By Sjećam se da je Nova Hrvatska 1976. tiskala u Londonu knjižicu hrvatskih viceva o Jugoslaviji pod naslovom Jezik za zube. Vicem se izražva ono što je nemoguće postići putem normalne komunikacije. Struktura vica ukazuje da je netko postao autsajderom, postranikom, u društvu kojemu pripada. Nova Hrvatska je tom knjižicom Hrvatima poručila da je u Hrvatskoj naziv službenog jezika – jezik za zube.
Uostalom, knjiga je nastala u vrijeme kad nije postojala, nije smjela ni mogla postojati izravna komunikacija između nakladnika (emigranta) i primatelja poruke (Hrvata u zemlji). Za razliku od današnjih komunikacijskih mogućnosti, kad se jezik odriješio, tada je vladala druga energija koja je povezivala hrvatske emigrante s domovinom. Dakle, nije bilo veze, ali nije bilo bez veze.
Danas komunikacija ima veze ali je većinom bez veze. Junaka s brnjicom na jeziku zamijenio je jezični razmetljivac, hvalisavac, himbenik. Stoga ne volim svaku vezu. Veza me podjeća na paukovu mrežu. Dok plete svoju mrežu, pauk i u samom središtu već osjeti dira li netko mrežu. Čim se jedna nit prekine, on žuri najprije po plijen a tek potom da popravi nit. I zna da ga čeka muha koja se zaplela u mrežu. Sačekat će hladno njezinu smrt i nastaviti svojim poslom kao da se ništa nije dogodilo. Pojest će ju tek kad se ohladi. Ne volim paukovu proračunatost, hladnokrvnost, lukavost i prepredenost. Ne volim ga ni kad hoda po dnevnom boravku, kad me prati po kući, kad se ugnijezdi pored mog kreveta. Svjestan sam pak da je paukova mreža sjajna mistična metafora za filozofe, pisce, umjetnike. Tamo gdje vlada paučina, ima svačega previše, a premalo higijene.
Ta me siva, savršeno ispletena, neodoljivo dotjerana paukova mreža posjeti na moje lutkarske snove. Lutka je savršena projekcija. S njom se može sve. Ona može na kazališnim daskama ono što ne može niti jedan glumac, prije svega umrijeti. A da ne govorim o političarima koji sjede u Hrvatskom saboru. Moje snove prekinu subota 5. ožujka 2016., glamurozna, deseta obljetnica dodjele prestižne nagrade Večernjakova domovnica u Bad Homburgu. Nije mi se išlo. Ne zbog hladnoće. Bio sam uvjeren da će se ta veličanstvena priredba moći održati i bez mene, premda ću izgubiti epitet državotvornog Hrvata. Smokva je, naime, propupila i moram ju čuvati. Kos polako propjevava, svrake vode nepoštednu borbu s vranama za povlaštene položaje gdje će se gnijezditi. Sve potencijalni neprijatelji smokvinih pupoljaka.
Ima pouzdanih novinara koji će o tom „hrvatskom oskaru“ slikovito izvijestiti. Bit ću obaviješten. Ta̎ Večernjak je ionako desničarsko glasilo, doduše u privatnim stranim rukama, ali bez dvojbe državotvorno. Stoga Večernjakov događaj ne može propustiti ni jedna državotvorna osoba niti organizacija. Predbacujem si, dvojim i bistrim glavu. Nije bitno što je neka priredba privatna, za državnu blagajnu je važno da je državotvorna. Hrvatski državni dužnosnici se ionako više ne pojavljuju na državnim slavljima, kao primjerice Danu državnosti, jer ih ne organiziraju uvijek državotvorni elementi. Nedostaje im glamuroznost inozemstva. Državna bi slavlja valjalo prebaciti u Beč, ne samo zbog otmjenosti mjesta nego i zbog dnevnica tog neodoljivog mamca državnih službenika. I gle, pogodih. Stiže mi obavijest da su događaj svojom nazočnošću uveličali: ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Miro Kovač, potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš, predsjednik saborskog Odbora za Hrvate izvan Hrvatske Božo Ljubić i njegove kolege zastupnici Margareta Mađarić, Željko Glasnović i Ivan Šuker te predstojnica Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Daria Krstičević, pod čijim se pokroviteljstvom i ove godine održala Domovnica, zatim glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić, pomoćnik ministra za socijalnu skrb Ante Babić, te savjetnik predsjednice za branitelje Ante Deur, njegovi suborci Josip Klemm i Đuro Glogoški i predsjednik Glavnog stana HSP AS dr. Tomislav Vlajnić. Naknadno saznadoh da su se u tom kolosalnom državotvornom društvu našli i ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Marin Knezović i njegova voditeljica Odjela za marketing i promociju Ivana Rora. Ovaj me je propust silno uznemirio. No, umirila me spoznaja da su se sva ova navedena državotvorna imena našla na isti način u Bad Homburgu – o državnom trošku i po mogućnosti će još dodatno ubrati dnevnice.
Bravo, kažem, još uvijek ima ljudi u Hrvatskoj koji znaju. A znanje je moć, samo ga treba povezati s državnom blagajnom poput pauka koji spretno plete mrežu za svoju žrtvu. Blagajna odlučuje o državotvornosti. To znaju samo oni pametniji među nama. Mjera pameti je pak jezik, ne onaj za zube, nego onaj kojim se ovladava prošlost i proriče sjajna budućnost. Mrtav je političar koji govori o sadašnjosti i njezinoj krutoj stvarnosti. Tako nam naši političari lijepo poručiše: „Vlada će razmotriti“, „Vlada će omogućiti“, „Vlada će tražiti načina“, „Vlada će osigurati“, „Državni ured će se potruditi ojačati iseljeničke zajednice, povezat će ih s matičnom zemljom, poticat će njihovo izdavaštvo“, „Članovi Savjeta Vlade će morati više surađivati s onima koje predstavljaju“, „Naša će se suradnja temeljiti na partnerstvu“, „HRT će se otvoriti iseljenicima da se mognu javno artikulirati“, „Ponovno ćemo uspostaviti jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske“… Dirnut sam do suza. Ne usuđujem se više nabrajati da ne bih pokvario ovu nebesku idilu futura. Jesam li slučajno prečuo futurum exactum (futur drugi) – kako bi rekli naši gramatičari?
I sad se pitam, je li unosnije radovati se kosu i njegovoj najavi proljeća iz grma pod smokvom ili biti državotvoran Hrvat? Neki „pametnjaković“ sa svjetski priznatog znanstvenog centra me pomete svojom jadikovkom: “U prijedlogu proračuna vidim da MZOS ima manji proračun za 158 milijuna kuna. Sad brojim do 1000 … pa jesu li oni normalni!!!! Ovo je najdiplomatskiji mogući izraz za ovako katastrofalnu najavu. Jedno on mojih najčvršćih uvjerenja je da se budućnost jedne zemlje zasniva ne samo na znanju nego i na ZNANOSTI! I umjesto da se planira povećanje sredstava, ali istovremeno i drastična reforma sustava znanosti koja će voditi većoj kompetitivnosti i internacionalizaciji (reforma obrazovanja je u tijeku), većini ministarstava se sredstva povećavaju, a MZOS-u se smanjuju. Sve u svemu apsolutna katastrofa.“
Moram mu predbaciti da nije državotvoran jer je ispustio tu riječ u svom prosvjedu. I to isto moram predbaciti svim hrvatskim migrantima i njihovim umirovljenim povratnicima u domovinu što se bune protiv zakona o državljanstvu, osobnim iskaznicama, porezu, pa i onom retroaktivnom. Oni doduše žele državotvorne Hrvate na vlasti, ali im svijest nije dostigla taj stadij da je državotvornost tijesno povezana s državnom blagajnom. Bez blagodati državne blagajne, nema grlatih Hrvata. I još uvijek im nije ušlo u glavu da naša domovina nama migrantima posvećuje toliko pozornosti sa svojim ustanovama: Hrvatska matica iseljenika, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Savjet Vlade RH za odnose s Hrvatima izvan RH, saborski Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Institut za migracije i narodnosti, djelomice Institut Ivo Pilar… Sve to treba nahraniti onako kako se pauk hrani. E, druga je stvar što oni nemaju vremena za komunikaciju s hrvatskim migrantima. Oni su pod tako strogom kontrolom da svaki deset minuta moraju upisati što su radili. A glede nesuvslih zakonskih odrebi nisu u stanju davati pojašnjenja jer nisu svi na istoj razini državotvornosti kao zakonodavci. Što im preostaje drugo nego jezik za zube ili ga pretvoriti u futur. Tako sigurno ne će pogrješiti. Ako nije državotvoran i u futuru, jezikom se može i te kako griješiti.
I još nešto moram predbaciti svim migrantima koji slabo pamte i brzo zaboravljaju. Shvaćam ih da budućnost slabo pamte, ali da prošlost zaboravljaju, nikako. Svi smo mi čuli za helensku povijest i velikoga Homera. Homer je bio veliki pjesnik, začetnik historiografije, ali je bio slijep i živio sam u kući. Vlast mu je, pored kuharice, od vremena do vremena slala mladiće koji su mu trebali počistiti kuću. S vremenom se u kući nakupi smeća, nahrupe paukovi i pletu svoje mreže, izlegu se i umnože uši, higijena je ugrožena. Tako jednoga dana mladići dođoše, boraviše neko vrijeme u kući i na rastanku rekoše Homeru: Uši koje smo vidjeli i pohvatali, ostavljamo ovdje, a one koje nismo vidjeli ni pohvatali, uzet ćemo sa sobom. Nesretnom Homeru nije ništa preostalo nego – jezik za zube. Tako je još jedno vrijeme poživio, ali u šutnji, šutnji, šutnji… Heraklite, hvala Ti.
Držislav Blagajnić
