By Dok sam se u pjesmi „NEKROLOG“, koju sam Vam predočio prošli puta, očito uspješno „sakrio“ iza onoga mota o caru Hirohitu, e da mi ondašnji (vladajući) neistomišljenici, sve sljedbenici onog jednog od najvećih zemaljskih „bogova“ uopće, ne bi mogli dokazati da sam se radovao njegovoj smrti i mislio baš na nj, dotle sam slično „skrivanje“ u pjesmi koju Vam predstavljam danas, učinio iza godišnjeg doba, za koje je, naravno, logično da ga svatko s nestrpljenjem očekuje. Da sam pritom u potaji čeznuo za povratkom onog „proljeća“, koje smo svi tako dugo i željno očekivali, danas rado priznajem.
Do idućeg petka – Vaš urednik književnog kutka!
ČEKANJE PROLJEĆA
Ljeta su mi uvijek
dolazila sâma
ni jesen nisam
zvati trebao
zima mi nikada
zakasnila nije
samo sam proljeće
uvijek dugo čekao.
Znam da će mi ljeto
opet doći sâmo
ni jesen ne ću
zvati morati
zima mi zacijelo
izostati ne će
samo ću proljeće
dugo, dugo čekati…
(Schaffhausen, siječnja 1988.)
