By Nakon dugog iščekivanja „i proljeća i svanuća“, upravo našoj se generaciji, dragi moji čitatelji, posrećilo, palo joj u čast, da je doživjela ono, za čim su tolike prijašnje uzalud čeznule, a to je: slobodna, ni od koga ovisna, nikome podložna, od svih priznata DRŽAVA HRVATSKA!
Koliki su u desetljećima njihova vlastita života, i u stoljećima života čitavih pokoljenja, u neispunjenoj čežnji za njom, Državom Hrvatskom, preminuli, koliki su za nju, na ovaj ili onaj način, i živote dali, da bi tek nama, ovoj našoj generaciji, njihovi snovi o njezinu ustrojstvu i postojanju, postali javom?
A onda? Onda je trebalo tu toliko željenu, novoizgrađenu zgradu dalje izgrađivati i učvršćivati na jedino sigurnim temeljima kao što su moral, rad, red, poštenje, pravna država i socijalna pravda. No, ubrzo su se, nažalost, pojavili veliki problemi, naišla prva razočaranja. (Podvlačim: pjesma, koja slijedi, datira iz 1993.godine).
Do idućeg petka – Vaš urednik književnog kutka!
OTPRTA RANA
Na tielu hrvatskem
sve rana do rane
jedna prav ne prejde
već druga nastane.
Al svi tie ožiljki
niesu ga sasili
već kak smogur drievu
jakost mu davali.
Frugljave i tvrde
svakem zlu prkosi–
junak se i z ranami
slobodne ponosi.
* * *
Jedna rana čudna
krvari sad mu znutra
denes je zarazna
nezlječiva bu zutra.
Rukavi zavrnjeni
bili bi ju zliečili
kaputi obrnjeni
ranu su – prav otprli!
(Schaffhausen, siječnja 1993.)