Tihomir Nuić: Bitka za nadležnost tumačenja povijesnih događaja.

Kardinal Stepinac

Prije petnaestak godina susreo sam na jednom skupu švicarskog novinara koji se netom spremao na put za Zagreb gdje ga je čekalo dopisničko mjesto.

Nakon poduljeg razgovora o Hrvatskoj, zamolio sam ga da u svojim izvješćima poštujte demokratsku volju hrvatskog naroda i ne stavlja u pitanje njegovu državu. Dodao sam, da prema svemu ostalome može biti kritičan koliko mu je drago. Na to mi je on, smiješeći se, odgovorio: «Ne brinite, novinarski posao je čisti blef» (bluff)!

Godinama me kopkala ova zagonetna doskočica čovjeka koji živi od novinarskog posla. I još uvijek sam u nedoumici kad pomislim da novinar obavlja svoj posao tako što vara, zaslijepljuje ili pak zabliješćuje svoga čitatelja. Pa i u tiskovini koja po ljudskim kriterijima pripada skupini serioznih glasila. Koju svrhu ima prešućivanje povijesnih činjenica i njihovo krivotvorenje, što u konačnici znači vrijeđanje jednog cijeloga naroda? Krije li se iza toga neprofesionalnost, potkupljivost, neznanje, predrasude? Možda ovaj kratki osvrt može pomoći u traženju odgovora.

Ne tako davno se u komunističkom jednoumnom raju, punom opsjena, laži i nasilja, čeznulo za slobodnim svijetom i, po mogućnosti, se bježalo u njega. Pod slobodnim svijetom se ponajprije podrazumijevalo tržišno gospodarstvo i temeljno ljudsko pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. Zapad je imao dosta razloga da se u vrijeme Hladnog rata ponaša drukčije i promiče vrijednosti suprotne komunističkoj samovolji. U interesu je Zapada bilo pokazati da je ljudskiji, bliži čovjekovoj prirodi i kulturnim stečevinama nego komunizam. Dobrim dijelom se na Zapadu uistinu poklapalo ono što je čovjeku nuđeno s onim za čim je čovjek žudio. Propašću komunističke tiranije i pojavom digitalizirane komunikacije na tržištu, nastaje nova politička konstelacija i promjena priopćilnih sredstava. Pri tom valja razlikovati javna priopćila kao radio i televiziju, čiju ekonomsku bazu osigurava država iz proračunskih sredstava, od privatnih radio- i tv-postaja, tiskovina i društvenih mreža, koje velikim dijelom žive od oglasa i drugih akvizicija. Tehnička ili digitalna revolucija pogađa stari poredak u jezgru. Promatramo li ovu temeljnu promjenu sa stajališta potrošača, uočavamo velike razlike. Desetljećima smo bili obavješatvani o dnevnim događajima preko radija i televizije. Novine su izvještavale tek slijedeći dan. Danas imamo odmah sve na društvenim mrežama. I upravo u tome leži opasnost. Više se ne pita kako se stječe znanje i na koji se način obrazlaže i postiže objektivnost. Pretraživač na Googleu pronalazi znanje i istodobno ga poistovjećuje s Googleom. A Googleovo znanje je zapravo samo nadomjestak znanju kojim se isključuje propitivanje o razlozima za neku tvrdnju te je li ona uistinu istinita ili ne.

Privatna priopćila i društvene mreže zacijelo su pridonijele pluralnosti, ali su istodobno razvodnile standard istine. Politika je počela izbjegavati istinu onog trenutka kad je istina počela sadržavati represivni podton. i otkrila za se princip laži. Time je aktualizirana teza Friedricha Nietzschea, kojom je nadahnuto okarakterizirao nadirući pozitivizam: «Ne, upravo činjenice ne postoje, samo interpretacije». U praksi to znači da važe samo laži i manipulacije i da ne postoji razlika između činjenica i laži. Istina ne služi moći, nego upravo neistina koja moć začas pretvara u silu i odjedanput postavlja granice na crti Karlobag-Virovitica. Premda su u NDH postojale „rasističke zakonske odredbe“, čak i seriozni autori govore o „rasističkim zakonima“. Ladislaus Hory i Martin Broszat u svojoj, po ustaše veoma nepovljnoj knjizi Der kroatische Ustascha-Staat 1941-1945, Stuttgart, 1964. konstatiraju da se ustaše glede njihove tvrdokorne borbe protiv konkretnog protivnika (četnika) i nedostatka abstraktne ideološke opredjeljenosti može obilježiti kao „präfašistički“ ili „polufašistički“ pokret. Sukladno komunističkoj historiografiji njih se jednostavno svrstava u fašiste. To je najpogodniji i najpogubniji način širenja mržnje među narodima umnažanjem žrtava, perpetuiranjem krivnje, krivotvorenjem povijesnih činjenica.

Kao primjer suvremenog pisanja o Stepincu, može nam poslužiti izvješće beogradskog dopisnika Neue Zürcher Zeitunga prilikom poništenja komunističke presude Kardinalu Stepincu iz 1946. godine sa strane Županijskog suda u Zagrebu (22.07.2016.) Premda je ovaj slučaj čisto pravne naravi kojim se dokazuje da montirani proces nije odgovarao ni ondašnjim ni današnjim pravnim normama, novinarovo izvješće se raspjevalo o Stepincu kao najvišem katoličkom kleriku u fašističkoj NDH, kako su on i njegova Crkva bili oslonac režimu koji je poubijao 320 000 Srba, 32 000 Židova i 25 000 Roma. „Stepinac je bio ideološki oslonac fašističkog režima na čijoj je strani i nastupao. Kao gorljivi antikomunist smatrao je dolazak fašista Božjim darom“. Tito je Stepincu nudio suradnju i kad ju je ovaj odbio kao i napuštanje zemlje, osuđen je. Zlonamjerno se prešućuje Titovo traženje da Stepinac odvoji Katoličku crkvu od Vatikana.

Hladnoratovsko doba je također slijedilo svoje interse. Jedno od jačih oružja u borbi protiv komunizma bilo je objavljivanje golih činjenica, svakodnevice iz hermetički zatvorenog svijeta, a to je čitateljima bilo jako blisko i opipljivo. Stoga se Stepinčeva slika iz hladnoratovskog doba stubokom razklikuje od naprijed opisane. Neue Zürcher Zeitung tako opisuju slučaj Stepinac: „Utvrđeno je da je proces protiv Stepinca u godini 1946. bio političko sredstvo. Trebala je biti slomljena moć Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Trebalo je učiniti bezopasnim čovjeka jake volje, koji je po položaju, značaju i nazoru prikladan da bude vođa oporbenog pokreta.“ (NZZ 7.IX.1951)

U Beogradu je s ogorčenjem registrirano imenovanje nabiskupa Stepinca kardinalom. „Dok se primas Wyszynski donekle nalazi u relativnoj slobodi, pošto je potpisao poznati ugovor o podjeli nadležnosti između Crkve i države, Stepinca je Titov režim zbog njegova nepomirljivog držanja uputio na prisilni boravak, nakon što je djelomice odslužio robiju.“ „Prije nadbiskupova otpuštanja iz tamnice, Titova je Vlada u više navrata nudila Vatikanu da će nadbiskupa osloboditi, ako je spreman napustiti zemlju. Vlada je također predlagala da se Stepinca imenuje kardinalom i da mu se dodijeli neka služba u Rimu.“ Pošto Stepinac nije spreman napustiti zemlju, „kardinalski će mu šešir vjerojatno predati neki prelat u Krašiću“. (NZZ, 30. XI. 1952)

Dan nakon Stepinčeve urednički nekrolog je naglasio da je Stepinčev program bio „naviještanje Kraljevstva Božjeg, čime je potkrijepio da odbija miješati se u dnevna i suvremena politička pitanja. I spram Titova režima nadbiskup se držao tako u smislu izbjegavanja čisto političkih pitanja. Ipak je 17. rujna 1946. uhićen, nakon što su dan ranije hrvatski biskupi napisali Pastirsko pismo u kojem je dodano ograđivanje protiv pokušaja da se hrvatske katolike otrgne od Rima. Stepinac je 11. listopada 1946. zbog navodno prisilnog obraćanja pravoslavnih Srba u Hrvatskoj i zbog suradnje s neprijateljem osuđen na 16 godina prisilnog rada“: (NZZ, 11. II.1960.)

Kasniji vanjskopolički urednik NZZ-a, Christian Kind, koncem rujna 1960. je posjetio Jugoslaviju i utvrdio da se zemlja polako stabilizira. „Jedan element stabilizacije je popuštanje napetosti između države i Katoličke crkve u posljednje vrijeme. Primas Jugoslavije, kardinal i nadbiskup Alojzije Stepinac je 10. veljače umro u mjestu svoga progonstva. Protivljenje zagrebačkog nadbiskupa da pruži ruku stvaranju jedne od Rima neovisne nacionalne crkve, donijela mu je 1946. uhidbu i presudu na dugogodišnju robiju. Budući da je papa odbijao imenovanje nasljednika i Stepinca 1952. demonstrativno unaprijedio u kardinala, nije moglo za njegova života doći do normaliziranja odnosa, premda je režim potezima ostalih reformi revidirao svoje držanje prema crkvama. Danas kardinal počiva u koru zagrebačke katedrale sa cvijećem i gorućim svijećama, a grob stalno pohode vjernici koji dolaze da bi se na njemu pomolili. Čini se da režim svjesno tolerira štovanje Stepinca koji je svojedobno bio osuđen kao izdajica zemlje, kako ne bi pokvario prigodu za nagodbom. Uvjet svakako glasi da se Crkva suzdrži od političkog djelovanja, a time se smatra svaka riječ kritike prema režimu i njegovim službenicima.“ (NZZ, 14. X. 1960.)

Vjerojatno je manje skandalozno što uredništvo nije htjelo objaviti moj kratki odgovor na objavljeni članak od 30.VII.2016., nego meni upućeni dopis vanjskopolitičkog urednika od 9.VIII.2016. u kojem on doslovce opravdava svoga kolegu, dopisnika iz Beograda. „U svakom slučaju Stepinac je nakon 5 godina otpušten iz zatvora, dobio je ponude za amnestiju (amnestija i onda napuštanje zemlje) i djelovao je u svojoj rodnoj župi kao svećenik. U ono je vrijeme na Golom otoku bilo mučenika drugog kalibra“. Što na ovo reći? Blef!

Za ilustraciju čemu uvažene, na njemačkom jezičnom području ponajbolje spomenute novine daju prednost pišući u tri navrata o pjevaču poskočica i navodnom širitelju „rasisitičkog svjetonazora“ Marku Perkoviću Thompsonu zbog zabrane nastupa u Schlierenu, dok je suđenju Mustaču i Perkoviću u Münchenu posvećen samo jedan članak, premda je utvrđen nevjerojatan skandal da je jugoslavenska država ubijala svoje građane i u inozemstvu, na području demokratskih država koje su ta ubojstva ili odobravale ili tolerirale. U hladnoratovsko vrijeme bi Thompson jedva bio vrijedan zabilješke, a jugoslavenski zločinački sustav bi razrađivali stručnjaci na više stranica i u više navrata.

Priviknemo li se na to da poluistine, laži i nevjerodostojnost ovlada javnim prostorom i prepustimo li pravo i nadležnost tumačenja povijesnih činjenica šarlatanima, i sami ćemo izgubiti kritičku sposobnost i odnos prema činjenicama. Ma kako god to zvučalo staromodno, nužno je da se vratimo istini kao najvažnijem čimbeniku za preživljavanje demokratskog društva. Pored svih poteškoća, osobito s digitalnim svijetom, demokracija nam nudi politički prostor u kojem imamo pravo propitivati, ispitivati, istraživati, ispravljati. U njoj se moć klanja argumentu, a ne argument moći, kako netko zapisa.

Istine radi ovdje je potrebno uputiti nekoliko riječi i Hrvatima i njihovim priopćilima. Tko prošeta hrvatskim digitalnim svijetom u domovini i inozemstvu, brzo će uvidjeti da Hrvati nisu ni moralniji ni civiliziraniji niti uljuđeniji od svojih „zaostalih susjeda“. Uglavnom se radi o ljudima koji na nevjerojatno banalan način dokazuju da nisu ono što se čini da jesu, da im je lažno podrijetlo, kojim se busaju u prsa, i lažna kultura, kojom se diče. Da se od takvog polusvijeta ne može očekivati da se s nekoliko suvislih rečenica jave u korist Hrvatske, sasvim je razumljivo. Pitanje je, međutim, zašto šute oni Hrvati koje javna priopćila poput radija, televizije i mjesečnika Matice, proglašavaju zastupnicima Hrvata u inozemstvu? Primjerice Hrvatski svjetski kongres. HSK je bez ikakve demokratske legitimacije nametnut Hrvatima u inozemstvu kao njihov predstavnik, a da se nitko pri tom ne upita čime se to može opravdati! HSK se nije uspio nametnuti ni izborima niti svojim djelovanjem u inozemstvu, jer njegovo djelovanje jednostavno ne postoji. Ne manje, istu kritiku valja uputiti i hrvatskoj diplomaciji. Ako za slovensku, rusku, izraelsku ... diplomaciju nije poniženje istupiti u obranu svojih država, a ne državnika, zbog čega to izbjegavaju hrvatski diplomati?

Tihomir Nuić
izvor: "Politički zatvorenik", broj 268, rujan 2016.

Podijelite ili upišite komentar.