U posljednje dvije pjesme, koje sam Vam, dragi moji čitatelji, predočio, tema je bila proljeće. Obadva puta više u prenesenom smislu, dakle u smislu iščekivanja nečega lijepoga i pozitivnoga, nego kao prirodna pojava.
Sličnu simboliku (svakome dozvoljenog) iščekivanja nečega, što se izričito željno može i smije očekivati, ima i fenomen svanuća, pogotovo onoga, koje bi trebalo uslijediti nakon (iz bilo kojih razloga) neprospavane noći. A tko od nas, barem koji puta u svom životu, nije već takvu doživio, i za svanućem, kao svojim izbaviteljem, zavapio? Tim više mora da su zastrašujuće noći, koje se zbog (minulih ili nadolazećih) progona i poniženja, čak ni svanuću radovati ne usude…
Do idućeg petka – Vaš urednik književnog kutka!
Pred svanuće
Noć poneka
počinka ne pruža
što ružnija
to zna biti duža.
A ima ih
što ni ne prestaju
nit im jutra
danima postaju.
Dugo, dugo
trajahu te naše
svanuća se
još i sada plaše…
* * *
Još proganja
pljesak zastrašenih
još odzvanja
šutnja poniženih!
(Schaffhausen, ožujka 1990.)