Prije nego Vam danas predstavim jednu novu pjesmu, osjecam potrebu da Vam u vezi s pjesmom MOJE KCERI iz prosloga kutka, kazem jos nekoliko misli, nakon sto me je jedan poznanik ovih dana pitao, po kojem to ja kriteriju odabirem pjesme za kutak; ne uzimam li najprije one najljepse i najvrednije, kako bih se citateljima „na vrijeme svidio“ ili pak imam koji drugi kriterij?
Neki poseban kriterij zapravo nemam, pogotovo ne neki, koji bi ujedno bio i mjerilo ljepote ili vrijednosti pojedine pjesme. Na izbor se odlucujem iskljucivo na osnovu trenutacne ideje, kada se primam posla. A poticaj za jednu takvu ideju moze doci ili od neke pjesme, ili pak od neke teme, koja mi se nametne.
Sto se pak tice vrijednosti pojedinih pjesama, to je vrlo rastezljiv i gotovo nemjerljiv pojam. Najljepsa i najvrednija je ona, koja se Vama osobno, bilo kada i bilo gdje, (najvise) svidja! S tim u vezi, htio bih istaknuti, da pjesma MOJE KCERI zacijelo ne spada u red pjesama nekog „vrhunskog knjizevnog ostvarenja“. Ja osobno svrstavam ju prije medju one, za koje mi je jedna citateljica jos prije nekoliko godina rekla: „Znate, mi volimo citati Vase pjesme najvise zbog toga, sto Vi u njima tocno ono kazete, sto svi mi mislimo i osjecamo, ali to ne znamo tako lijepo reci; kao da govorite iz nas!“ To je i razlog zasto sam ju, uz onaj moj odgovor u proslom kutku, ponudio, iako sam si bas u toj pjesmi svojedobno svjesno dozvolio upotrijebiti jezicno sumnjivu konstrukciju „dva zlata“ kao i germanizam „grupa“, umjesto hrvatske rijeci „skupina“. Mozda i ovdje (literarno opravdano ili ne?) tek da svojim citateljima „iz kojih govorim“ ostanem sto blizi i sto vjerniji. Bez obzira na, literarno gledajuci, njezin nesto slabiji pocetak, poanta te pjesme na izricito skroman i nenametljiv nacin odrazava jednu od neospornih i neminovnih zivotnih istina, pa sam ju osobno uvijek dozivljavao kao „blago naivnu i ljudski toplu“. To moje misljenje, medjutim, niposto ne znaci, da se svi moji citatelji moraju sa mnom sloziti.
Buduci da sam se, eto, prilicno dugo „zadrzao“ na pjesmi iz prosloga kutka, danas Vam nudim jos jednu „antologijsku“, i – radi promjene – opet sasvim drugoga zanra, s tim, da toj, po mojem misljenju, neki poseban komentar i nije potreban.
Pjesmu PRAZNO SRCE uvrstio je u knjigu „Prinosi za povijet knjizevnosti u Hrvata – 45 hrvatskih emigrantskih pisaca“ prof. dr. fra Simun Sito Coric, inace jedan od hrvatskih misionara u Svicarskoj i vec dulje vrijeme ujedno predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa.
Do iduceg petka – Vas urednik knjizevnog kutka
PRAZNO SRCE
Zasto pored
cvjetova bezbrojnih
zavoljeh bas
onoga na glogu,
zasto nebo
dotaci sam htio
kad ni oblak
doseci ne mogu?
Zasto pored
svih trava ugodnih
u mom vrtu
toliko kopriva,
zasto casa
puna mi pelina
kad posvuda
slatkog je sociva?
Zasto pored
puteva sirokih
strmoj stazi
covjek ne odoli,
zasto zvijezdi
potrebne su noci –
prazno srce
a sto tebe boli?!