Korupcija kao trajno samooplodno biće. Ni Hrvati u iseljeništvu nisu imuni na tu bolest. Tekst Tihomira Nuića

Korupcia, corruption, KorruptionKorupcia, corruption, KorruptionPoznati filozof Ludwig Wittgenstein skicira granice jezika u svom glavnom djelu Tractatus logico-philosophicus i ukazuje na problem filozofije koja nije kadra do kraja izreći misaonu zbilju egzistencijalnog iskustva. Ponekad je lakše pokazati što mislimo i doživljavamo pokretima i izrazima tijela nego riječima. Ono što velikim piscima uspijeva, naime, jezikom oslikati svijet zbilje, ne mora uspjeti filozofu koji se bavi svijetom ideja. Ipak se valja ozbiljno pozabaviti Wittgensteinovim upozorenjem barem kad su u pitanju pojmovi kojima želimo prikazati zbilju koja nas okružuje.

Kasnije je i Martin Heidegger izišao u javnost s tezom o skrivanju istine u jeziku. Čovjek, naime, stvara jezične pojmove iz iskustva s ljudskim zgodama, dakle iz vidljivoga. No, u svojoj općenitosti ti pojmovi često postaju idejama o nekim predmetima ili pojavama, dobivaju nadprirodnost i višeslojnost tako da njihovo uobičajeno značenje često označava nešto nevidljivo, neopipljivo, apstraktno i time umjesto da osvjetljuju zbilju oni je zamračuju. Podsjetimo na višeslojni pojam „savjesti“ kao sposobnosti ljudskoga duha da etičke, ćudoredne, logičke i estetske vrjednote uvažava u njihovoj zbilji i u svom se djelovanju ravna prema njihovim zahtjevnostima. Savjest je doduše, za razliku od pojma korupcije, prirođena čovjeku i u svom razvoju ovisna o kulturnom okružju, ali po svom višeznačju se jedva razlikuje od pojmova s gotovo kozmičkim osobinama poput bitka, moći, duha, ljubavi...

U red višeslojnih i višeznačnih pojmova, koji „skrivaju“ istinu, svakako spada danas u svjetskoj javnosti često spominjani pojam korupcije kojega promišljamo u ovom tekstu. Sam pojam korupcija potječe od latinske riječi corruptio koja se zbog obilja značenja u svjetskim jezicima uglavnom koristi u izvornom obliku. Adekvatnu zamjenu je teško pronaći. U svom „Latinsko-hrvatskom rječniku“, Zagreb, 1900. (reprint izdanje Naprijed, Zagreb, 1980.), Mirko Divković korupciju preriječe na hrvatski kao „zavođenje“, „podmićivanje“, „pokvarenost“ i „izvrtanje“, a izvornom glagolu „corrumpere“ (com-rumpere zajednički lomiti, slomiti, prebiti, razbiti, raskinuti, razderati, razlupati) pridaje dvadesetak značenja među kojima se podmititi i potkupiti nalaze na posljednjim mjestima. U suvremenom hrvatskom društvu za korupciju se rabe nazivi kao mito, podmitljivost, podkupljivost, podmazivanje i slični izrazi koji su isključivo povezani s novčanom potkupljivosti, što je nedopustivo sužavanje slike o korupciji i zamagljivanje njezinih kriminalnih dimenzija. Korupcija nije samo neuvijeni govor novca koji diljem svijeta postaje nekontroliranom moći. Puno je više korupcije koja ne poznaje granice između političke, gospodarske i privatne sfere i odigrava se bez izravnog odnosa s novcem. Tamo gdje se ona osobito uspješno provodi, često je izražaj partnerske kooperacije, zajedničkih interesa i elegantno postignutih ciljeva. Široki spektar koruptivnog ponašanja u državnoj upravi bjelodano dokazuje da se pozicije moći iskorištavaju za neki osobni probitak, ne samo tamo gdje se povezuju riječi posao s prijateljstvom nego i ondje gdje se cijenka za pozicije i napredovanje u službi, i pri tom krše općevažeće norme ponašanja, moralni standardi, zakonski propisi i etički kodeksi. Ove čudne lojalnosti relativiziraju bezuvjetnu snagu zakona i upućuju na zaključak da pojam korupcije načelno obuhvaća svaku institucionalnu povlasticu i naškodu.

Korupcija je stara koliko i svijet. Već je J. J. Rousseau u svom djelu Diskurs o izvoru nejednakosti postavio tezu, da je u prastaro doba uzurpator sprječavao opći pristup javnom dobru kako bi se ili ortaštvom s drugima ili pak koristeći njihovu maloumnost sam okoristio. Prema Salustiju, numidski kralj Jugurta je prilikom napuštanja Rima, gdje mu je uspjelo podmititi mnoge ugledne i utjecajne osobe, uzviknuo: „O podmitljivog li grada, koji će uskoro propasti, samo ako se nađe kupac“! Da bi spriječio korupciju, Vinodolski Zakonik određuje biskupove i kneževe novčane pristojbe, kazne za grabež, provale i druge prekršaje te određuje kvalifikaciju svjedoka. Alberto Fortis u knjizi Put po Dalmaciji spominje na više mjesta prjevare, lažna obećanja i nedostojno ponašanje domaćih ljudi. Profesor Albert Bazala se 1926. u beogradskoj Skupštini javno osvrnuo na sveobuhvatnu korupciju u državi riječima: „... Općenito uzevši korupcija je stalni inventar svih loših režima, a kako ni jedan ljudski režim nije savršen, u svakom se događaju pojave korupcije, ali karakteristika loših režima je u tome, da oni korupciju trebaju, da se njome služe i da je stoga ne mogu pravo da sprječavaju. U njima korpucija postaje sustav.“ I dalje nastavlja: „Vidovdanski ustav kao temelj države rođen je u grijehu jer i on je donesen pomoću korupcije, kupljenim glasovima i strahom. Kako se može očekivati da će od ovako grješnog poroda proizići blagoslovljen rezultat?“ Da, korupcija čini prostor nesretnim i iracionalnim na kojem je život neizvjestan, nezaposlenost velika, a znanje, kultura i znanost nepriznati.

Pojam korupcija dozivlje duhove smrti, rasula, uništavanja, upropaštavanja, razaranja, patvorenja, pokvarenosti, obeščašćenja, oskvrnuća, kaljanja, zavođenja, vonj truleži iz koje gmižu kukci i truju društveno tijelo. Korupcija je pretežno nevidljivo ne- i zlodjelo koje ne diže valove na površinu društvenog života. Ona se događa trajno, skriveno, sporazumno i dijeli svijet na upućene i neupućene. Poput samooprašive biljke koja posjeduje muške i ženske stanice za oplodnju, sržni element korupcije čini maligni virus trajne samooplodnje pohlepe i egotizma te opake bolesti koja tuđe živote i tuđu osobnost nemilosrdno gazi i uskraćuje joj temeljna prava. To se u pojedinim državama najbolje očituje na primjeru javnih ustanova – bile one političke, gospodarske ili socijalne naravi. Javne ustanove su mjesta u kojima korupcija cvate i u kojima se ništa ne može postići bez uobičajenih veza ili bez potkupljivanja. U ovom slučaju korupcija znači: politički nedostatno prihvaćanje zakona sa strane uprave, ekonomski inkongruenciju nominalnih i realnih cijena, a socijalno narušavanje sklada među društvenim nositeljima lojalnosti. Da je pak svaki pokušaj definiranja korupcije zapravo promašaj, pokazat će nam primjeri koji slijede.

Prvi primjer je slučaj iz jedne male zapadnohercegovačke općine. Tijekom srpnja 2015. pojavio se stric iz inozemstva i odjednom su nastale velike promjene u zemljišnim knjigama i u katastarskom registru. Iz zemljišnih knjiga kao i iz katastra su nestali pojedini nasljednici i unesene su nove osobe a da o tome uopće nisu obaviještene niti su potpisale bilo kakav zahtjev. K tome je stric izveo geometra i htio podijeliti jednu česticu kako mu odgovara i opet bez znanja, suglasnosti i pristanka suposjednika. Slučajno se jedna, ovim manipulacijama pogođena osoba našla na mjestu događaja i mogla preko odvjetnika pravovremeno intervenirati kod Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove u Sarajevu. A što bi bilo da se nije pojavila u zadanom roku od 15 dana i da nije imala novca platiti odvjetnika? Službeni dopis suposjednicima je, naime, predan u ruke strica iz inozemstva da ga podijeli suposjednicima koji su raspšeni diljem svijeta.

Drugi primjer navodi Stjepan Nikolić u Glasu Koncila, br. 22/2014. str. 31, u svezi sa zagrebačkim pročistačem otpadnih voda. Pročistač otpadnih voda stoji 500 milijuna kuna godišnje, a koncesija je dana na 28 godina. „Naplatu je koncesionar elegantno i jeftino prebacio Vodovodu, a mulj, do sada trista tisuća tona, odložen na otvorenoj plohi u Resniku, problem je Zagreba, a ne, kako je trebalo biti, koncesionara. ...Ta će sitnica odlaganja mulja Zagreb stajati 300 milijuna eura, dakle više nego što je koncesionar potrošio na ukupnu investiciju, a Zagrebčani će kroz naknadu za 28 godina platiti 2 milijarde eura!“. Oba primjera pokazuju da na djelu zapravo nije korumpirana država nego nepostojeća država na čijem mjestu operira informalni sektor.

Iz Nikolićeva spomenutog članka sazanjemo dalje da Hrvatsku, osim golemog javnog duga od 200 milijardi kuna, očekuje gubitak na zagrebačkom pročistaču otpadnih voda oko 15 milijardi kuna, na otpadu oko 20 milijardi kuna, na mulju oko 2 milijarde kuna i na kreditu za sanaciju Jakuševca pola milijarde kuna.

Nekoliko primjera iz iseljeništva

Treći primjer je podružnica Hercegovačke banke. U prosincu 1998. godine u Zürichu je otvorena banka HERBA GmbH s osnovnim kapitalom od 20 tisuća franaka. Udio Hercegovačke banke iz Mostara je iznosio 19.000 a franjevačkog Provincijalata iz Mostara 1.000 franaka. Banka je 12. lipnja 2002. likvidirana i izbrisana u Trgovačkom registru kantona Zürich jer njezin ravnatelj unatoč zakonskim propisima ostao živjeti u Slavonskom Brodu. Još uvijek nije jasno koja je svrha bila otvaranju u Švicarskoj ove podružnice Hercegovačke banke.

Četvrti primjer je bivši predsjednik švicarskog HDZ-a J. P. U Hrvatskoj se godinama taj povratnik iz Švicarske slavio kao humanitarac i dobrotvor. Sad kad je uhićen zbog milijunskih poreznih dugova i novčanih makinacija u svezi sa svojom „humanitarnom zakladom“ u Švicarskoj, valja dodati da je iz ratnoga fonda „Moj dar Hrvatskoj“, zahvaljujući fratarskoj naivnosti, uzeo 200 tisuća franaka navodno za gradnju tvornice oružja „Tovo“ u Austriji. Tvornica nikad nije proradila, a novac nikad vraćen fondu koji je svesrdno pomagao ratom pogođenu domovinu.

Peti primjer nam opisuje hrvatski politički emigrant Rudi Tomić u svom članku Skandal s hrvatskim novcima u Torontu godine 2002. u svezi s Hrvatskom kreditnom zadrugom (HKZ). „Financijska komisija je, nakon izvjesnog vremena, donijela svoja utvrđenja i obrazloženja u povodu poslovanja HKZ u Torontu, Mississaugi i Hamiltonu. U knjizi na 58 stranica je točno prikazano poslovanje HKZ u posljednjih nekoliko godina. Financijska komisija u propratnom pismu g. Slavku Butkoviću, predsjedniku HKZ ističe pet poglavlja koja su obrađena u knjizi, što još dodatno treba ustanoviti, što treba učiniti, te prijedlozi za buduće poslovanje HKZ. Financijska komisija završila je svoje poslovanje i zaključila s pismom i priloženom pošiljkom (knjigom) od 27. kolovoza 2001. godine. Papiri su bili čuvani u strogoj tajnosti u užoj upravi HKZ. Kada je najavljena godišnja skupština koja je održana 10. veljače 2002. godine u velikoj Litvanskoj dvorani u Missisaugi, onda je nastala oluja u Hrvatskoj zajednici u Ontariju. Tjedan dana prije godišnje skupštine nekom je "došla" do ruke knjiga, odnosno sadržaj o poslovanju HKZ. U Hrvatskoj zajednici u Torontu počela je otvorena borba između onih koji optužuju (ulagači) i onih koji se brane (uprava). Letci su bili dijeljeni pred crkvama i restoranima, napada je bilo i preko hrvatskih radioprograma i sl. Za godišnju skupštinu bila je osigurana velika sigurnosna služba (većinom Pakistanci s turbanima) u dvorani i oko nje. Bilo je vjerojatno 10 do 15 redarstvenika među kojim je bilo i nekoliko kanadskih policajaca. Nije bilo dovoljno formulara za registraciju, te je ostalo oko 300 osoba koje se nisu mogle registrirati za glasovanje.“

„Poslovanje HKZ, kao i svih financijskih institucija u Kanadi zakonom je ograničena kontrola samo na posljednih šest godina poslovanja. U tom vremenskom periodu Komisija je ustanovila mnoge nepravilnosti i nezakonito polaganje novaca na račune i uzimanje novaca s tih računa i prebacivanje na druge račune ili podizanje gotovih novaca. Primjera radi, evo samo nekoliko upitnih transakcija koje sam izvadio iz izvješća Kanadske financijske komisije.“ Slijedi Tomićev tekst, a imena spomenutih osoba smo anonimizirali i zbog duljine teksta izostavili stranice na koje autor upućuje u izvješću Financijske komisije.

«Upravitelj J. V. prenio je $20,973.90 sa broja (br.) 41001 na br. 116509 bez odobrenja o transakciji i zatvorio prvi račun. Podigao gotov novac sa br. 434365, te uzeo $4,000 s računa Hrvatskog nacionalnog fonda i navodno dao kardinalu Puljiću, ali potvrda je bez datuma i Komisija nije mogla ustanoviti da je kardinal dobio novac ili ne. Uzeo $10,000 i potom još $2,000 iz Fonda za djecu stradalih gardista, br. 406397, u gotovu bez dozvoljenosti. Uzeo je bez dozvole predujam od $11,000 za putne troškove. Na br. 100008 nepoznatoj osobi položeno je posuđenih $150,000. Novac s ovog računa odmah je bio prebačen na drugi račun. S tog drugog računa novac je bio stavljan za otplatu hipoteke dopredsjednika J. Na račun Hrvatskog radioprograma gđe V. T. prebačeno je $6,000. Potom je uzeto $12,000 i onda još $20,000 pa stavljeno na račun njenog radija što je odmah podignuto. Kanadski hrvatski kongres položio je $46,501.42 na br. 433300 za Kanadski hrvatski kongres u Britanskoj Kolumbiji. Onda je taj novac poslan u Ivan's Auto Body kompaniju, što je zapravo vlasništvo I.C. iz Vancouvera koji je ujedno i predsjednik Kanadskog hrvatskog kongres. S br. 2000 "Lijepe naše" u vremenu od 27. svibnja 2000. do 15. lipnja 2000. V. je u osam navrata digao $29,281 u gotovini. Netko je iz Švicarske na br. 516138 položio američkih $393.000. Adresa ovog broja-računa je privatna adresa menagera Hrvatske kreditne zadruge. Položene su $84,000 na br. 514133 i ime "Adrija Internationala", te nakon mjesec dana još $83,793 na isti račun. Ustanovilo je se da je to privatno poduzeće managera Zadruge. Također je ustanovljeno da je br. 515130 zajednički račun V. i C. Godišnja plaća g. J. V. upravitelja HKZ iznosi $120.000. Kanadsko-hrvatski kongres dužan je Torontskom Sveučilištu za katedru hrvatskog jezika nekoliko desetaka tisuća dolara, što još nije plaćeno, i dovedena je u pitanje opstojnost katedre zbog tog duga. Kanadski hrvatski kongres koji je uzeo na sebe odgovornost za uzdržavanje katedre hrvatskog jezika traži od ljudi u Torontu milodare, a polaže novac na svoje privatne račune, otplaćivanje svojih hipoteka, putovanja i sl. (vidi: moju studiju "Sudbina hrvatskog jezika u dijaspori", Hrvatska obzorja, Split, br 4, 1999., str. 972).

Z. J., pastorak Kerima Reisa, vlasnik je tiskare u kojoj se tiska zajednički crkveni Bilten hrvatskih župa u Torontu, Mississaugi i Oakvillu. U upravnim je odborima Hrvatske kreditne zadruge, Kanadsko-hrvatskog kongresa, katedre za hrvatski jezik i sl. Dakle u svim organizacijama gdje se ubire gotovi novac i tiska promidžbeni materijal. J. i V. su kupili građevinsko zemljište u Hamiltonu na svoju ruku, a onda su pod "razno" podvalili Upravnom odboru za pravdanje $123.000. Zemlja je još u ledini! Novac koji je bio prikupljen 1998. godine za pomoć stradalima u Quebecu i Ontariju od zimske oluje, ležao je na računu pune dvije godine, onda je taj fond J. prebacio na svoj račun. U zaostatku je $11.622 za otplaćivanje hipoteke, tj. osam mjeseci, a kompjutor pokazuje drugačije, odnosno manje. Pošto je u velikom zaostatku plaćanje hipoteke, po zakonu ne bi mogao vršiti nikakvu dužnost u HKZ. Hipoteka na njegovu kuću postavljena je tako da će biti amortizirana za 141 godinu. J. je u ime svoje tiskare položio $20,000 na br. 2707400 i odmah podigao novac pa ga poslao I. C. u Vancouver.

S obzirom da je g. S. B. upleten i u mnoga druga financijska poslovanja u Hrvatskoj zajednici, njega sam ostavio za kraj mog osvrta, odnosno posljednjeg od trojice "djelatnika" koji su se ogriješili u manipuliranju s hrvatskim novcem u Kanadi. Komisija je ustanovila da je br. 2759605 na ime TEC Ing., zapravo broj njegovog sina i da on kao predsjednik nema zakonsko pravo poslovati s tim poduzećem. Međutim B-e transakcije nisu bile predočene Upravnom odboru Zadruge što se može dovesti u svezu s pranjem novca. Poslovanje g. B-a u HKZ vezano je za izgradnju zgrade za prvo hrvatsko veleposlanstvo u Kanadi. U kratkom vremenu sakupljeno je $1,650.000. Umjesto kupnje zgrade za Veleposlanstvo ("Ambasadu" kako kažu ovi "djelatnici") B., koji je vodio taj fond za Veleposlanstvo, odobrio je kupovanje dviju zgrada, jednu za stanovanje veleposlanika i drugu za Veleposlanstvo. Zgrade su plaćene $550.000. Zgrade su bile dotrajale i trebalo je uložiti veliki novac za opravak. Za stambenu zgradu utrošeno je oko $600,000 i nije bila dovršena. Kad se vidjelo da će troškovi biti mnogo veći stambena zgrada je prodana za $800,000. Firma koja je izvodila radove na tim zgradama stavila je blokadu na prodaju kuće, jer dugovanja za radove od $250,000 nisu bila isplaćena. Veleposlanik je morao isplatiti traženi iznos hrvatskom poduzeću iz Montreala koje je izvodilo radove. Nakon prodane stambene zgrade ostalo je dakle nešto novaca, ali ni blizu da se osposobi zgrada za Veleposlanstvo. Gosp. Andrija Jakovčević, veleposlanik u Kanadi tražio je od Hrvatske vlade milijun dolara da se dovrše radovi na zgradi Veleposlanstva. Hrvatska vlada je dala novac za izgradnju Veleposlanstva u Ottawi, Kanada. Znači da Hrvati iz Kanade nisu kupili zgradu za hrvatsko Veleposlanstvo, mada su skupili u gotovini $1,650.000 jer je s tim novcima upravljao "stručnjak" B., koji sada upravlja HKZ. »

Šesti primjer nam pokazuje da u svezi s korupcijom nije uvijek u pitanju novac. Dok je prema hrvatskom tisku dr. I. R.,  koja je diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu, magistrirala na sveučilištima Cambridge i Michigan, a doktorirala na University College London, u Hrvatskoj mogla postati tek znastvenom suradnicom (novakinjom), jedan je našijenac iz Švicarske Š.Š.Ć., s puno nižom znanstvenom kvalifikacijom i bez habilitacije, dobio venia docendi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i redovito, bezbiržno i neumorno koristi titulu navodnog sveučilišnog profesora.

I na koncu, nedavno se pojavila vijest (NZZ, 18.VII.2015.) da je finska Vlada uskratila konzorciju Fennovoima dozvolu za gradnju nuklearne elektrane, budući da konzorcij nije mogao ispuniti uvjet da udio zapadnoeuropskih zemalja u projektu mora iznositi najmanje 60%. Pošto je ruska tvrtka Rosatom, odnosno njezina podružnica, već držala 34% udjela, prijavio se „hrvatski“ ulagač Migrit Solarna Energija za udio od 9% ili 159 milijuna eura, čija godišnja dobit iznosi jedva 20 tisuća eura. Istraga je, međutim, pokazala da je Migrit u rukama ruske građevinske tvrtke Inteco, odnosno njezine podružnice Titan, a da bi novčana sredstva stavila na raspolaganje ruska banka Sberbank. Dovoljan razlog da se Migrit nije moglo prihvatiti kao zapadnoeuropskog investitora.

Za sve ovo postoji jedna riječ u singularu s kojom se većinom žigoše državnu upravu i službenike, što prema narodnoj mudrosti „riba smrdi od glave“ ne mora biti bezuvjetno nekorektno, a ta je riječ korupcija. Premda se kod izbora doduše pazi na stanovite demokratske formalnosti, u slaboj državi stranke mijenjanjem kadrova u ustanovama stvaraju klijentističku strukturu kojom kontroliraju državu. Država bi zapravo trebala biti cjelokupnost ustanova čije zajedničko djelovanje jamči trajan i sređen zajednički život ljudi na dotičnom prostoru. Nesporno je da su u slabim državama sam vrh vlasti i državne ustanove okruženi ne baš časnim ljudima. Ali korijeni korupcije su u pojedincu. Najopasnija i najdestruktivnija kriminalna energija je koncertrirana u pojedincu i zbog toga bi valjalo nedjela i zločine prozvati korektnim nazivima a pojedince zacijelo poznatim imenom. Dokle god govor o korupciji ostaje na razini općenitosti, kategoriju korupcije se dekriminalizira i društvo postaje žrtvom poniženja. Oslobiditi se od poniženja je prvi korak k uklanjanu materijalne bijede, podaničkog mentaliteta i svakovrsne ovisnosti.

Pojmom korupcije se lakoumno i/ili namjerno pridaje bezazlenost najtežim zločinima protiv cjelokupnog stanovništva zemlje koje se baca u položaj inkompetencije. Pojam korupcije tako kriminalizira cijela društva koja u borbi za preživljavanje protiv kriminalnih režima dokazuju čudesnu nepokolebljivost. Umjesto da se pojmom korupcije traži pravo i pravdu, njome se postiže suprotnost, povlačenjem zavjese ispred zločina i nedostataka koje bi ona trebala karakterizirati, sve se deponira na smetište, i čuva nas od neugodnosti. Zbilja se mora upitati je li sam pojam korpupcija postao korumpiran. Možda bi svijet, ne bez korupcije, nego svijet bez upitne riječi korupcija mogao biti barem za jedan trag boljim svijetom?

Korupcija smeta jer ju se shvaća kao povredu elementarne čestitosti ili kao oblik prijevare u svijetu. Ako se u ovome i možemo složiti, naši pogledi se razlikuju, ponekad su možda i dijametralno suprotni, u tome kako zaista treba izgledati čestit svijet. Primjerice hranimo se religijom slobodnog tržišta. Slobodno tržište je zapravo igralište na kojemu redovito pobjeđuju brži, jači i pronicaviji. Pri tome se zaboravlja da su pojedini zagovornici slobodnog tržišta postali ideolozima liberalne, danas neoliberalne, teorije ekonomije koja u konačnici ne počiva na čvrstom empirijskom temelju nego na upitnim filozofijskim pojmovima kao što je „nevidljiva ruka“. Već je poznati švicarski profesor Hans Christoph Binswanger, djelomice odrastao u Dalmaciji, u studiji „Vjernička zajednica ekonoma“ (Die Glaubensgemeinschaft der Ökonomen, München, 1998.) dokazao da je Adam Smith preuzeo pojam „nevidljive ruke“ od Epikteta. Stoik Epiktet je vjerovao u božanski razum koji svime upravlja prema dobru i unatoč egoizmu i pohlepi pojedinaca se brine za pravednu ravnotežu. Ovo iracionalno božansko upravljanje Smith je primijenio na mehanizme tržišta na koje se još uvijek zaklinju neoliberalna učila. Slične nade u viši razum su polagane u Hrvatskoj u svezi s privatizacijom u kojoj se gledalo povijesnu prigodu da se pobjegne iz siromaštva, gospodarske nerazvijenosti, totalitarne politike i neslobode. Danas znamo što se odigralo. Hrvatska je doduše prema indeksu Transparency International (NZZ, 16.VII.2015) popravila svoj položaj na ljestvici korumpiranih država i nalazi se između 50 i 59 mjesta, ali je još uvijek daleko od Danske, Finske, Švedske, Norveške, Švicarske, Nizozemske, Luxemburga...

Tema korupcije je protjerana iz općedruštvenog razgovora. Govor o korupciji bi trebao na javnost iznijeti ono što se izleglo u četiri oka, žigosati loše ponašanje, priznati da netko djeluje u mrežama moćnika i drži položaj koji je drugima nepristupačan. Imati veze, sve graditi na vezama a ne na vrjednosnim kriterijima, je korupcija koja razara i truje hrvatsko društvo. To je ona hobotnica koju berlinski profesor Thomas Macho naziva „putativnim srodstvima“. „Veza“ je trajno samooplodno biće koje je umreženo i raspolaže moći koja je uvijek spremna na razmjenu s drugim povlasticama. Jedan službenik može svojim „vezama“ napraviti što hoće, ali nikome nije odgovoran niti ikome mora polagati račune. Zakoni ne pomažu tamo gdje nekome položaj omogućuje da bude iznad zakona. Korupcija nije samo samo povlastica bogataša, nego se proteže u sve slojeve društva i pokazuje žalosno bijedno držanje duha. Kupuju se titule, časti, ljubav i drugi osjećaji. Ona je endemska i sustavna. Ali kako u tegobama dana doći do liječnika, do bolnice, do škole, do posla bez potkupljivanja? Hrvatsko biće je iz egzinstencijalnih pobuda, a ne iz bijesa, prisiljeno u sebi daviti civilnu kuražu čestitosti i (ne)svjesno poticati iseljavanje mladih i obrazovanih ljudi, što znači uništavanje vlastite budućnost. Posljedice su, ne samo u ovom slučaju, nesagledive. „Hrvatska nestaje prirodnim putem godišnje gotovo za jedanaest tisuća osoba. Nitko se ne uzbuđuje ni zato što je rodnost u Hrvatskoj u posljednjih trideset godina smanjena za više od dvadeset tisuća rođene djece godišnje“, piše Stjepan Šterc u članku „Odlazak Hrvata“ (Vijenac, br. 542-543, 2014.). „Prosječna nam je starost“, nastavlja Šterc, „među najvećom u Europi, prirodni pad traje već 25 godina, nedovoljna nam je reprodukcija već 50 godina, iseljavamo već stoljeće, izumiremo već 20 godina, nitko nam se ne vraća iz iseljeništva već 50 godina... Problem je, međutim, odlazak, koji je sada bitno različitog karaktera od onog iz šezdesetih godina. Sada odlaze mladi, obrazovani, baza revitalizacije, nositelji identiteta i inovacija... budućnost Hrvatske“.

Vratimo se pojmu savjesti i njezinom nositelju pojedincu. Savjest je izvorni ćudoredni poticaj po kojemu čovjek prepoznaje etičke vrjednote i u svom se djelovanju ravna prema njihovim zahtjevima. Time čovjek u sebi stvara vrijednosni osjećaj i zrelost uljuđenog bića koje razlikuje dobro od zla, pravdu od nepravde. Gubitkom ove duhovne sposobnosti, širom se otvaraju vrata svakoj pakosti, pa i korupciji. A zakoni? Već je Montesquieu spoznao da je „zakon uopće ljudski razum, ukoliko on upravlja svim narodima svijeta; a politički i građanski zakoni svakog naroda nisu ništa drugo nego posebni slučajevi, na koje se primjenjuje ovaj ljudski razum“.

U Hrvatskoj se godinama, na opću žalost, stvara ono za što Hrvati ne mogu ni čuti – novi Bizant. Njemački pisac, Richard Wagner ga je duhovito opisao: prvo, Bizantom su vladale korupcija i intrige, ali je postojao 1000 godina; drugo, Bizant je doduše postojao 1000 godina, ali njime su vladale korupcija i intrige. Njegove političke strukture su ostale nepromijenjene od postanka do nestanka. Njegova je povijest dvorska epika.

Tihomir Nuić

Člankom Georga Brunholda „Korruption“ – ein korrupter Begriff, NZZ, 5./6. rujna 1998. autor ovih redaka se za zahvalnošću poslužio.


Dozvolom autora preuzeto iz lista Politički zatvorenik, br. 264, srpanj/kolovoz/rujan 2015.


Krupcija corruption korruptionKrupcija corruption korruption

 

Podijelite ili upišite komentar.