By Nakon što sam Vas, dragi čitatelji ovoga „Kutka“, u prošlom broju upoznao s mišljenjima o mojem romanu VJENČANJE U CRNINI nekih od onih čitatelja, koji su taj roman ne samo pročitali, nego mi i javili svoje dojmove, na čemu im i ovdje posebno zahvaljujem, za danas sam predvidio, kako ne bismo ostali samo na tim mišljenjima, predočiti Vam i jedan odlomak iz toga romana.
Da izbor takvog, relativno kratkog odlomka, a koji bi nam ipak sam za sebe mogao i „štogod reći“, nije lak ni jednostavan, možda Vam i ne bih trebao posebno naglašavati. Zbog toga sam odlučio da taj izbor ne napravim ja, već da to prepustim nekome od onih, koji su roman već pročitali. I evo rješenja: Među mišljenjima iz prošloga broja nalazi se i ono jedne naše ugostiteljke, rodom iz Dalmacije, koja mi se javila iz Engleske, između ostaloga i slijedećom rečenicom: „Kada je Antonija stigla u Split, najdraža mi je bila njezina i Marijina komunikacija s morem.“ Pa, eto, zašto tražiti „kruha nad pogačom“ i zašto da i mi ne pokušamo osjetiti draž te njihove komunikacije!
(Uostalom, prigoda je da Vas podsjetim da roman možete naručiti bilo formularom, do kojeg ćete lako doći ako „otvorite“ na kraju ove stranice tekst „roman Vjenčanje u crnini“, ili direktno kod autora na e-mail-adresi: m.karabin@gmx.ch).
Do idućeg petka – Vaš urednik književnog kutka!
Odlomak iz XII. poglavlja, romana VJENČANJE U CRNINI
(Situacija: Antonija je redovnica, koju njezina časna majka premješta iz Zagreba u samostan istoga reda na jedan otok blizu Splita, pri čemu joj odobrava da, prije nego se u taj samostan prijavi, posjeti svoju prijateljicu iz mladenačkih dana Mariju, koja kao udana žena živi u Splitu.)
I sutradan nije bilo puno drukčije, osim što su većinu dana provele u gradu, obišavši „sve i sva“ što se obići moglo, da bi se, sjedeći na Marjanu ili uvijek ponovno uz obalu zaista „o svemu i svačemu“ i zaista „do mile volje“ napričale, a i s morem – zajedno šutjele!
Ovo, da „s morem malo i šute“, predložila je iz vlastitih pobuda i osobnog načina doživljavanja mora – Marija.
– Da, Antonija, tko more nije gledao i slušao šuteći, nije ga doživio istinski. Znakovito je kako čovjeka ponekad tek vlastita šutnja zna otvoriti i osposobiti za doživljaje vrhunskih vrijednosti. Jedna od takvih vrijednosti jest – znati slušati more. Naime, kada more nekome pripovijeda, ono onome tko je spreman slušati ga šutke, uistinu ne škrtari, pošto – bilo tiho ili burno – svakome pripovijeda drugu, upravo onu i samo kao za njega osobno pripremljenu i jedino njemu razumljivu priču.
Antoniju je taj Marijin način doživljavanja mora istinski oduševio. Ni ne misleći da bi time odmah sada, kao u neku ruku izravno poslušala taj Marijin savjet, Antonija je, duboko uronjena u svoje misli, jednostavno šutjela, da bi se tek nakon nekoga vremena prenula kao iz sna:
– Možda ćeš mi to, Marija, teško vjerovati, ali dok sam sada “s morem šutjela”, kako si to ti prekrasno rekla, cijelim sam svojim bićem osjećala ne samo da nam more uistinu nešto pripovijeda, nego da i nama dvjema, svakoj od nas zasebno, stvarno istodobno pripovijeda drugu, svakoj posebnu, svakoj samo njoj osobno razumljivu i znakovitu – njezinu priču!
Primijetivši opet suze u Marijinim očima, Antonija se jedva savladala da i sâma još jednom ne postane slaba, pa je Mariju, zagrlivši ju i poljubivši u čelo, pridigla i, držeći ju čvrsto pod ruku, gotovo prisilila da krenu dalje.
– Zamisli, Marija, kakva je to blagodat što more svakomu od nas priča samo njemu znakovitu i razumljivu priču, i kakva bi šteta bila kada to ne bi bilo tako!
– Tada more ne bi bilo more. Pričajući svima istu priču, možda bi čak postalo i – dosadno – prihvatila je Marija, nastojeći iz Antonijinih očiju razabrati što se sada, pred njihov neposredni rastanak, događa u njezinoj duši.