Nakon našega poduljeg izleta preko „Bosne ponosne“, odakle potječu, pa do Kanade i Njemačke, gdje danas žive i djeluju naše dvije uvažene pjesnikinje koje smo upoznali u prošlih 6 „Kutaka“, hajde da se, dragi čitatelji, opet malo vratimo – mojoj kajkavštini.
Razlog za to nalazim i u pjesmi Malkice Dugeč iz prošloga broja Odakle tuga, za koju smo rekli da je tipično „pjesnička pjesma“, jer s određenog stajališta pojašnjava duševno stanje u samom pjesniku, koji se nerijetko osjeća „sudbinski primoranim“ činiti upravo to što čini, tj. pisati pjesme! Razmišljajući o tom svojem „moranju“, pjesnik kao da nerijetko ima potrebu nekako se „ispričati“ svojim, makar i samo potencijalnim „potrošačima“, s kojima zapravo neprestano i rado komunicira, ma kako inače na vani bio (ili se činio) osamljenim. To je samo jedan od dokaza da je pjesništvo u svojoj biti vrlo nesebična djelatnost, o čemu ćemo nekoliko riječi (misli) više reći u jednom od idućih brojeva, dok Vam danas na tu temu rado predočujem jednu svoju takvu pjesmu na kajkavskom.
Do idućeg sastanka – Vaš urednik „Književnog kutka“!
PESNIKOVA SUDBINA
Kad ljudi o kem znaju
da s pesmami se bavi
dost čudne ga glediju
kak da nije čist pravi.
Dok ga jedni žaliju
drugi mu se smijeju
trejti ga pak faliju
i vu zviezde kujeju.
A on niš nemre tomu
kaj vu srcu nosi plam
i kaj svietu cielomu
reći to – nije ga sram!