By Piše: Tihomir Nuić
Nekad je usmenost dominirala. Pripovijedalo se i to prenosilo s koljena na koljeno, jer se čitanje smatralo mukotrpnim poslom. Čitanje nije čovjeku urođeno. Premda je jezik usidren u čovjekovim genima, čovjek mora čitanje aktivno učiti. Dešifriranje jezičnih znakova je kulturološka tehnika koju je ljudska vrsta razvila u novije vrijeme i time utjecala na vlastitu evoluciju da uporabom slova izgrađuje kulturu i uobličava komunikaciju. U 18. stoljeću došlo je do stvarne “revolucije čitanja”, koja je uključivala sve više ljudi u veliki prosvjetiteljski projekt. Kao središnji mediji, knjige su sadržavale znanje i informacije, a njihova recepcija omogućila čitateljima da prevladaju stanje mentalnog ugnjetavanja i tutorstva.
Digitalizacija je danas dovela do toga da se suočavamo s mnoštvom pisanih dokumenata iz dana u dan. Potreba za knjigom nestaje. Digitalni prostor nudi tisuće tekstova. Njihovo mnoštvo doslovce slabi koncentraciju. Stoga ljudima nedostaje strpljenja da u jednom komadu pročitaju dulji tekst kao što je primjerice roman.
Knjige nas ipak upoznaju s mislima, argumentima i osjećajima drugih ljudi. Svatko tko se upušta u lektiru, uči, jača sposobnost spoznaje, empatije, ali knjiga ipak nije čarobna instanca koja bezuvjetno poboljšava čovjeka ili njegov svijet. Postoje dobre i loše knjige kao što postoje dobri i loši ljudi. Bez čitanja kao i s čitanjem može se društvo brutalizirati, može njime divljaštvo ovladati i time opasnost po čovječanstvo, ali ga se čitanjem može i bolje razumjeti i dosljednije oplemenjivati.
Ovaj mi se uvod učinio nužnim glede činjenice da bi knjigu, koju predstavljam, trebali ovdašnji Hrvati prihvatiti kao što ju je njemačka književna kritika prihvatila. I bilo bi lijepo kad bi pisci dobrih knjiga, hrvatskih korijena, osjetili da ih sunarodnjaci podupiru kupovinom i promidžbom. Ove se godine pojavila jedna nesvakidašnja knjiga koja nije samo dobila velike pohvale književne kritike, nego je kritičare knjiga oduševila. Radi se o knjizi Jahre mit Martha – Godine s Marthom (Frankfurt am Main, 2022.) autora Martina Kordića, koji se rodio u Njemačkoj 1983. godine. Studirao je u Hildesheimu i Zagrebu. Sad je lektor kod slavnog izdavača Hanser u Münchenu. Prvi je roman objavio 2014. godine pod naslovom Kako zamišljam sreću (Wie ich mir das Glück vorstelle).
O svom podrijetlu. Moji roditelji nisu bili Hrvati iz Hrvatske, nego Hrvati iz BiH. Na pitanje tko sam, nema jednostavnog odgovora. Ali ako nisam u stanju sam kazati tko sam, kako će me drugi prepoznati kao nekoga s kim sam i ja sam suglasan? Postojalo je samo jedno mjesto na kojem sam mogao jednostavno biti, gdje nitko, pa ni ja sam, ne bi sumnjao da sam odatle: To je groblje u selu mog oca, gdje na svakom drugom grobu stoji moje prezime.
Kad se našao zajedno s Marthom na sprovodu pokojnom djedu, objasnio joj je kako je kao dijete doživio rat. „Ovo je sve bila vojna fronta. Brda, grad u dolini, sela na našoj strani. Ovdje se fronta kretala od istoka prema zapadu, od sjevera prema jugu preko planinskih vrhova i natrag.“ A tek sad je shvatio da je svaka granata koju je čuo bila uperena na djecu koja su se veselo igrala. „Netko nas je htio ubiti, zaista nas. Onda smo se rugali onima koji su ispaljivali granate da su preglupi da bi pogodili naše selo.“ Zatim je pripovijedao Marthi kako je s vojnicima UN-a i NATO-a u cijelom kraju nastalo crno tržište svega i svačega. Djeca su znala da međunarodni vojnici ne pucaju na njih, ali su im roditelji preporučili oprez. Kad bi se strani vojnici raspitivali za nekoga, odgovor djece je bio da ga ne poznaju. Djeca su znala da vojnici žele seljanima oduzeti oružje, a ako Srbi napadnu selo, strani vojnici ga sigurno ne će zaštititi. „Radilo se o tome da se spriječi da nam iz podruma oduzmu kalašnjikove. UN su s vojnicima pokazivale svoju nazočnost u selu, a mi s djecom. To je trajalo nekoliko ljetnih dopusta.“
Protagonist njegova romana se zove Željko Draženko Kovačević zvan Jimmy. Živio je u dvosobnom stanu u Ludwigshafenu s ocem i majkom, starijim bratom Krunom i podosta mlađom sestrom Ljubom. Otac radi na gradilištu i samo vikendom boravi s obitelji, majka čisti bolnice, škole, stanove i kuće. Autor ne prikazuje svoj glavni lik kao žrtvu njemačkog društva, donekle neraspoloženog prema imigrantima. Jimmy-Željko je blistav, na poetsko-književni način prilagodljiv, ali tvrdoglav, pomalo biseksualan, ali uključen u konzervativni nogometni klub Croatia Vorderpfalz, obožavatelj Michaela Jacksona sa sklonošću melankoličnoj poeziji. Impresivno složen lik u prekrasnom romanu.
Kordić opisuje njemački školski sustav u kojem se djeca useljenika katkad nepotrebno svrstavaju u niže kategorije. Jimmyju je dopušteno prijeći u srednju školu tek kad se učiteljica niže srednje škole požali da je ovaj ambiciozni sveznalica prepametan za njezin razred. Tijekom savjetovanja o zanimanju u desetom razredu, zaposlenica u uredu za zapošljavanje preporučuje mu da napusti srednju školu i uči za vrtlara. Iz školskih zapisa iščitava da ga zanimaju cvijeće i drveće, a dječaku tako dobro ide matematika i biologija. „Ovo je više od neznanja, to je čista, rasistička sprdnja“ zapisa jedan njemački kritičar. “Nisam ja vrtlar”! U ovom trenutku poniženja Jimmy se pokazuje posebno ranjivim. Daje si oduška i nogom razbija računalo. “Napravio sam točno ono što se očekivalo od Željka Draženka Kovačevića.” Kazna da dva sljedeća tjedna nema pristupa školi je ubrzo uslijedila.
Željkova majka je čistila kuću sveučilišne profesorice Marthe Gruber, koja je živjela s kćerkicom Edit, u obližnjem Heidelbergu. U vrijeme školskih odmora majka je preporučila gospođi Gruber svoga sina petnaestogodišnjeg Jimmyja za pomoćnog vrtlara u vrtu njezine vile. Džeparac je bio osiguran. Nije samo gorka ironija da je taj potez urodio intimnom vezom, nego i Jimmyjevom primjedbom kako profesoričin automobil marke Volvo ne odgovara statusu profesorice. Kad se njegova obitelj pojavi u Hercegovinu s novolakiranim Mercedesom, koji je prešao 200 tisuća kilometara i više ga taksi-poduzeće nije smjelo rabiti, suseljani se dive uspjehu obitelji Kovačević.
Jimmy skrovitim pogledom promatra Marthu Gruber tijekom njezinog svakodnevnog gimnasticiranja i plivanja u bazenu. Martha također osjeća privlačnost prema petnaestgodišnjaku. Osobitu ju je privlačila Jimmyjeva energija i zdrava radoznalost za razliku od dosadnih uhranjenih buržujskih sinova. Ponudila mu je i kartu za operu, premda joj on nije znao objasniti što znači opera. U dogovoreno vrijeme je došao po profesoricu da idu zajedno u operu. Od džeparca je kupio Jordan cipele, obukao bratove crne jeans i očevu najljepšu košulju. Ponio je i kožnu jaketu koju je otac kupio od prve plaće u Njemačkoj. Kad se pojavio kod gđe Gruber, ona se nije mogla načuditi i upitala ga je na što sliči? Potom ga je pozvala u kuću, na gornjem katu iz ormara iznijela odijelo, košulju, cipele i kravatu i zamolila ga da to obuče. S biciklima su otišli u operu i noć proveli vanka. Neravnoteža ostaje između njega i 25-godišnje profesorice i sve se svelo na poljubac na jezeru.
Jednom prilikom u Marthinoj kući Jimmy otkriva silno veliku knjižnicu čiji regali sežu od poda do stropa puni knjiga. U stanu Kovačevića su samo dvije knjige Biblija i Sasvim dolje (Ganz unten) novinara Güntera Wallraffa, koji se pretvorio u turskoga gastarbeitera da bi izbliza opisao neshvatljivo izrabljivanje i iskorištavanje stranih radnika. Boravak u knjižnici je ujedno trenutak nadahnuća u kojem Jimmy shvaća da u ovom prostoru „leži sakriveno ono što bi moralo biti preduvjet da se postane mudrim čovjekom“. Pomislio je da ga jedino to može povesti naprijed. Čim je dobio džeparac za rad u vrtu, kupio je Duden Lexikon A-Z. Željko je inače svoju jezičnu radoznalost gradio skupljanjem novina i časopisa iz kontejnera i bilježenjem manje poznatih i nepoznatih riječi. Sad je u Dudenu mogao pronaći njihova značenja i objašnjenja. U knjižnici profesorice Gruber pronašao je pristup svijetu koji mu je bio zatvoren zbog njegovog podrijetla: “Bez obzira na to koliko bi poslova moji roditelji još prihvatili, ovdje sam vidio sve ono što nikada nisam mogao dobiti od njih.”
Nakon mature Jimmy upisuje fakultet u Münchenu, premda ga je brat Kruno odvraćao od toga. „Roditelji nemaju novac za studij, studij nije za djecu kao što smo mi“ govorio je Kruno. Roditelje je na polasku u München tješio riječima: “München je središte svih Hrvata u Njemačkoj. Želim dati ne znanje svojoj obitelji da ću se odseliti od njih u drugi grad, da ću biti prvi Kovačević koji će studirati, ali da ne ću zaboraviti naše podrijetlo“. Da tu poruku nitko od njegovih nije razumio, pokazalo se kasnije pri proslavi dodjele diplome po završetku studija. Jimmy, kako Željka oslovljava glamurozni profesor književnosti u Münchenu, ne samo da vlada studijem već i zarađuje novac serviranjem u „Balkan-Grillu“, koji pripada čovjeku iz susjednog sela u Hercegovini, i tako podmiruje redovito svoje troškove. Već u drugoj godini studija postaje osobnim asistentom spomenutoga profesora. Jimmy je već odrastao i uspješan. Dobiva poruke od Marthe. Dopisuju se, ali bliskost, koju rađa daljina, ne postaje pravom bliskosti, jedino prilikom posjeta. Tajanstvena Martha, koja ne otkriva ništa o sebi, želi znati sve o svom mladom ljubavniku koji studira književnost u Münchenu. Čak koristi i kreditnu karticu koju mu je poslala da plati račune u ovom skupom gradu. To je posebno suptilan oblik kontrole. Martha plaća, ona odlučuje, ona koreografira. I Jimmy se pokorava jer mu nudi ono za čim on čezne: knjige, obrazovanje i neovisnost.
Na promociji u Münchenu nitko se nije pojavio osim Marthe. Jimmy prvi put shvaća cijenu koja ga stoji za napredovanje u obrazovanju. Od danas sam prvi Kovačević s akademskim zvanjem. Unatoč tome tugujem. Moji roditelji su nestali. Moj brat je nestao. Moja sestra je nestala. Moji rođaci su nestali. Cijela moja šira obitelj je nestala.
Nakon diplome Martha i Jimmy borave u hotelu na otoku Juist na Sjevernom moru gdje se nastavlja igra u granicama nepovrjedivog. Iznenada Jimmyju stiže poruka da je djed umro. Odmah sjedaju u čamac, prebacuju se u auto i daju se na put u Hercegovinu. Prilika za Marthu da upozna hercegovačke vrleti i goleti, u ratu oštećene kamene kuće, sprovodne običaje, Željkovu rodbinu, a bogme i ne baš pohvalno jezično blago kao što su psovke.
„U svojoj drugoj knjizi, sin bosansko-hrvatskih imigranata, koji danas radi kao urednik u Münchenu, stilski samouvjereno i uporno progovara o opasnosti od gubitka identiteta i ponosa – a upravo se to događa mladom čovjeku. Spreman je žrtvovati sve kako bi postigao uspjeh. Ne podcjenjujte ovu laku knjigu: to je brutalan obračun. Obračunavanje s društvom u kojem ljudi iz obrazovno zaostalih sredina često dospiju do vrha samo ako rade dok ne padnu ili su spremni sklopiti pakt s vragom. I obračun s korisnicima sustava koji si mogu dopustiti da budu tolerantni jer su uvijek imali sve. Protagonist ovog romana točno zna kakav je osjećaj kada uvijek moraš biti bolji od djece njemačke srednje klase, također discipliniraniji, stroži prema sebi, bez samosažaljenja, koje si ne možete priuštiti. Jimmy je stalno u bijegu, zna on kako je kad moraš proslaviti dječji rođendan u McDonald’su jer je stan premali…“ zaključuje jedan kritičar.
Kordićevo djelo Godine s Marthom uistinu ima sve odlike izvanredne literarne uspješnice. Neki kritčari njemačkoj jezičnog područja pridaju djelu veliko značenje nazivom „obrazovni roman“ (Bildungsroman). Hrvatskim sociolozima, politolozima, kulturnim radnicima, demografima i inim istražiteljima iseljeništva roman Godine s Marthom mogao bi puno pomoći.
Povratkom Jimmyja u Željka, događa se povratak k sebi. Željko postaje njemačkim Hrvatom koji stoji iza svoje prošlosti. Brat Kruno, sad s doktoratom, kupuje veliku kuću s četiri stana u kojemu otac i mama, Kruno i supruga, Željko, te Ljuba sa suprogom i djetetom, svatko u svom kutku stanuju, i vikendom veselo roštiljaju u svom vrtu. Željko samo u okrilju svoje obitelji ima utjehu i smisao života, koji nije mogao naći kao dobro plaćeni, ali ozbiljno potkopavani zaposlenik komunikacijske tvrtke specijalizirane za Public Relation. I tako ponosni diplomirani književni teoretičar postaje vrtlarom, doslovce se vraća svojim korijenima. To možda zvuči kao loša šala, ali je za njega spas.
P.s.
Koristim priliku da zaželim čitateljima portala hrvati.ch duhovnošću prožeto Došašće, te sretan Božić i Božićne blagdane! Za lektiru Vam preporučujem „Jahre mit Martha“ Martina Kordića, štivo s kojim ćete biti oduševljeni i kojim možete oduševiti svoje švicarske prijatelje i poznanike.
