala mi svoj život. Na tom razgovoru bila je i moja 16-godišnja kći. Dok sam se premišljala hoću li uopće to prihvatiti, jer priča poput njezine ima na stotine i nisam sigurna bi li je današnja mladost shvatila, kći mi je rekla: „Mama, moraš to napisati. Zar ne vidiš koju želju ima? Rekla ti je da to ne želi odnijeti u grob i da ti predaje svoj život u ruke. To se ne događa često.“. I to je presudilo da je odlučim napisati. Ne događa se često da ti netko, tko te uopće ne poznaje, s tolikim povjerenjem daje svoj život u ruke. Nakon priče koju mi je ispričala ta žena, počet ću pisati roman o muškarcu koji vodi dvostruki život. Ima dvije obitelji i čini nevjerojatne stvari kako bi spriječio da se one ikad susretnu iako svi žive u istom gradu. S jednom ima djecu, s drugom nema, ali ostaje s objema. U tu njegovu nevjerojatnu laž upleteni su svi – od roditelja do prijatelja. I upravo je zapanjujuće da žene s kojima nije vjenčan, a s obje živi, ne znaju jedna za drugu. Meni se više čini da su prešutno pristale na takav život, no zašto je to tako, to još moram otkriti.“
Hrvati.ch: Što biste poručili nekome tko želi pisati, ali se boji da “nema što reći”?
Marijana Dokoza: „Ne treba se bojati jer svi mi imamo što reći. Možda je potrebno samo gledati vlastiti život tuđim očima, a ne svojima. Imam prijateljicu koja misli da je njezin život najdosadniji, da u četrdesetima nije pronašla smisao i ništa što bi je ispunilo i razveselilo. No, to nije istina. Problem je u tome što svoj život uspoređuje s tuđim životima na društvenim mrežama, a društvene mreže nisu stvarnost. One su poput filma koji gledamo: u njemu ima i istine, ali i elemenata stvorenih samo da bi gledatelja zabavili.“
Hrvati.ch: Inspiracija iz romana „Njegova žena” je pravi život, istinit – kakvu odgovornost to nosi u odnosu na to kad književnici izaberu imaginarno?
Marijana Dokoza: „Pisac uvijek ima odgovornost prema istini i ljudima, prema osobi koja mu je otkrila svoj život, i prema svim ljudima koji su uključeni u tu priču. Kad pišete izmišljen roman imate određenu slobodu, a istinit roman često nosi implicitnu obavezu da bude vjerodostojan i da ne iskrivljuje bit događaja. Pisac istinitog romana ima veću odgovornost jer mora štititi privatnost i dostojanstvo stvarnih ljudi. Istovremeno, mora jasno pokazati gdje počinje fikcija, da čitatelj ne pomisli da je sve „točno“ kao povijesni zapis. U izmišljenom romanu autor ima potpunu slobodu, ali i dalje nosi moralnu odgovornost za poruke koje šalje. Granica između istine i izmišljene priče je tanja nego što mislimo.“
Hrvati.ch: Jeste li morali nešto „prešutjeti” ili malo promijeniti/sakriti da biste zaštitili stvarne ljude ili sebe?
Marijana Dokoza: „Naravno, nisam otkrila identitet svih sudionika priče, promijenila sam im imena, kao i mjesta u kojima se sve događalo, no oni koji su upoznati s događajima i pročitaju roman, lako će prepoznati ljude i slučaj o kojem je riječ. Tijekom suđenja mediji su izvještavali o svemu, pa se na internetu može pronaći i pravo ime muškarca koji je počinio zločin od kojeg je sve krenulo.“
Hrvati.ch: Koji osjećaj vas je vodio tijekom pisanja ovog romana?
Marijana Dokoza: „Najprije me obuzeo šok i nevjerica jer teško je povjerovati da je netko sposoban učiniti takvo zlo, pogotovo netko koga ste upoznali i tko se predstavio u potpuno drugačijem svjetlu. Poznavala sam i ženu koja mi je sve otkrila, i ne možete zamisliti s čime se mučila sve te godine. Iako sam naslućivala da se iza njezinog osmijeha i šala krije nešto drugo, jer bi često odlutala u razgovoru, u njenom pogledu bilo je nešto bolno. Kad je počela pričati, shvatila sam što sam tada zapravo vidjela.Kasnije sam osjećala tugu svaki put kad bismo razgovarale, a što mi je više otkrivala, to sam ja dublje osjećala njezinu bol kao i bol djevojčice kojoj se dogodio užas, ali i svoju jer shvatiš kako su ljudi zaista sposobni učiniti takvo zlo.„Njegova žena“ željela je ovim romanom dosegnuti katarzu, a dok sam pisala i mislila na to, osjećala sam da joj na neki način pomažem. Ako sam joj barem malo pomogla, sretna sam.“
Hrvati.ch: Što biste voljeli da čitatelj ponese sa sobom nakon zadnje stranice?
Marijana Dokoza: „Voljela bih da čitatelji ponesu osjećaj koji će ih podsjećati da nije na nama da sudimo drugima, kao što su neki osudili ženu koja mi je sve ispričala, ali jest na nama da prepoznamo grijeh i poslušamo savjest, onaj glas u nama koji se pojavi kad se spremamo nešto učiniti. A pojavi se, to nitko ne može poreći. Često je upravo taj glas onaj kojeg trebamo slijediti. Možda, da je muškarac koji je počinio svo to zlo opisano u „Njegovoj ženi“, čuo taj glas, ništa se ne bi dogodilo.“
