By Do sada smo “obradili“ razne teme, što ne znači da se pojedinima od tih ne ćemo još i vratiti, no jednu smo (prilikom predstavljanja pjesme „ŠUTNJA“) tek natuknuli, a to su pjesme koje bih ja rado nazvao „svjedokom svojega vremena“, od kojih bi se neke mogle svrstati i u takozvane „političke“.
Pisanje pjesama takva sadržaja za pjesnika je redovito povezano s višestrukim rizicima, budući da je politika najčešće „kratkog daha“, nestabilna i prevrtljiva, pa već i zbog toga kao predmet pjesničke pažnje, koja se ne zaustavlja na površini i detaljima, neprikladna i nezahvalna. Za pristalice postojanja umjetnosti „an und für sich“ (u teoriji poznatije pod pojmom „l’art pour l’art“) za koje je, pojednostavljeno rečeno, neki pjesnik to „bolji“ što ga se više može izdvojiti od vremena i prostora iz kojega potječe i u kojem djeluje, politika (naročita ona „dnevna“) i „pravo pjesništvo“ kao da se eo ipso isključuju. Slijedom toga, pisanje „političke“ poezije već bi se u svojoj biti moglo smatrati proturječnim jednom od osnovnih postulata pjesništva, a to je njegova univerzalnost, općevaljanost, budući da tih komponenata u politici ili nema ili su jedva prepoznatljive.
Nasuprot tome, za one druge teoretičare, za koje umjetnost bez njezinog humanog, što će reći samorazumljivog poimanja, jedva da ima smisla, i politika može pjesništvu dati jednako vrijedne poticaje kao i svaka druga ljudska djelatnost, spoznaja ili doživljaj.
Na osnovi iznijetoga, iako osobno nisam nikakav estetski teoretičar (da jesam, bo bih na strani ovih potonjih) ja bih na pitanje, da li je moguće (na)pisati „dobru političku“ pjesmu, spremno odgovorio da jest, ako bi se ta iz aktualne sadašnjosti, iz koje je proizašla, ipak barem nečim mogla „uzdići“ do neke „općevaljanosti“. To moje stajalište u sebi sadrži i „odobrenje“ da pjesnik može biti ne samo raspoznatljivi „svjedok vremena i prostora iz kojega potječe“, nego istodobno – da se sada izrazim aktualnim političkim terminom – ujedno i njegov „glasnogovornik“, odnosno, da od takve pjesme ne bi trebalo odustajati a priori, ali se onih „kratkog daha“, i u vlastitom (pjesničkom) interesu, ipak – kloniti. Pritom moram priznati, da o toj temi nisam tako niti razmišljao niti i s kim raspravljao, dok sam po koju od takvih pjesama pisao. Ujedno skrećem pažnju, da je kod takvih pjesama podatak o mjestu i vremenu njihova nastanka, iz razumljivih razloga, većinom od naročitog značenja.
Raduje me što Vam danas, baš uz ovaj nešto dulji uvod, mogu predočiti jednu vrlo kratku pjesmu, za koju imam razloga vjerovati, da se jest „uzdigla“ do određene – općevaljanosti!
Do idućeg petka – Vaš urednik književnog kutka!
ZLOSLUTNI PRELUDIJ
Bit će da krivo
sadismo zrnje
kad mjesto žita
raste nam trnje.
I dok trnje širi
korijene svoje
naše se ruke
od pljeskanja znoje.
A već pada mraz
na grane
neprolistane
i već pada mrak
na dane
nedočekane…
(Schaffhausen, kolovoza 1988.)