By Svojim teoretiziranjem u prošlom „Kutku“ o nekim aspektima takozvanog „pravog pjesništva“ izgleda da sam neke čitatelje zainteresirao i više nego što sam to namjeravao postići. Stoga ću danas, na što je moguće jednostavniji i konkretniji način, pokušati pobliže objasniti što sam mislio reći onom formulacijom o „samorazumljivom poimanju umjetnosti“, za razliku od umjetnosti „an und für sich“.
Ima teoretičara koji iznad i prije svega cijene „umjetnost kao takvu“, što će reći „umjetnost radi umjetnosti“, dakle, umjetnost, ma koje vrste ona bila, koja (po njima) postoji sama za sebe, koja je apstraktna, dakle, bez društvene osnove, odnosno funkcije, što ujedno znači i bez obzira da li se pojedinom čovjeku sviđa ili ne, da li ju on razumije ili ne, i slično. Korespondirajući jednom s jednim hrvatskim uvaženim književnim kritičarom te orijentacije, ja sam mu između ostaloga bio doslovno napisao: „Osobno ne cijenim umjetnost umjetnošću, ako umjetničko djelo nema nikakve relacije prema stvarnom, konkretnom čovjeku, onakvom kakav on jest, ovdje i sada, ako to djelo, dakle, i „običan čovjek“ niti razumije, niti razumijeti može i ako u njemu sam po sebi, bez stranog utjecaja i naputaka, ne može spoznati nešto posebno vrijedna ili lijepa. Ta, zbog čega bih morao smatrati nešto lijepim i estetski izvanrednim, samo zato, što sam to od nekoga drugoga čuo ili naučio, pa je, eto, kao red da i ja o tome tako mislim, iako to djelo sam po sebi takvim ne osjećam ni ne doživljavam?“ U daljnjem izlaganju bio sam mu čak i „predložio“ da bi, po meni, umjetnici mogli stvarati dvojaka umjetnička djela: jedna za konkretnog čovjeka, onakvog kakav on jest i kakav u umjetničkom djelu može i sam prepoznati ono lijepo, a druga za sebe i svoje kritičare, u kojima se mogu do mile volje (nerijetko i potpunog besmila) natjecati i iživljavati u svim mogućim apstrakcijama.
Iako su se ova razmišljanja više odnosila na primijenjenu umjetnost nego na književno stvaralaštvo, ona, s moje strane, vrijede i za pjesništvo. I ne samo to. Osobno smatram da je često potpuno bezvezno nabacivanje riječi u besmislene (takozvane moderne) stihove nanijelo pjesništvu kao jednoj od „lijepih umjetnosti“ neprocjenjive štete, s najgorom mogućom posljedicom, a to je, da se s vremenom sve ma-nje ljudi odlučivalo kupiti neku zbirku pjesama, ma kakvog sadržaja i ma kojeg autora ona bila.
Sve je ovo razlog više da Vas pozovem i ohrabrim da i dalje slobodno i ničim opterećeni uživamo u pjesmama, za koje smatramo da su svoje vrijeme „nadživjele“ i tako se, na ovaj ili onaj način, „uzdigle“ do neke općevaljanosti, bez da su kod toga izgubile na svom smislu i na svojim porukama.
Do idućeg petka – Vaš urednik književnog kutka!
VRAŽI POSEL
Još se nišči
nije preklel
zâ ’ne rieči
ke nie rekel,
al se mnogi
već put kajal
kad je nejgde
preveč bajal.
Pak me čudi
kaj misliju
ki sev život
prebajaju;
još nekak
če su bećari
al vrag onda
ak su – političari!
(Schaffhausen, prosinca 1988.)