By MALI HRVATSKI DUHOVNO-KULTURNI CENTAR S CRKVOM NA BLEIBURGU. Na tragu spomena koji su hrvatski prognanici i preživjeli pojedinci Bleiburga i Križnog puta čuvali u Austriji od završetka Drugog svjetskog rata, ali i u duhu onoga što smo u ime Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) davno potakli kao i onoga što je dosad tamo učinjeno, dolazimo s prijedlogom koji bi trebao voditi prema upotpunjenju i završetku izgradnje spomen-obilježja na Bleiburgu.
Kad već imamo na Bleiburgu dobar vlastiti komad zemlje, držimo da bi tu još trebalo
a) izgraditi jednostavne prostore za prikladan prijem posjetitelja i/ili hodočasnika, te
b) ako se nakon temeljitog promišljanja učini potrebnim, osigurati boravak za par osoba, među njima i jednoga svećenika, a koje bi bile na raspolaganju za duhovno-kulturne potrebe posjetiteljima i/ili hodočasnicima.
Stoga smatramo nužnim da se počne s ostvarenjem ovoga projekta, primjerice, s imenovanjem stručnjaka koji bi odmah počeli oblikovati sadržaj „Malog hrvatskog duhovno-kulturnog centra s crkvom na Bleiburgu“. On bi uz skromnu multifunkcionalnu crkvu, mogao uključiti, ako se pokaže potrebnim, i stan za par osoba, koje bi tu stanovale ili često tamo dolazile, neku vrstu dvorane (odmorište, prismok i sl.) barem za dva-tri autobusa posjetitelja, pa višenamjenski muzejsko-izložbeni prostor, te higijenske prostorije. Zapravo ono, što je ovakvom jednom susretištu potrebito, bez pretjerivanja s građevinskim prostorom, imajući u vidu da će to trebati uzdržavati. Vjerujemo, da bi se uvijek našlo u našoj Crkvi i narodu par prikladnih osoba koje bi se mogle na jedno vrijeme obvezati svojim boravkom, molitvom i nazočnošću podgrijavati „vječnu vatru“ na Bleiburgu i biti na usluzi posjetiteljima. Crkva bi mogla biti posvećena, primjerice, Gospi tješiteljici, Kraljici mira, Žalosnoj Gospi ili sl.
Kad bi se tako nešto osiguralo, sigurno bi tu preko cijele godine ili u određeno dogovoreno vrijeme dolazili posjetitelji, od raznoraznih skupina odraslih do ministranata, krizmanika i ostale školske djece, koje bi tu trebalo s onim najosnovnijim dočekati i primiti.
Nije lako doći ni na samu ideju za nešto, ali ovdje je najvažnije da iza ovoga projekta stane netko s moralnim i duhovnim autoritetom pred cijelim našim narodom. Kako je nekoliko časnih hrvatskih emigranata koji simbolično čine „Počasni Bleiburški vod“ već prešlo 80-tu godinu života, a hrvatske državne vlasti očito nisu na rečenoj razini, ipak bi – među svim našim slabima – najbolje bilo da, uz sve moguće prigovore, ovaj crkveno-nacionalni „projekt“ povedu hrvatski biskupi (HBK i BKBiH), naravno, uz dogovor i sudioništvo odgovarajućih hrvatskih državnih ustanova.
U tom slučaju mislimo da ne bi zapelo na financiranju ovoga projekta. Pod vodstvom naših biskupa mislimo da bi malo koja hrvatska župa i misija u domovini i u hrvatskom izvandomovinstvu sa svojim vjernicima odbila svoju pomoć. Bilo bi tu darova pojedinaca i sponzora, a što osjećamo među članovima HSK-a koji djeluje u više od tridesetak država svijeta. Osim toga, ne bi to trebao biti „projekt“ samo Hrvata vjernika!
Uz to, gradnja nipošto ne bi smjela spadati u skupe crkveno-nacionalne objekte, već vidno skromna i praktična, odvijala bi se bez pritiska žurbe i u vremenskom ritmu stvarnih mogućnosti dobročinitelja i mogućih donatora. Njome se nikoga ne bi smjelo optereti, posebice ne u ovim vremenima krize i još važnijih potreba našega naroda, primjerice, iskorjenjivanja siromaštva u HR i BiH.
Nadalje, ovo mjesto bi moglo imati za posjetitelje i/ili hodočasnike, između ostalog, dvije važne dimenzije. Na jednoj strani, bilo bi to mjesto mira, molitve, pijeteta, čuvanja uspomene, središnje mjesto posjeta i/ili hodočašća svim hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnog puta. Na drugoj strani, bilo bi to mjesto brige, promišljanja i molitve za pravedni mir i blagostanje među ljudima i narodima na ovom našem planetu, za sve žrtve svirepih progonstva i nepravdi, a kojih uvijek ima i, nažalost, još će ih dugo biti.
O ovome sam osobno razgovarao s nekoliko hrvatskih biskupa i jedan bi se vrlo rado sam angažirao na ostvarivanju ovoga cilja. Ali eto, dobro bi bilo čuti o ovome prijedlogu i glas javnosti, pa radi toga ovo najprije javno pred nju i iznosimo.
Fra Šimun Šito Ćorić,
glasnogovornik Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK)
sito.coric(et)gmx.net
Solothurn, 7. listopada 2010
