Odakle si ti?

Martina AndričićMartina AndričićUvijek mi je bilo najteže odgovoriti na pitanje «Odakle si ti?» Pa odakle sam? Rođena sam u Švicarskoj, otac je porijeklom iz Rame, majka iz Gradačca (BiH). Dok sam živjela u Švicarskoj, uvijek bi im odgovorila da nisam odavde nego da sam iz Hrvatske. Nema tu nikakve dvojbe, pa Hrvatica sam. Svako sam ljeto provodila na predivnoj Makarskoj rivijeri i kod bake u Zagrebu, doma sam govorila hrvatskim jezikom, pohađala sam Hrvatsku dopunsku školu i hrvatski vjeronauk, odgojena sam po hrvatskim običajima i tradiciji, učili su me od malih nogu da poštujem sve hrvatsko i da volim svoju domovinu. Znala sam Lijepu našu od riječi do riječi napamet, srce bi mi kucalo sto na sat kada bi bodrili naše vatrene, Ivicu, Janicu ili Blanku, veselila bih se svakoj našoj fešti, bio to Majčin dan, Nikolinje ili proslava Nove godine, nedjeljnoj misi na hrvatskom i druženju nakon toga s našim ljudima u predvorju crkve itd. 


Ponekad mi  je znalo prolaziti kroz glavu, koliko ta ljubav prema domovini mora biti snažna, da je moguće da se čak u tuđini, iz daljine, stvori tako jak osjećaj privrženosti prema rodnom kraju. Nikada se nisam sramila svog porijekla, nikada. Uvijek sam ponosno govorila gdje su mi korijeni, uvijek je u glavi bila misao da bih voljela živjeti u Hrvatskoj, a to je bio i san mojih roditelja. No bez obzira na to, moram priznati da sam prekrasno živjela i u Švicarskoj. Odrasla sam kao jedinica, roditelji su me pazili i mazili, imala sam uvijek sve što mi je bilo potrebno. Iako odgojena kao Hrvatica, usudila bih se reći da smo ipak živjeli po nekoj švicarskoj disciplini, kulturi i naravno po švicarskom standardu.

Nakon skoro punih pet godina života u Zagrebu, mogu reći da je i u Hrvatskoj život lijep. Brzo sam se privikla na školu, a društvo se kod nas lako nađe. Otvorena sam osoba  i vrlo komunikativna po prirodi pa mi nije trebalo dugo vremena da se prilagodim. Što se tiče obrazovanja, mislim da je kod nas puno teža škola. U Švicarskoj sam bila završila 9. razred osnovne škole (spez. sek.) i trebala sam upisati gimnaziju Schadau u Thunu. No, kako smo se odlučili preseliti, ja sam upisala jezičnu gimaziju u Zagrebu. Gradivo je bilo jako opširno, svaki dan trebalo je biti spreman za moguća usmena ispitivanja, što je meni sve bilo novo. Naravno i jezik mi je u početku bio barijera, ali s vremenom sam se kako ovdje kažu 'ufurala' i sada mi više ne predstavlja problem. Zagreb je divan grad, ima svakakvog sadržaja i nikada nije dosadno.

Trenutno sam studentica na Pravnom fakultetu i uživam u studentskom životu. Živimo u lijepoj kućici u jednom manjem mjestu blizu Zagreba, gdje mi roditelji napokon žive taj svoj oduvijek željeni san. Tata zasluženo uživa kao umirovljenik, brzo se uklopio te se druži s mještanima. Majka mi ima još dosta radnog staža do mirovine. Iako je i njoj prvotni plan bio da neće raditi, jednostavno nije mogla izdržati od dosade. Nikada nije bila taj tip žene da bude domaćica i da se brine samo oko vrta. Brzo je našla posao i jako je zadovoljna njime. Priznajem, i ja sam, jer tako joj nisam samo ja glavna zanimacija.

Neću lagati, bilo je i teških trenutaka, suza i nostalgije. Tko bi rekao, napokon živiš u toj svojoj voljenoj domovini, a ipak ti nešto fali. Nisam osoba koja se pretjerano veže za stvari, ljude i mjesta, ali ipak mi je ponekad teško kada se sjetim rodbine s kojom sam odrasla, sestrične koje su mi kao sestre, tetke, ujaci i ostatak rodbine. Zahvaljujući razvijenoj tehnologiji čujemo se svakodnevno, a i uvijek se pokušamo organizirati i dogovoriti, tako da se uspijemo vidjeti minimalno dva, tri puta godišnje. Često me pitaju da li imam želju živjeti opet u Švicarskoj. Trenutno je moj odgovor ne. Ne bih se odrekla ovog života, lijepo mi je i sretna sam, a i studij mi još traje. Ali ne znam što će biti za tri, pet, deset godina, tko zna, možda mi baš moja švicarska putovnica otvori vrata za još koju promjenu.

Sada kada me pitaju odakle sam, moj odgovor je još kompliciraniji. Kažem da sam došla iz Švicarske. I dalje sam Hrvatica, pogotovo zato što sada živim ovdje, ali smiješno je to što se i ovdje, kao i dok sam živjela u Švicarskoj, osjećam kao stranac. Da li je to što mi fali ona švicarska disciplina, koja me tamo izluđivala, ona njihova točnost, koje se nikada nisam držala ili je sve to samo jedno lijepo sjećanje na djetinstvo i odrastanje, čežnja za rodnim krajem? Da, rodni kraj, sada govorim da mi je Švicarska rodni kraj. Uvijek sam drugačija, bez obzira gdje dođem i živim, ostajem stranac. 
Nekome će to zvučati pomalo čudno i neprivlačno, ali ja to gledam više kao privilegij. Imam dvije države koje volim, dva mentaliteta koja nosim u sebi, dva materinja jezika govorim, a najljepše od toga svega je što u mome srcu ima prostora za dva mjesta koja ponosno mogu zvati domom...

Martina Andričić

Martina sa svojim sestričnama na Thunersse.Martina sa svojim sestričnama na Thunersse.

U zagrebačkom Zrinjevcu.U zagrebačkom Zrinjevcu.

S prijateljicama u zagrebačkom kafiću.S prijateljicama u zagrebačkom kafiću.

Podijelite ili upišite komentar.