By Kada sam se ono, dragi moji čitatelji, u lipnju prošle godine u Književnom kutku br. 25 od Vas „za neko vrijeme, ako ne i za stalno“ bio pokušao oprostiti, ni sâm nisam bio baš uvjeren da će mi taj oproštaj stvarno i uspjeti.
A da ću s „Kutkom“ ipak nastaviti, postalo mi je jasno najkasnije onda, kada sam od jedne ugledne i vrlo kompetentne čitateljice iz Kanade primio poruku u kojoj je između ostaloga stajala i slijedeća misao: „Šokirala me vijest da biste mogli zatvoriti Književni kutak. Pa što ćemo onda čitati?“ Simpatično, uvjerljivo i ohrabrujuće! Toliko uvjerljivo i toliko ohrabrujuće, da Vam se, bez obzira koliko me u međuvremenu čitatelja stvarno pratilo, ipak ponovno javljam, danas, eto, već 35. put za redom. Uostalom, književnost nije nikada imala previše poklonika, ni onih koji su ju stvarali, kao ni onih koji su u njoj uživali, ali je uvijek bila svjetli znak prevlasti duha i kulture nad raznim zabludama i poroci-ma pojedinih vremenskih razdoblja. Pogotovo je pjesništvo, kao rijetko koja umjetnost (osim u vrijeme kada je bilo „u modi“ izražavati se u stihovima) redovito ovisilo o malobrojnim „izabranicima“, kojima je najčešće bilo dovoljno da ih cijeni i/ili barem donekle razumije tek neznatan postotak cjelokupnog njihovog naraštaja, iako su se barem pokojom od lijepo izraženih pjesničkih misli uvijek ponovno rado znali podičiti i mnogi od onih, koji su od „takvih stvari“ tobože zazirali.
Uz ove misli danas Vam predočujem još jednu, rekao bih, tipično pjesničku pjesmu, ali čija bi se krajnja poruka slobodno svidjela i barem ponekome od onih kojima pisanje pjesama inače ne pada ni na kraj pameti. To naročito stoga što živimo u vremenu u kojem u glazbi kao instrument sve više prevladava bubanj i kada sve oko nas, pa i ona najobičnija televizijska vijest (tobože ako hoće biti prihvaćena) kao da mora zvučno-svjetlosno lupati i drhtati! Rekoh: „Kao da“, jer nam se to jednostavno nameće, a da nas nitko živ ne pita, da li to stvarno tako i želimo!
Do idućeg sastanka – Vaš urednik „Književnog kutka“!
SAMOĆI U HVALU
Sreli smo se
bezbroj puta
bez namjere
i svjedoka;
u tišini
iza jeke
u praznini
lažne sreće
u besmislu
vreve neke.
I ja bježah
poput mnogih
da se s tobom
ne suočim;
a ti mudra
pa si znala
da tek s tobom
bivam netko
na druženju
baš ti – hvala!