By Iseljeniku se najlakše snaći u novoj sredini, ako se uspije prilagoditi. Ponekad to prilagođavanje ide dalje od normaloga suživljavanja s mjesnim pučanstvom. Iz poslovnih ili bilo kojih drugih razloga, ljudi katkad prilagođavaju ili čak mijenjaju i svoje ime i prezime. Takvih slučajeva ima na pretek. Sjećamo se ne tako davnoga istupa u javnosti liječnika, njemačkoga doseljenika hrvatskih korijena, koji je ispunio sve uvjete za švicrasko državljanstvo, ali administracija nije mogla ispuniti njegov uvjet sa slovom ć – ono tako ovoj sredini suspektno ić – pa je postupak odgođen. Dotičnik se nije složio sa zamjenom ć u c, ch, ts i sl.
Stoga je dobro upozoriti kako su se strana imena prilagođavala mjesnim prilikama i u našoj domivini još u Napoleonovo doba. A i kasnije. Naime, početkom XIX. stoljeća Ilirske pokrajine (Dalmacija, Istra…) su pale pod francusku upravu, ali ih je potkraj 1813. austrijska vojska zaposjela, a potom su Pariškim mirom (30.V.1814) te odredbama Bečkoga kongresa (9.VI.1815), i formalno vraćene Austriji. U vrijeme Napoleonske vladavine dolazi u Dalmaciju, odnosno u Split, Nikola Selebam. Ne samo ime, nego je i prezime kroatizirano, barem u publicistici. Nejasno je, zbog nedostatka dokumentacije, je li kroatizacija imena bila službena ili se radilo o dnevnoj uporabi i prilagodbi. (U hrvatskoj publicistici se dodaje u zagradi prezime Schellebam, valjda zbog upozorenja na strano podrijetlo, a vjerojatno se radilo o čovjeku punim imenom Niklaus Schelle(n)baum. Prezime Schellenbaum se često susreće u Toggenburgu.) Rodio se u Toggenburgu (u hrvatskoj publicistici Tochemburg, Toggio) 12. veljače 1761. Hrvatski publicisti tvrde da je rođen u kalvinističkoj obitelji (vjerojatnije je da je rođen u Zwinglijevoj protestantskoj zajednici, jer kalvinisti pretežito žive u zapadnom dijelu Švicarske. Oženivši se u rodnom mjestu katolkinjom Antoniom Monenzi, prešao je na katoličanstvo. Bio je poduzetan, dobar matematičar i prirodoslovac. Trgovao vinom i poljoprivrednim proizvodima naveliko, stekao posjede na Malom Lošinju, Šibeniku i Splitu. U Splitu je bio članom Općinskoga vijeća i među prvima otvorio gradsku kavanu. Budući da su komunisti zapalili 1943. godine stari Arhiv splitske Općine, nedostaju daljnji podatci o njemu, osim onih u svezi sa Splitskim toplicama. Iz matičnoga ureda Wattwil mi je 2017. godine nadležna osoba javila da nisu pronašli nikakvu referencu na osobu takvog imena u arhivama, koja bi mogla otprilike odgovarati imenu Niklaus Schelle(n)baum.
Oživljavanje splitskih toplica
Od brojnih Dioklecijanovih termi u Splitu su se koristila samo tri glavna vrela sumporne vode. Kao prvi korišteni izvor ljekovite mineralne vode spominje se onaj ispod samostana sv. Franje. Drugi komercijalno korišten izvor bio je Piškera na Matejuški i služio je za pranje rublja koje se zbog djelovanja sumpora lako bijelilo. Piškera je u te svrhe služila do 1930. godine kada je pokrivena. Treći izvor bio je onaj kod današnje ribarnice koji je do 1821. služio za pranje platna. Bio je najveći od triju postojećih izvora i na njemu je izgrađeno kupalište te je nazivan “kupališnim izvorom”. Tonko Vlak u svom članku pod naslovom „Od Dioklecijanovih termi do kliničkog odjela“ zapisuje slijedeće: „Na temelju dobivene koncesije, tadašnji općinski vijećnik N. Selebam (Schellebam) (1761. – 1830. ) počeo je 1817. s uporabom vrela za liječenje. Naime, ljekovitost ‘splitske sumporne vode’ spominje još 1675. francuski liječnik J. Spon, navodeći da se voda ne upotrebljava za liječenje.“ Neki su tu vodu pili kao lijek za čišćenje probavnih organa. Frano Baras u svojoj knjizi „Krijesnice hrvatskoga Jadrana“ napominje da je „blagotvorno djelovanje splitske sumporne vode bilo poznato već od antičkoga doba te da su njenu ljekovitost cijenili mnogi uglednici. Čak se vjerovalo da je Dioklecijan baš poradi njih tu podignuo svoju palaču. (…) Dakle, promućurni Švicarac prvi se sjetio sagraditi javno kupalište punih 1500 godina poslije nekadašnjih termi u Dioklecijanovoj palači. Slučaj je htio da se na njegovu zemljištu nalazio jedan od najsnažnijih izvora.“
Kako je izgledalo Selebamovo kupatilište? Prema Frani Barasu „u zidanoj se prizemnici nalazilo više sobica, dugih, širokih i visokih dva i pol metra. U njima su bile kamenice (sarkofazi) u kojima se moglo sjediti ili ležati. Tko nije podnosio dodir kamena, mogao se koristiti drvenim koritima. Dvije cijevi opremljene ‘ključevima’ dvodile su sumpornu ili običnu vodu, po želji toplu ili hladnu. Nekoliko sobica imalo je ležaj s posteljinom i drugim prikladnim pokućstvom. Uporaba ležaja i posteljine doplaćivala se deset krajcara. Mogle su se koristiti i kupke u morskoj vodi. Kupatilo se otvaralo 1. svibnja, a zatvaralo početkom jeseni.“
Povodom otvaranja mineralno-sumpornog kupališta 1821. godine u Splitu je tiskana brošura na talijanskom jeziku koja je slana u razne europske krajeve i promicala Split kao turističko odredište. U njoj su pored samoga mjesta, njegove okolice, klime i važnijih zgrada, navedene i sve blagodati splitske kuhinje kao i dalmatinska vina. Zanimljiva promidžbena brošura završava: „S velikim povjerenjem mogu doputovati u ovaj grad domaći i strani gosti kupanja radi, jer se u istome mogu posavjetovati sa sposobnim liječnicima i odsjesti u svratištima i kućama, a boravak će im biti veoma ugodan, koristan zdravlju i udoban životu“.
Tonko Vlak nastavlja u naprijed spomenutom članku da je „nakon Selebamove smrti, vlasnica toplica postala 1831. njegova kći Marija, koja je bila poznata hrvatska prirodoslovkinja. Ona se udala u Italiju za D. Cattanija. Marija Cattani posvetila se znanstvenom radu, a toplicama je upravljao njezin sin dr. Nikola Cattani (1812. – 1892.). Ljekovitost vode i činjenica da je korištenje mineralnih ljekovitih voda tada bilo vrlo popularno, potaknuli su dr. N. Cattanija da se dodatno angažira u istraživanju vode i praćenju njezine učinkovitosti. Za svoju inauguralnu disertaciju (ekvivalent današnjem diplomskom radu) odabrao je rezultate tih istraživanja i predstavio ih 1836. u Veneciji. Dr. Cattani je do 1891., tj. gotovo do smrti, upravljao kupalištem. U doba njegove uprave kupalište je prošireno 1860. godine i takvo je ostalo do 1903. Daljnji pomaci prema komercijalizaciji i popularizaciji splitske sumporne vode učinjeni su 1903. i 1910. kada su sagrađene dvije nove moderne secesijske zgrade prema projektu K. Tončića, jednog od kasnijih upravitelja i suvlasnika toplica. Naime, nakon smrti dr. N. Cattanija, toplice su naslijedile dvije od njegovih sedam kćeri – Ida i Guelmina. Ida se udala za Lj. Dobrotu, a Guelmina za umirovljenog bojnika S. Nagya, koji je upravljao lječilištem do smrti 1920. godine. On je mnogo učinio za popularizaciju Zavoda i ljekovitih voda te mu je priskrbio svjetsku slavu, a na tadašnjim mnogobrojnim priznanjima kao suvlasnici navode se Dobrota i Nagy.“
Bude li se netko nekada pozabavio švicarsko-hrvatskim ili hrvatsko-švicarskim odnosima, bilo bi vrijedno u tom kontekstu spomenuti i Nikolu Selebama, upravo pod imenom kako ga hrvatska publicistika bilježi.
Tihomir Nuić
