Quo vadis, Hrvati u Švicarskoj?

Hrvati u ŠvicarskojNajnovije statistike stanovništva u Švicarskoj kažu da u njoj živi oko 34 000 državljana Republike Hrvatske. Jasno, u toj statistici nisu svi oni Hrvati koji imaju švicarsko državljanstvo. Po procjeni, u Švicarskoj živi oko 80 000 Hrvata. Sredinom šezdesetih Hrvati su počeli dolaziti „na privremeni rad“. Veliki dio njih došao je tijekom sedamdesetih i oni zadnji, možda čak i najveći dio njih, došli su tijekom i poslije domovinskog rata.

Ubrajam se u onu „srednju grupu“ koja je u Švicarsku došla krajem sedamdesetih. Članom HKUD-a Fala postala sam 1979. u Schaffhausenu. Sjećam se nastupa „Fale“ iz tog vremena; hodočašća u Birnau i Einsiedeln bila su u to vrijeme uz Rumeni list ili zabave koje su hrvatske udruge organizirale, ona posebno lijepa događanja za nas Hrvate. Ljude koji su se tada okupljali na tim mjestima nije se moglo prebrojiti, stotine kilometara nije moglo spriječiti hrvatsko srce da dođe na mjesto gdje će susresti sunarodnjake, zajedno se moliti, plesati i pjevati one pjesme koje su tad bile na nekim drugim mjestima zabranjene.

U to vrijeme, moglo me se isto tako susresti kod NK Dinama Schaffhausen gdje sam na skupštinama pisala zapisnike. Bila sam član ženske ekipe kuglačkog kluba Zvečevo, pri osnivanju ogranka HDZ u Schaffhausenu tajnica, ukratko; gdje god su se okupljali Hrvati u ovom djelu Švicarske, bila sam nazočna. Ne, ne želim se hvaliti, samo želim objasniti da nisam Hrvatica od jučer.

Kad usporedim tadašnje i današnje vrijeme po pitanju okupljanja Hrvata i po pitanju hrvatskih udruga, dolazim do zaključka da nas danas ima brojčano više, ali okupljanja gdje se mogu susresti svi Hrvati u onom broju kao nekad sve su siromašnija. Zašto je to tako? Vjerojatno nisam jedina koja se to pita. Kad uspoređujem ono i ovo vrijeme, razlike koje ja vidim su regionalnog duha. Dok nas je bilo manje, bili smo u prvom redu Hrvati, danas smo Zagorci, Ličani, Livnjaci, Međimurci, Posavci itd...

Podržavam svaku udrugu onoliko koliko mogu i mislim da je lijepo što svatko njeguje svoje regionalne običaje, no istovremeno se pitam, što je s onim Hrvatima kojih je ovdje u Švicarskoj premalo da bi mogli kao udruga njegovati svoje regionalno blago? Rado bih ja kao predsjednica HKUD-a „Fala“ motivirala moje članove i organizirala npr. dalmatinsku feštu, pozvala klapu da nastupi, ali koliko bi ljudi došlo? Došla bi možda ona šačica Dalmatinaca koja ovdje živi, članovi naše udruge i oni najvjerniji, a mnogi bi Hrvati, u to sam sigurna rekli: Što ću ja na dalmatinskoj fešti? Zašto sam tako sigurna u to? Zato jer sam to doživjela bezbroj puta proteklih godina. Mnogo puta sam htjela motivirati što više ljudi da pođu na neku regionalnu feštu i dobila upravo taj odgovor: Što ću ja kod tih....?

Udruge su uvijek funkcionirale i tada i danas na isti način: u njima je uvijek bilo ljudi koji su se angažirali i koji su ulagali mnogo svog vremena i financijskih sredstava u istu. Uvijek je bilo i ima ljudi bez regionalnih granica i koji su tu kad bilo kojoj udruzi treba pomoći u organiziranju nekog događaja. No to su pojedinci i sve ih je na žalost manje. Uz regionalne podjele imamo i one Hrvate koji su se udaljili od svega što je hrvatsko i koji se uopće nigdje ne mogu susresti, vjerojatno su već asimilirani. Imamo one koji djeluju u svom malenom krugu u koji nitko sa strane ne može ući. Imamo i zajednice koje se ne podnose i koje tu netrpeljivost ne kriju. Što učiniti i kako motivirati Hrvate da se probude i da podrže jedni druge? Smijem li ja istovremeno biti članica HKZ i HKK a da to ne moram tajiti? Mogu li u ovoj maloj Švicarskoj svi predsjednici / predstavnici udruga i zajednica sjesti za jedan stol i pokušati stvoriti nešto gdje će se pronaći svi Hrvati, posebice mladi? Moram li objašnjavati da imamo regija u domovini iz kojih i nije došlo mnogo ljudi u Švicarsku? Što je s njima i gdje oni mogu pronaći svoje mjesto u hrvatskom društvu, a da se ne osjećaju viškom? Mnoga pitanja naviru ali će na žalost ostati neodgovorena, a na neka znamo odgovore.

Pokušati ću objasniti moje razmišljanje glede regionalnog djelovanja i dočarati jedan trenutak koji sam kao predsjednica Fale doživjela i koji me je duboko dirnuo. Članice Fale plesale su Ražanac, ples iz okolice Zadra, a jedna je gospođa gledajući taj nastup plakala. Prišla mi je i zahvalila što smo joj na trenutak dočarali njezin kutak domovine. A takvih osoba, koje su iz nekog kraja domovine koji nije brojčano jak ima diljem Švicarske. No, pošto nemaju neku svoju udrugu, njih kao da nitko ne vidi niti ih doživljava.

Mnoge su hrvatske udruge, kulturne i sportske ovdje u Švicarskoj zadnjih godina prestale djelovati i postoje samo još na papiru, mnoge imaju jako mali broj članova, ali u tom članstvu nedostaju oni, po meni najvažniji: mladi Hrvati. Neka događanja koje udruge organiziraju uspiju, neka ne. A ta događanja su jedino mjesto gdje udruge mogu doći do financijskih sredstava. Da bi npr. zabava naše udruge uspjela mi bi trebali privući ponuđenim programom najmanje 300 ljudi. No bez obzira koji program mi ponudili, sigurni da će nam zabava uspjeti ne možemo biti.

Velika imena iz domovine mi si ne možemo priuštiti jer su preskupa i rizik prevelik, mala imena neće nikoga privući, kulturni program ne smije biti predug i tako u nedogled, skoro je pa nemoguće pronaći „ono“ što će sa sigurnošću privući dovoljno gostiju. Naša ja udruga hrvatska i nije regionalna, u našem društvu ima Hrvata iz različitih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, no to eto na žalost nije garancija da ćemo organiziranjem zabave uspjeti privući Hrvate iz svih regija.

Bilo je vrijeme kad smo mi Hrvati bili složni, ali to je prošlost. Tražeći odgovore na pitanja koja me prate glede razmišljanja Hrvata, posjetila sam tokom proteklih godina razna događanja gdje se okupljaju Hrvati; kulturna, zabavna i sportska. I dok početkom veljače NK Zagreb u Arbonu organizira svoj tradicionalni nogometni turnir nakon kojeg je gost večeri bio Dražen Zečić, isti dan u Zürichu NK Croatia organizira također nogometni turnir, a nakon turnira u Zürichu nastupaju Jelena Rozga i Dalmatino. Nisam upoznata s detaljima jesu li turniri i zabave uspjele jer bi po pitanju broja nas Hrvata u ovom dijelu Švicarske sve trebalo uspjeti, no poznavajući upravo te naše Hrvate, sumnjam da je to tako. Između Arbona i Züricha je samo nekih 100 km i možda se publika koja bi, da nije bilo kolizije termina, bila na obadva događanja taj dan podijelila i da su se neki našli ovdje, neki ondje. Možda tim udrugama kolizija termina nije problem, nekoj manjoj udruzi bi sigurno bio jer ta mala udruga, da je kojim slučajem tu večer nešto organizirala ne bi imala u programu veliko ime.

I dok prije trideset godina nismo imali portale, facebook i mailove, dok smo komunicirali putem pošte, solidarnost između Hrvata bila je jača jer smo bili željni okupljanja i radovali im se danima unaprijed. Danas imamo više i bolje mogućnosti umrežiti se, mobilniji smo, no meni se čini da smo na neki drugi način siromašniji. Gdje je taj naš hrvatski duh, gdje je solidarnost koja bi nas trebala nositi kad jedna hrvatska udruga, bez obzira je li on regionalnog, sportskog ili kulturnog sadržaja nešto organizira? Zar nas zaista može ujediniti i motivirati da se brojčano okupimo samo neki događaj koji je posebnog sadržaja, kao što je to npr. utakmica protiv „susjeda“? (misli se na kvalifikacijsku nogometnu utakmicu Hrvatska : Srbija 22. ožujka 2013. op. ur.).

Ne mogu se oteti utisku da smo mi Hrvati složni samo ako smo u istinskoj nevolji. Dok to nije slučaj, tražiti će se i dalje mane onima koji se zalažu za dobrobit hrvatskog društva ovdje u Švicarskoj, gledati će se na one koji drugačije razmišljaju kao da nisu „pravi“ Hrvati, voditi će se neki „nevidljivi ratovi“ i udaljavati ćemo se još više jedni od drugih. I sve dok nemamo neprijatelja „izvana“ mnogi će se i dalje zatvariti u svoje male krugove, biti i djelovati i dalje kao regionalni Hrvati i na žalost niti neće primjetiti da je opet neka hrvatska udruga prestala djelovati.

Ruža Studer

Podijelite ili upišite komentar.