I u pjesmi, koju Vam, dragi moji čitatelji, predočujem danas, opet je riječ o proljeću, ali ne samo onom u prirodi. O proljeću, u kojem bi, poput onoga u prirodi, trebalo sijati sjeme, da bi se u jesen (također ne samo onoj u prirodi) moglo žeti, to jest, ubirati plodove sjetve, odnosno rada, ma koje vrste on bio.
Ovom sam pjesmom na neki (svoj) način pokušao protestirati protiv real-socijalističkog mentaliteta tipa „lako ćemo“, koji je nekoliko generacija suvremenika toga (dugog) razdoblja s vremenom praktički onesposobio za svako samoinicijativno i samostalno poduzetništvo, nakon što su mnogi „u jesen ipak žeti mogli, a da uproljeće sijali nisu“! Nadolazeći nestanak toga sustava potaknuo me je i na konstataciju (na kraju pjesme) da je priča o prosperitetu bezulaganja, o znanju bez naukovanja, o imanju bez rada, jednostavno bila – lažna! Obistinjenje, a naročito posljedice tih laži, danas su nam svima više nego- prepoznatljive.
Do idućeg petka – Vašurednik književnog kutka!
DESETLJEĆA I PROLJEĆA
Raščlanjujem svoju povijest
na prošlo, sada, buduće;
na milenije, stoljeća
desetljeća i – proljeća!
Mileniji davni, strani
tek nedokučiva vječnost;
stoljeća – premda daleka
slute predaka mi prošlost
i potomstva nam budućnost.
Ali zato desetljeća
mojega su bića dio;
ne tek koja, nego ova
kad jedino sam živio.
Otkud dakle ikom pravo
da mi moja ta jedina
zalud trati desetljeća?
Kako lažna bijaše priča
jesen da će – i bez proljeća!
(Schaffhausen, rujna 1989.)
