By Pjesnikinja Malkica Dugeč, s kojom smo se u u prošlom „Kutku“ upoznali, piše svoje pjesme o svemu mogućemu, ne samo jer o svemu mogućemu razmišlja, nego prije svega jer, poput mnogih pjesnika po vokaciji, sa svime mogućim – suosjeća!
Tako je, pored rodoljublja, koje često tematizira pišući o (svojedobno za nju prisilno) napuštenoj domovini s jedne strane, i o životu u dijaspori s druge strane, njezina izričito duboka, intimna osjećajnost, jedna od najbitnijih značajki njezinog bogatog pjesničkog stvaralaštva. Ima, dakako, pjesama, u kojima se i kod nje nekoliko značajki susreće, dodiruje, isprepliće; u najmanju ruku ne isključuje, već prema tome kako tko dotičnu pjesmu doživljava.
Raduje me što Vam danas u pjesmi Kada kreneš mogu predočiti jednu od takvih, dakle, jedno od onih njezinih dojmljivih pjesničkih ostvarenja, koje baš zbog svoje šarolikosti i višeznakovitosti pažljiva čitatelja jednostavno ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Čestit Vam Božić i sretna i blagoslovljena Nova godina!
Do idućeg sastanka – Vaš urednik književnog kutka!
Malkica Dugeč (iz zbirke pjesama O KAMENU POJ):
KADA KRENEŠ…
Ne zaboravi ugasiti svijeću
Što te miomirisom stopljena voska mami
Pri snima i urancima!
I slavinu zategni da kapi vode
Ne odzvanjaju uzalud!
A kada kreneš, zatvori i vrata
Da tko nepozvan ne uđe u tvoj stan
Koji si gradio osamljen i umoran.
Budeš li odsutno cestom koračao,
Ne sluteći što te sve čeka na kraju hoda,
Za sobom se osvrni:
Možda te sjene prate,
Možda te pohlepne ruke
Vrebaju
A nema ćuka sred luke
Da se oglasi bunom, da vodičem ti bude
Kad sputane misli polude
Od čežnje za povratkom.
Kad kreneš,
Ne zaboravi ugasiti svijeću
Ni zatvoriti vrata
Da požar strasti ne razbukta se zao,
Da iz nepovrata
Iskra ne uskrsne nova,
Da u pepela žaru ne iščeznu slova
Koja si svojom rukom
U Vječnost uklesao!