Identiteti, mentaliteti, stereotipi, predrasude

Identitet je tek u novije vrijeme postao temom psihologije i socijalnih znanosti. On je u starijoj filozofskoj tradicji bio pojam logike i metafizike i to najmanje probrematičan. Svaka tvar je ono što jest. A čovjek tradicionalno pripada tvari. Čovjek ostaje čovjekom dok postoji. Ono što se mijenja su njegove osobine.

 

Jezik, umjetnost i religija su stožerna kulturna obilježja po kojima se čovjek razlikuje od ostale prirode. Čovjek je čovjekom kroz kulturu koja njegov život konstituira u istoj mjeri kao i biološki elementi. Ljudska zajednica počiva na ćudoređu, običajima, pravnim propisima i političkim pravilima igre kao plodovima kulture.

Migracijska kretanja su postala pravim izazovom za znanstvena istraživanja i dnevnu politiku ne samo u državama useljavnja nego i u onima iz kojih potječe iseljavanje. Dok useljeničke države nastoje probelamitku useljenika svesti na integraciju i asimilaciju migranata u svoje društvo, u Hrvatskoj vlada tradicionalni pojmovnik s izrazima „gastarbeiter“, „emigrant“, „iseljenik“, „dijaspora“, a u najnovije vrijeme nebulozno „izvandomovinstvo“. Glede nacionalnog i kulturnog identiteta, navedeni pojmovi ne pokrivaju stvarnost Hrvata u europskim zemljama u kojima je velik dio prve generacije našao svoju drugu domovinu, a brojniji mlađi naraštaji vuku samo iseljeničke korijene. Traži se novi jezik za složenu hrvatsku stvarnost. Apstrahiramo li od Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskih autohtonih manjina u Gradišću, Molisama, Bačkoj i drugdje, najprikladniji izraz za iseljene Hrvate i njihove potomke bi bio inozemni Hrvati ili Hrvati koji žive u inozemstvu. Tim izrazom se neutraliziraju svi naslagani stereotipi i predrasude prema ovim ljudima koje su životne okolnosti udaljile od domovinskog okružja.

Ovu činjenicu će potkrijepiti i tri znanstvena rada, iz pera druge genracije, koje želimo u svoj njihovoj raznolikosti ovdje ukratko predstaviti. Radovi nisu izabrani. Do njih smo slučajno došli i pretpostavljamo da bi ovakvih radova moglo biti na desetine. Međutim, Hrvati su neorganizirani, a autori samozatajni. Nemamo ustanove koja bi se brinula o znanstvenim istraživanjima mladih hrvatskih naraštaja u inozemstvu. Pojedinac, ma koliko se želio posvetiti prikupljanju ovog blaga, je nemoćan.

Recepcija Alfreda Schnitzlera u hrvatskoj moderni

Kad je počela studirati germanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, Ivana Martinović je već imala u džepu diplomu glumice hamburške akademije. Nije stoga čudno što se za svoj licencijatski rad u germanistici (2010.) odlučila probistriti utjecaj Beča na Zagreb i hrvatsku modernu uopće, i to na primjeru drama austrijskog pisca Arthura Schnitzlera (1862.-1931.) koje su izvođene u Hrvatskom narodnom kazalištu. Autorica je izvrsno obradila temu s naglaskom na interkulturalnom i interdisciplinarnom utjecaju germanistike na hrvatsku kulturu u razodblju 1895. do 1918. godine.

Poznato je da je Beč bio metropola iz koje su se širila suvremena stremljenja na glavne gradove krunskih zemalja Podunavske Monarhije, pa tako i na Zagreb. U Zagrebu, kao i općenito u Hrvatskoj, međutim, pretpostavke za zamah novoga su bile složene. Snage su u 19. stoljeću bile usredotočene na ujedinjenje hrvatskih zemalja, sprječavanje potiranja nacionalnog osjećaja i prosvjećivanje naroda. Tiskovine kontrolira država. Oporbeni listovi nastaju i nestaju. Kulturno stvaralaštvo se jedva othrvava nasilnoj germanizaciji, mađarizaciji i talijanizaciji. Intelektualci su doduše u oporbi spram austrougarskom režimu, ali većma bez vizije o samostalnoj Hrvatskoj. Oni očijukaju s južnoslavenstvom, što će se kasnije pokazati fatalnim. Nikakvo čudo što Antun Gustav Matoš 1909. jadikuje nad uskom varoši i uskim ljudima.

Pokret moderne gotovo je paralelno tekao u Beču i Zagrebu. Naime, prilikom otvaranja novosagrađene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta 1895., Hrvatsku je posjetio car Franjo Josip I. Svečanu je proslavu iskoristila nezadovoljna hrvatska mladež i pred carem javno osudila protuhrvatsku politiku Monarhije i spalila mađarsku zastavu. Protjerani studenti su se našli u Beču i Pragu gdje su došli u kontakt s modernističkim pokretima vremena i nastojali ih preko novina, časopisa i knjiga prenijeti u Hrvatsku. Činjenica da ista mladež odbacuje Beč na političkoj razini a da prihvaća njegove kulturne poticaje i sadržaje prenosi u domovinu, govori dovoljno o ambivalentom odnosu prema Beču.

Liječnik s bečkom diplomom Milivoj Dežaman je prema autorici glavni promicatelj moderne u Hrvatskoj. Ono što je bio Hermann Bahr za Beč, to je Dežman bio za Zagreb. Organizirao je izložbe, pokretao časopise, promicao umjetnost i zauzimao se za socijalni naglasak u književnosti. Njegova novina Mladost, koja je izlazila u Beču na hrvatskom, primjer je kulturnog transfera tiskovinom. Preko nje je čitatelj bio obaviješten o novim temama i stilovima u umjetnosti, kazalištu, književnosti, a ponuda je uključivala i prijevode tekstova s njemačkog. Kulturna razmjena i prijenos kulturnog dobra iz jedne sredine u drugu zbivaju se preko tiskovina, ustanova i pojedinaca. Među ustanovama kazalište je najvažniji kulturološki posrednik u kojem se najbolje očituje nadahnuće iz Beča i odbojnost prema istom tom Beču. Autoričina analiza programa HNK-a od 1895. do 1918. pokazuje da je bečki Burgtheater zbiljski uzor HNK-u, premda HNK ne odbacuje vlastitu tradiciju pri uvažavanju novog. Svojim kazališnim izvedbama Zagreb dokazuje nacionalnu i kulturnu emancipaciju, jer postoji svijest da je nacionalni identitet uvijek i kulturni. Glasoviti intendant Stjepan Miletić je HNK učinio stabilnom ustanovom, obogatio kvalitetnim programom i uspostavio ravnotežu između klasičnog, zabavnog i suvremenog programa. Bez dvojbe se može ustvrditi da je kazalište njemačkog govornog područja jako utjecalo na HNK i oblikovalo ga u ono što je još uvijek.

Bečki liječnik i protagonist bečkog Fin de Siècle Arthur Schnitzler (1862.-1931.) je bio Freudov poznanik čija je psihoanaliza jako utjecala na njegovo književno djelo. Zagrebački prognani sveučilištarci su posjećivali bečka kazališta u kojima su se izvodile njegove drame i pisali o njima. Već je 1898. godine zagrebačka publika mogla geldati prvi Schnitzlerov komad. Do 1917. godine Zagrepčani su mogli vidjeti pet Schnitzlerovih drama u HNK-u, a pojedine su predstave prikazivane više puta. Naša se autorica potrudila pregledati ondašnje kritike i recenzije u tisku, koje su uglavnom pozitivno pisale o djelu, ali su bile manje oduševljene oponašanjem Beča. S osobitom povlasticom Hrvatice iz inozemstva, autorica je mogla pregledati kazališnu arhivu na Gornjem gradu u kojoj su pohranjeni originalni prijevodi drama izvođenih u HNK-u. Pritom joj nije promaklo kako su pojedina mjesta prekrižena i cenzurirana. Ta su mjesta često obilježena pečatom ustanove koja je cenzurirala. Međutim, očividno je postojala i jaka interna cenzura bilo zbog bojazni da valst predstavu zabrani bilo da se kazališno vodstvo nije željelo izložiti reakciji publike. Pri usporedbi cenzuriranih mjesta bjelodano je da se izbjegavalo izazvone sadržaje za žene i revolucionarne ideje. Poneki izričaj je ublažavan kao „slatka curica“ ili „femme fatale“. Isto vrijedi za mjesta buntovnosti i brutalnosti u dramama, a suprotstavljena i radikalna mišljenja se nastojalo uravnotežiti. Svako se polariziranje izbjegavalo. Zagreb je bio zatečen pojavom moderne i nespreman za Schnitzlerovu prvokativnost. Zadiranjem u djelo, publici se uskraćivalo osjetiti dubinu i poruku djela. Novinari to vjerojatno nisu znali, kad su pojedino djelo okarakterizirali kao „satiru“ ili ga nazivali „bulevardskim kazalištem“. Važno je napomenuti da su prijevodi Schnitzlerovih djela objavljeni u knjigama bili pošteđeni bilo kakve cenzure.

„Beč i Austro-Ugarska su bez dvojbe nadahnjivali i obogatli hrvatsku i zagrebačku kulturu. Utjecaj germanizacije, koji se isprva smatrao samo negativnim, bio je u krajnjem učinku pozitivan. Zagreb s kraja 19. i početka 20. stoljeća može se zbog više razloga nazvati 'malim Bečom' “ – zapisuje autorica.

Autorica je ovim radom dokazala kako je Zagreb pod utjecajem Beča, unatoč trvenjima i povremenoj nesnošljivosti, svoju kulturu bogatio i kulturolški transfer svojim potrebama prilagođavao. I ovaj podatak govori o samosvjesnoj metropoli onoga vremena.

Jezične biografije, izbor i opredjeljnja kod jezično miješanih parova

Sandra Kaiser, dijete Hrvatice i Čeha, u braku sa švicarskim partnerom, se za svoj licencijatski rad iz jezikoslovlja na Njemačkom seminaru Sveučilišta u Baselu (2005.) potrudila, potaknuta osobnim iskustvom sa svojom kćeri, na primjeru triju Hrvatica i jednog Hrvata, čiji su bračni partneri Švicarci, istražiti u kolikoj su mjeri ovi jezično miješani bračni parovi spremni učiti jezik partnera, koju funkciju uopće hrvatski jezik još ima u bračnoj zajednici i postoji li potreba da ga se prenese na djecu. U nedostatku boljeg pojma, autorica se odlučila za sintagmu „jezično miješani parovi“, unatoč njezinoj nejedoznačnosti, iz razloga što bračni parovi raspolažu s različitim materinskim jezicima (hrvatski, švicarski njemački) ali zajedničkim obiteljskim jezikom (švicarski njemački ili njemački). O profilu sudionika upitnika valja kazati da se radi o dvjema Hrvaticama prve generacije koje su morale učiti njemački, dok su treća Hrvatica i Hrvat odrasli dvojezično u Švicarskoj. Jedna je viskoobrazovana, dok drugi posjeduju srednju i nižu izobrazbu. Budući da ovaj prikaz nije recenzija u naslovu spomenutog licencijatskog rada, u njemu ćemo se samo osvrnuti na one dijelove koji pokazuju praktičan odnos parova prema hrvatskom jeziku.

Glede dvojezičnog odgoja čini nam se najrazboritijom metoda francuskog filologa Julesa Ronjata čije je načelo une personne/une langue tj. da oba roditelja s djetetom govore svojim materinskim jezikom. Visokoobrazovana Hrvatica je u tom dosljedna, prema vlastitom iskazu, i s kćerima govori hrvatski bez obzira na okolicu. Druga Hrvatica prve generacije je u tome manje dosljedna, pa se u javnosti obraća kćeri na švicarskom njemačkom. Drugoj se generaciji, koja u svakodnevici premalo koristi hrvatski jezik, nameće problem jezične kompetencije. Jezik kojeg su ponijeli iz obitelji je nedostatan i zbog rjetke uporabe podložan stalnom gubitku, da bi se komunikacija s djetetom mogla nesmetano odvijati. Stoga gore spomenuti Hrvat kaže da je u razgovoru s djetetom često prisiljen uzeti rječnik kako bi našao odgovarajuću riječ. Pasivnim rječnikom jako je teško prenositi jezik na djecu i iziskuje veliki napor. Za Hrvaticu druge generacije je stoga kristalno jasno da se napor oko jezične edukacije sina ne isplati, jer ga i sama korsti isključivo u susretu s rodbinom.

Život je, međutim, puno složeniji, nego što nam to stanovita načela poručuju. Obiteljska zajednica, ma kako bila malena, zahtijeva međusobno otvorenu, iskrenu i trajnu komunikaciju. Ta se ponajprije sastoji u zajedničkom jeziku. Ljudi žive u okružju švicarskoga njemačkog kao dominantnog idioma. Najkasnije polaskom u školu djeca shvaćaju da mogu samo napredovati ako vladaju dotičnim jezikom. Hrvatski jezik postaje jezikom prigode, jezikom rodbinskih i prijateljskih okupljanja, jezikom dopusta u Hrvatskoj. A ako ga se koristi u kući, onda je to većinom do napuštanja obiteljskog gnijezda. Premda se majkama prve generacije čini prirodnim da sa svojom djecom govore hrvatskim jezikom, rezultati istraživanja pokazuju da potraga za koristi (ekonimiziranje) malog jezika ne pridonosi njegovoj afirmaciji. Autorica zaključuje da prema odgovrima na upitnik djeca nemaju problema s učenjem hrvatskog jezika. Pa i švicarski partneri odnosno partnerica su jako otvoreni prema hrvatskom jeziku, ali okolnosti čine svoje.

Osim objektivnih poteškoća kao što je suživot u švicarskom okružju koje se služi isljučivo domaćim idiomom, postoje i poteškoće subjektivne naravi glede jezičnog odgoja djece u miješanim brakovima. Hrvatski se jezik najprije svodi na emocionalnu razinu kao što je sporazumijevanje s majčinom ili očevom rodbinom ili ga se pak racionalizira usporedbom sa svjetskim jezicima. Jezik pak ne valja instrumetalizirati iako je važni čimbenik kulturnog identiteta. U tom smislu autorica završava svoj znanstveni rad s jednom osobnom zabilješkom. Bila je žalosna što se osjećala nesposobnom sa svojom kćerkom govori hrvatski. Onda se dala na čitanje knjiga na hrvatskom. Ugradila je na računalu program za učenje hrvatskog kako bi poboljšala gramatiku. Zatim je tražila spontane kontakte s ljudima koji govore hrvatski. Onda je kupila dječje slikovnice i kasete. I počela je s „daj mi ruku“, „dođi tu“, da bi prešla na igre i dječje pjesmice. Kći već pripovijeda u vrtiću kako ona s mamom govori hrvatski i uistinu je svladala pojedine riječi i rečenice. Autorica je svjesna da je njezino poznavanje hrvatskog ograničeno, ali i s ograničenim potencijalom se može upozoriti dijete na vlastite korijene.

Hrvatice i Hrvati u Švicarskoj – hrvatska dijaspora?

Dijana Tavra je 2010. godine svojim radom pod gornjim naslovom postigla magisterij (Master) na Institutu za socijalnu antropologiju Sveučilišta u Bernu. Pošto je u Hrvatskoj općenito, a na službenoj razini osobito, obljubljena riječ dijaspora za hrvatske iseljenike, ova bi ozbiljna studija mogla pridonijeti bisternju pojmova.

Hrvatska migracija u Švicarsku počinje, prema autorici, s muškarcima od 1967. godine i završava 1995. Žene su počele dolaziti u Švicarsku 1961. godine što traje sve do 2009. Dok je prva generacija u apsolutnoj većinini privržena hrvatskom identitetu, druga je to u manjoj mjeri. Ovdje postoji korelacija između poznavanja hrvatskog jezika, kontakata s Hrvatskom ili BiH i čuvstvene povezanosti s domovinom predaka. Prva generacija posjeduje švicarsko državljanstvo 39,1 %, a druga oko 62 % ispitanih osoba. U međusobnom druženju druge generacije ili gledanju HRT-a, čitanju tiska i knjiga iščitava autorica stupanj hrvatskog identiteta kod pojedinaca. Većina ispitanih osoba nije spremna na konačni povratak u domovinu. Velikim dijelom se ljudi prve generacije odlučuju za transmigraciju tj. naizmjenično življenje u Švicarskoj i Hrvatskoj.

Pojam dijaspore nije doduše ni među znanstvenicima do kraja raščićen i jednoznačno definiran, ali temeljne odrednice su jasne. Autorica se u opisu pojma dijaspore oslanja na definiciju znanstvenika Williama Safrana i postavlja pitanje mogu li se sljedeće odrednice primijeniti na „hrvatsku dijasporu“ u Švicarskoj: 1. Čuvanje kolektivnog sjećanja, vizije ili mita na domovinu; 2. Uvjerenje biti neprihvaćen sa strane društva u kojem boravi i osjećaj stranosti i izoliranosti; 3. Držanje zemlje svojih predaka za isinitu i idelanu domovinu u koju se oni ili njihovi potomci mogu vratiti čim to dopuste prilike. Osim toga, autorica propituje postojanje „hrvatske dijaspore“ u Švicarskoj na temelju razgovra o odnosu Hrvata prve i druge generacije prema domovinama (Hrvatska, BiH) i intezitetu njegovanja tih odnosa.

Autorica zaključuje na temelju odgovora u upitniku i razgovora da su odnosi prema domovinama (Hrvatskoj i BiH) naglašeno individualni, a da je svima zajedničko stanovito „sjećanje“ i „mit“, čime bi bila potvrđena prva Safranova postavka. Međutim, postoje razlike u sjećanju. Prvi naraštaj se sijeća zemlje svoga rođenja i odrastanja, a drugi, koji hrvatstvo crpi od podrijetla roditelja, osjeća posjedovanja korijena i on se sijeća zapravo ljetovanja ili dopusta provedenih u zemljama podrijetla roditelja. Kod prvog naraštaja povezanost s domovinom ima jaki puteni karakter, kod drugog se može govoriti o emocionalnom karakteru.

Što se pak tiče švicarskog društva i izoliranosti stranaca u njemu, a to je druga Safranova postavka, svi su odgovori suprotni. Gotovo sve pitane osobe su odgovorile da se dobro osjećaju u Švicarskoj i da se u određenom stupnju vide kao Švicarci. Puno ih je više dalo odgovor da se u Hrvatskoj i u BiH na izvjestan način osjećaju „strancima“, pogotovo kad se rodbini mora dokazivati da je netko ipak Hrvatica ili Hrvat.

Želja za konačnim povratkom, a to je treća postavka iz Safranove definicije dijaspore, gotovo da i ne postoji. Većina ih zagovara transmigraciju. Prije svega druga generacija, rođena u Švicarskoj, vidi svoju budućnost isključivo u Švicarskoj. Pa i prva generacija ne gleda više na domovinu rođenja kao na jedinu domovinu, jer joj je Švicarska u međuvremenu postala također domovinom. Od naraštaja do naraštaja mijenjaju se i odnosi prema zemlji podrijetla roditelja. Mlađi naraštaji sve manje drže do endogamije, ali otklanja brak s osobom drukčije vjeroispovijesti što se po autorici može tumačiti kao opomena iz rata devedesetih godina. Druga generacija jedva prati hrvatsku televiziju, jedva je zanima što se događa u domovini, rjeđe je posjećuje i većinom se druži sa švicarskim kolegicama i kolegama. Također mladi naraštaji međusobno koumniciraju na švicarskom njemačkom i rjetko imaju za temu domovinu predaka. I kršćanske tradicije su dio identiteta ali većinom kolektivnog jer sadržaji i način prezentiranja ne privlače više mlade. Druga generacija posjećuje rjeđe hrvatske mise (Božić, Uskrs) a prisutno je i udaljavanje od Katoličke crkve.

Navedeni rezultati istraživanja su prema autorici dovoljni razlozi da se u Švicarskoj, kad je u pitanju druga generacija, ni u kom slučaju ne može govoriti o „hrvatskoj dijaspori“. Predrasude su da hrvatski migranti pate za domovinom svog podrijetla i da žive rastrgani „između“ dva svijeta i dvije kulture. Puno se više može ustvrditi da su migranti pronašli produktivni način da „višak“ svoje kulturalnosti pretoče u život s dvije kulture.

Sažetak

Sva tri predstavljena rada imaju zajedničke crte: pisale su ih djeca druge generacije hrvatskih iseljenika, autorice su žene, što potvrđuje statistički dokazanu činjenicu da puno više žena drugog naraštaja u Švicarskoj studira, i sva tri znanstveno verificirana rada se tiču domovine njihovih predaka. Zajedničko im je i to što je uložen veliki trud (Ivana Martinović je istraživala u Zagrebu) a Sandra Kaiser i Dijana Tavra su morale doskočiti hrvatskom sumnjičavom mentalitetu i doslovce moliti sugovornike da pristanu na razgovore te da daju odgovore na upitnike. Svakako im je i to zajedničko što promiču hrvatsko barem na području internog sveučilišnog pogona.

Radovi se razlikuju po tome što dva rada (Ivana Martinović i Sandra Kaiser) spadaju u humanističke znanosti, a treći (Dijana Tavra) pripada društvenim znanostima. U svakom od njih se nalaze pojedinosti koje bi valjalo podvrći kritici kao „građanski rat“ i slična elementarna nepoznavanja hrvatske povijesti i kulture. Te zamjerke, međutim, ne umanjuje njihov znanstveno provjereni diskurs koji se tiče naše teme.

Ono što znanost naziva „strukturalnom asimilacijom“ (uključivanje migranta u radni proces i u društveno okružje) i „kulturalnom asimilacijom“ (preuzimanje normi i vrjednota dotičnog društva), Hrvati su mogli lako prihvatiti, pošto potječu iz istog uljudbenog kruga kao i njihovi domaćini Švicarcu. Ovisi isključivo o pojedincu koliko ta prilagodba ide na uštrb nacionalnog identiteta.

Tihomir Nuić

Objavljeno pod KRIVIM naslovom: „Tri disertacije mladih švicarskih Hrvatica“, Hrvatski iseljenički zbornik, 2012.

Podijelite ili upišite komentar.