Izlet u Heidiland

Učenici Hrvatskih dopunskih škola Bäch i Sibenen (odnosno od ove godine Wilen bei Wollerau i Galgenen – kanton Schwyz) krenuli su u nedjelju, 06. rujna 2009 prema Heidilandu, poznatom izletištu iznad Maienfelda u Kantonu Graubünden. U Heidilandu se mnogo toga zove imenom Heidi.

{sidebar id=12} Tako je i naše zajedničko druženje ovaj put počelo kod jednog bunara nazvanog Heidibrunnen. Tu smo ostavili automobile, te se prije pješačenja Heidiwegom preko Heidihofa prema Heididorfu u kojem se nalazi Heidihaus malo okrijepili slijedeći onu staru mudru izreku «Prvo fruštuk, ondak na put».

Put nas je vodio prvo kroz šumu, a zatim preko prostranih brdskih proplanaka i još neobranih vinograda kroz idilični pejsaž poznat iz filmova i priča o Heidi, te toliko svojstven za ovaj dio Švicarske. Iako su putokazi «Heidiweg» pored kojih smo prolazili uporno pokazivali u suprotnom smjeru (tamo odakle smo došli) mi smo nastavili naprijed «svojim putem» nadajući se da ipak idemo na dobru stranu. I stvarno, nakon lagane jednosatne šetnje došli smo u Heididorf.

Heididorf je u stvari jedani mali zaselak od samo nekoliko kuća od kojih je jedna «ona prava», odnosno Heidihaus, kuća u kojoj je živjela Heidi. Prije ulaska u kuću koja je uređena kao muzej, malo smo se odmorili na «glavnom seoskom trgu» sa kojeg se pruža daleki i široki pogled na Bad Ragaz, te dolinu Rajne od Chura pa sve do Sargansa Na tom malom trgu sve je vrvjelo od turista, ali i malih «nestašnih» koza, koje su nesmetano šetale okolo skačući za djecom i tražeći nešto za jesti.

Heidihaus je inače stara seoska kuća tipična za brdske dijelove kantona Graubünden. Provlačeći se kroz uske i pomalo zagušljive hodnike kraj rijeke znatiželjnih turista, te penjući se klimavim stepenicama (kojima se svi nisu niti usudili ići) mogli smo vidjeti gdje je to živjela i što je to radila Heidi. Gledajući tu seosku idilu, te krajolik oko njene kuće, svakom je prosječnom Heidi poznavaocu odmah postalo jasno, zašto je Heidi upravo tu htjela živjeti, a ne u dalekom i sivom Frankfurtu pod željeznom palicom „Fräulein Rottenmeier“.

No unatoč svoj toj idili, prilikom razgledavanja kuće počeo se polako javljati biološki sat, najavljujući da se bliži vrijeme ručka. Razmišljanja o Heidi i Peteru ubrzo su zamijenjena mnogo prizemljenijim mislima o tome – kako bi sada bilo lijepo nešto dobro pojesti, pa se poslije malo na suncu ili u hladu nekog drveta ispružiti i zasluženo odmoriti. Praćeni tim mislima i pitajući se da li ćemo naći slobodno mjesto za roštilj, krenuli smo natrag prema Heidibrunnenu (ovaj put «pravim smjerom»), tamo gdje je i počeo naš današnji izlet.

Na povelikoj livadi iza Heidibrunnena nalazi se nekoliko mjesta za «roštiljanje». Sva mjesta, osim jednoga su bila zauzeta. Odmah nam je bilo jasno i zašto je to tako. Na tom jednom jedinom slobodnom mjestu nije bilo rešetke za roštilj. No ponovno imajući na umu jednu drugu mudru izreku «NNNI» (starije generacije će znati o čemu se radi), mi smo se naravno dobro pripremili za ovaj izlet, te ponijeli svoju vlasitu rešteku, tako da se ubrzo počelo dimiti i iz «našeg šora». Nedugo zatim smo osvojili i jedno drugo mjesto sa već gotovom vatrom, tako su se poznati mirisi ubrzo počeli širiti livadom kod Heidibrunnena.

Dalje je sve išlo svojim poznatim i ustaljenim redoslijedom. Poslije dobrog «ića i pića» neki su malo prilegli, neki (rijetki) su se još malo prošetali, očevi su bacali «kamena sa ramena», mame su pile kavu, dečki su igrali nogomet dok su cure ćakulale sa učiteljicom. I kao na većini naših fešta, ni na ovoj nisu nedostajali tamburaši. Uz muziku, pjesmu, šalu i igru vrijeme je brzo prolazilo, tako da je ubrzo došao onaj nezaobilazni čas rastanka.

I tako je prošao još jedan izlet učenika Hrvatske dopunske škole. Na kraju nam ne preostaje ništa drugo nego da kažemo – doviđenja do nekog slijedećeg izleta, do nekog slijedećeg zajedničkog druženja.

Miroslav Belošević

Prvo jedna putna …