Jesu li Hrvati odani Hrvatskoj zapravo fašisti? Nepodnošljiva lakoća ocrnjivanja.

Prema onome što tiskovine i druga priopćila objavljuju o Hrvatskoj 2018. godine, Hrvati, koji su otvoreno za hrvatsku državu, su puki fašisti. Takva izvješća se ne nalaze samo na stranicama stranih listova, nego tako pišu i sami Hrvati o sebi.

Gotovo ne prođe ni jedan dan da se u nekom mediju ne pojavi tekst o „fašizaciji hrvatskoga društva“, „rehabilitaciji ustašluka“, o „ekstremnoj klerofašističkoj desnici“, „filoustašama“, „ustaškim nostalgičarima“, „rehabilitaciji NDH“, „stvaranju homogene nacionalne države“ i sličnim izmišljotinama. Kao argumenti za postojanje fašizma u Hrvatskoj iznose se, među ostalima, nekažnjivo korištenje ustaškog pozdrava „Za dom – spremni“, postavljanje ploča i obilježja s ustaškim znakovljem na javnim mjestima, privlačnost poskočica Marka Perkovića Thompsona „koji svoji pjesmama umanjuje ustaške zločine“. Sveučilišna profesorica s münchenskoga Ludwig-Maximilians-Universität Marie-Janine Calic [Kalik], čiji su pretci vjerojatno bili Hrvati Čalići, obogaćuje u Neue Zürcher Zeitungu 13.10.2018. ove općepoznate krivotvorine dobro poznatim „argumentima“ revizionizma koji „izjednačava ustaške i partizanske zločine“, što je čisti povijesni egzorcizam. O masovnim partizanskim zločinima nad civilima (žene, djeca, starci) svjedoče jame pune kostiju, krvavi ples u raseljenim naseljima Borićevcu, Zrinu i sličnim mjestima, preorana groblja, koliko god komunistički i jugoslavenski pristaše to tajili. Zločin je sam po sebi zlo djelo bez obzira na to je li još netko drugi počinio zločin (malum quod est culpa i malum quod est poena). Ona dalje tvrdi da je „partizanski rat u prvom redu bila narodnooslobodilačka borba protiv njemačko-talijanske strahovlade, a tek u drugom redu komunističko prisvajanje vlasti“. Toj ničim potkrijepljenoj i ideološki motiviranoj tvrdnji, profesorica dodaje izjavu Zlatka Hasanbegovića da je „poraz ustaša 1945. bio nacionalna tragedija“, a kako bi pojačala Hasanbegovićev „fašizam“ i dokazala „fašizaciju“ Hrvatske, dodaje da je tu izjavu dao kao ministar kulture, što se za razliku od naprijed citiranih umotvorina može poistovjetiti s državnom politikom! (Hasanbegovića izjava se odnosila isključivo na komunističko preuzimanje vlasti 1945. koje nije značilo oslobođenje Hrvatske nego je to bio prijelaz iz jedne u drugu diktaturu.) Sasvim povampirena profesorica dalje zapisuje da je to „pomicanje NDH na povoljno svijetlo“ i time pokazuje supstrat (jugoslavenstvo!) na kojemu se temelji njezina znanstvenost. Zar je profesorica zaboravila da Staljinovi učenici i sljedbenici kreću u borbu protiv Hitlera tek nakon operacija Barbarossa 22.06.1941. i da su sve do 1989. godine ubijali nepoćudne Hrvate i u njezinom Münchenu. Jesu li Palestinci fašisti što nazivaju katastrofom (Nakba) Dan neovisnosti izraelske države? Ako je i samo europsko prosvjetiteljstvo ambivalentni projekt koji se objektivno ne može svesti samo na svijetle ili samo na tamne strane, kojim pravom se traži jednoznačnu pozitivnost za totalitarne političke sustave koji su čizmom gazili ljudska prava, slobodu i dostojanstvočovjeka. Čalićkin, i ne samo njezin, postjugoslavenski nacionalizam je očito proizvod krize osobnoga identiteta.

Dvadesetim stoljećom su dominirale tri nasilne i totalitarne ideologije: fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam. Usprkos nominalnim razlikama, među njima je postojala velika sličnost u mržnji prema neovisnom čovjeku, njegovoj slobodi i njegovom dostojanstvu, te mistifikacija stvarnosti u interesu očuvanja vlasti. Sami komunisti su poubijali preko 100 milijuna ljudi. Sve tri ideologije su zbog svojih nedjela i zločina javno osuđene i stavljene u ropotarnicu povijesti. Izopačeni sustavi, međutim, žive među nama u svakodnevnom jeziku: nacist, rasist, komunist, fašist. Osobito su riječi „fašist“ i „rasist“ danas u modi, kad se želi nekoga poniziti, uvrijediti ili opsovati. Uvukle su se poput povijuše u politički diskurs. Pojmovi kojima se nešto važno izriče ili bi tako trebalo biti, bivaju zbog neprimjerene uporabe razvodnjeni i bezazleni.

 Prema Brockhausu fašizam (fascio = snop šiba) je samonaziv političkoga pokreta pod vodstvom Benita Mussolinia u Italiji. Stekao je političku moć i uveo diktatorski sustav vladanja. Kasnije je fašizam naziv za sve pod vodstvom jednoga vođe ekstremno nacionalistički organizirane protuliberalne i protumarksističke pokrete, ideologije ili sustave vladanja koji od Prvoga svjetskoga rata nastoje zamijeniti parlamentarne demokracije. Generaliziranje pojma fašizam od jedne vremenski i prirodno ograničene samooznke u apelativ (opća imenica koja označava sve predmete iste vrste kao primjeice knjiga) određene vrste vladanja je osporivo. U Europi su se 1920-ih i 1930-ih godina pojavili domaći fašistički pokreti u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Norveškoj, Švicarskoj, Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj. Uzroci su većinom bili socijalne i političke promjene nakon Prvoga svjetskoga rata i strah od socijalne revolucije. Neofašizmom se oznčuju strujanja i stranke koje se nakon 1945. nadovezuju na tradiciju fašizma.

Jedan od najpoznatijih suvremenih istraživača fašizma Walter Laqueur kaže da pojmovi fašizam i neofašizam danas služe kao sinonimi za rasizam, ksenofobiju, ultrakonzervativne pozicije, reakcionarne poglede kojima se politički protivnici paušalno grde. S druge se strane time pokušava ideološki okarakterizirati nastupe ekstremnih nacionalističkih i religioznih pokreta i skupina. Historijski fašizam je nastao u okolnostima koje danas ne postoje, nastavlja Laqueur. Temelje historijskog fašizma, njegovu ideologiju, njegova obilježja i osobine kao i činjenicu da je privukao milijune ljudi, Laqueur nalazi u fanatičnom nacionalizmu, vjeri u moć države, jednolikosti naroda, mržnji na liberalni parlamentarni poredak, odbacivanju komunizma i kapitalizma.

Njemački sociolog i politolog Armin Pfahl-Traughber u prilogu dokumentaciji „Bundeszentrale für politische Bildung“ ( 06.03.2008.) približava se definiciji fašizma kako slijedi: “Pojam fašizam pojavio se kao samodefiniranje Mussolinijeva pokreta u Italiji i u početku se odnosio samo na savez političkih snaga kojima je to odgovaralo. Njih je ideološki povezivala orijentacija na nacionalizam, socijalno regrutiranje iz srednjega staleža i strategijsko organiziranje kao masovnoga pokreta. Neki aktivisti, kao sam Mussolini, potjecali su iz socijalističke ljevice. Temeljem toga se u agitaciji i programu fašista objašnjava davanje relativno visokoga značenja socijalnom pitanju, ali za razliku od marksističkih socijalista oni nisu namjeravali nacionalizirati proizvodna sredstava. Naprotiv, njima je bilo stalo do toga da mentalno uklone društvene razlike putem svijesti o zajedničkoj nacionalnoj pripadnosti.“

Talijanski pisac Umberto Eco je nabrojio 14 karakterističnih kriterija prema kojima se politički pokreti ili političari mogu nazvati fašističkim ili barem fašistoidnim. Umirovljeni züriški profesor suvremene povijesti Jakob Tanner odgovara na to: „Ako s Umbertom Ecom pretpostavimo da su njegovi pojedini kriteriji kristalizacijske točke za druge, onda bi cijela Švicarska sa svojim kultom nacionalnih junaka i strahom od prevlasti stranaca stajala od svoga osnutka pod sumnjom fašizma“. (Tages Anzeiger 18.03.2017.)

U Hrvatskoj nema ozbiljnije stranke niti organizacije koje bi svoj hrvatski identitet temeljile na amoralnom fašizmu, pa ni na ustaškom pokretu. Negativno iskustvo iz Drugoga svjetskoga rata s fašizmom, koje se prenosilo iz generacije na generaciju, oslobodilo je većinu hrvatskoga naroda od ideoloških zabluda. Profesor Ulrich M. Schmid sa Sveučilišta u St. Gallenu je došao do istoga zaključka tvrdnjom da je Hitlerova ekspanzionistička politika prema Istočnoj Europi bila ciljano instrumentalizirana koristeći aspiracije malih naroda. „To se osobito jasno pokazalo na efemernim držvama-satelitima Slovačkoj i Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.“ (NZZ 18.04.2016.)

Madeleine Albright

Bivša ministrica vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država u vrijeme predsjednika Billa Clintona Madeleine Albright izdala je u surdanji sa svojim studentima knjigu pod naslovom Faschismus. Eine Warnung. (Fašizam. Upozorenje/opomena), Köln, 2018. Albright je rođena 1937. godine u Pragu pod djevojačkim imenom Marie Jana Korbelová. S obitelji je emigrirala kao dijete u SAD 1948. godine. Obavljala je različite službe u američkoj administraciji i bila veleposlanica u UN.

Što je zaista fašizam? Kako prepoznajemo nekoga fašistu? Pitanja su na koja Albright traži odgovore i zaključuje da ne postoji općeprihvaćena i zadovoljavajuća definicija. Složenost pojma ne dopušta njegovu preciznu definiciju. Kako god ga je teško na funkcionalan i pravovaljan način definirati, ipak ga svatko prepoznaje tko je imao iskustva s njim. Opisati ga se može njegovim karakteristikama kao „nacionalist“, „autoritaran“, „protudemokratski“, „nasilan“, „strahovlada“, „sredstvo za osvajanje vlasti i njezino zadržavanje“. Ovi atributi se pak mogu jednako primijeniti i na komunistički totalitarizam uključujući i nacionalizam. U traženju odgovora na pitanje o fašizmu ona citira povjesnika Roberta Paxtona koji lakonski zapisuje: „Fašizam je bio najznačajnija politička inovacija 20. stoljeća i uzrok velikih njegovih patnji.“

Nacionalsocijalisti su, za razliku od fašista, na početku postavili antisemitske, ksenofobne i protukapitalističke zahtjeve, veće mirovine, bolju izobrazbu, ukidanje dječjeg rada, bolje zdravstvo. Nacisti su bili rasisti i ujedno socijalni reformatori. Fašizam nasuprot tome crpi energiju iz nezadovoljstva pučanstva i sa svojim kiarizmatičnim vođom prodire u nutrinu demokracije. Ovi karizmatični propovjednici, nastavlja autorica, zlorabe univerzalnu čovjekovu želju za sudjelovanjem u nekom suvislom poslu. Spretniji među njima dokazuju talent za spektakl masovnih pokreta s marcijalnom glazbom, zanosnom retorikom, glasnim klicanjem i pozdravom s uzdignutom rukom. Kako bi razdražili gomile, fašisti su se rado predstvaljali agresivno, militantno i ekspanzionistično. Škole su pretvarali u legla novih pokoljenja koja samo slušaju i ne postavljaju pitanja.

Često nastaje zbrka kad se želi utvrditi razlika između fašizma i suvremenih pojava totalitarizma, diktature, despotizma, tiranije, autokracije itd. Albright kao znanstvenici predstavlja izazov rasvijetliti ovu dilemu, ali kao nekadašnju diplomatkinju prvenstveno ju zanimaju djelatne akcije umjesto teoretskog razglabanja o fašizmu. "Za mene je fašist netko tko se snažno identificira s čitavom nacijom ili skupinom i uzme si pravo govoriti u njihovo ime, netko koga prava drugih ne brinu, i tko je voljan sva sredstva pa i silu rabiti za postizanje svoga cilja“, kaže Albright. Slijedom rečenog koncepta fašist će vjerojatno biti tiranin, ali jedan tiranin ne mora biti nužno fašist. „Ideologija se temelji na fanatičnom nacionalizmu. Osim toga ona izokreće tradicionalni društveni ugovor. Umjesto da građani prenesu vlast na državu kako bi ona zaštitila njihova prava, u fašizmu proizlazi sva moć od vođe a građani su obespravljeni. Pod fašizmom građani mogu samo slušati a vlastodršci vladati“, nastvlja Albright. Izvješća očevidaca u međuraću dokazuju da je fašizam probudio nade i euforiju u političke promjene. Vjerovlo se da fašizam kao moćni pokret s velikim odazivom u Europi donosi rješenje.

Hitler i Mussolini su bili utjelovljenje fašizma, ali ni jednome od njih nije uspjelo stvoriti potpuno totlitarnu državu. Uvijek je postojao jaz između teorije i stvarnosti. I sama Staljinova strahovlada se nasukala na tu zamku. Mussolini je vidio u fašizmu zaokruženi univerzum u kojemu je „država bila sveobuhvatna“ izvan koje „ne mogu postojati ljudske i duhovne vrijednosti“. Time je potvrdio preklapanje s komunizmom u prijeziru demokracije i njezinih insignija. „I fašizam kao i komunizam imadoše utopijske težnje i oboje su proizišli iz intelektualnog i socijalnog preokreta kasnoga 19. stoljeća. Oboje su hinili utažiti određene emocionalne potrebe, što navodno nisu bili u stanju učiniti liberalni politički sustavi.“

Obitelj Josefa Korbela [Körbel], čehoslovačkoga diplomata, napušta Prag nakon Hitlerove invazije u ožujku 1939. godine i preko Slovačke, Mađarske, Jugoslavije i Grčke odlazi u London u kojemu se smjestila izbjegla čehoslovačka Vlada. Korbel je bio njezin glasnogovornik s ulogom da šalje radio-poruke u domovinu. U Londonu su Korbelovi doživjeli strahovita bombardiranja, ali Englezi nisu bili spremni predati se. Nakon rata obitelj Korbel se vraća u oslobođenu demokratsku Čehoslovačku. U Beogradu, gdje je bio na dužnosti veleposlanika, Korbel je namirisao da nad njegovom domovinom kruže lešinari. Jedan mu je JNA-oficir u oči rekao: „Ja nisam sporazuman s politikom Vaše Vlade... Imate previše stranaka.“ U mojoj zemlji pak upravljaju komunisti „parlamentom, vojskom, javnom upravom, kolektiviziranom poljoprivredom, industrijom – posvuda. Oni rade na dobrobit nacije...to je diktatura demokracije“. Nakon što je Gottwald doveo komuniste na vlast, obitelj Kobler emigrira u SAD i dobiva azil.

Albright je, kako piše, postala ponosnom Amerikankom, ali uvijek svjesna da identifikacija sa zemljom postaje upitnom onoga trenutka kad se domovina preokrene i počne odbacivati, mrziti ili vršiti agresiju na druge narode. Prisjeća se da je na početku svoje diplomatske karijere kao veleposlanica pri UN 1993. godine posjetila smetlište samo nekoliko kilometara izvan hrvatskoga grada Vukovara. „Osim starih hladnjaka i zarđalih poljoprivrednih oruđa nije se ništa posebno vidjelo na prostoru koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Ovdje su ležali pokopani leševi više od 200 hrvatskih bolničkih pacijenata – nedužni muževi, žene i djeca, koje su prije nekoliko mjeseci njihovi srpski susjedi izvukli iz kreveta i poubijali. Htjela sam znati, zašto. Nekoliko sati kasnije susrela sam se s lokalnim vođama Srba. Uopće se nisu trudili poricati masovna ubijanja; samo su se čudili zbog čega sam zgrožena. Zar ja ne razumijem kako prošlost još uvijek djeluje? Kako sam mogla očekivati nešto drukčije nakon toliko godina zluradosti i mržnje?“ U ljeto 1992. godine Srbi su održavali 94 koncentracijska logora u kojima su desetine tisuća zarobljenika brutalno mučili, silovali i izručili u smrt gladovanjem.Albright opisuje prilično detaljno svoje razgovore s Miloševićem koji se neprestance prikazivao kao uvjereni demokrat i zaštitnik mučeničkoga srpskoga naroda. Beskrupulozni Milošević je u razgovoru bio za mir među narodima, za kulturnu različitost, za pluralizam, ali čim bi ona napustila Beograd, on je slao svoju vojsku na paljenje i ubijanje.

Pojave koje bi mogle dovesti do fašizma Albright nalazi kod Recep Tayyip Erdogana, Vladimira Putina, Viktora Orbána, Jaroslawa Kaczynskoga, Kim Il-sunga, Donalda Trumpa. Osobito su za čitatelja zanimljivi i upečatljivi razgovori Albright s nekima od navedenih državnika poput prepredenoga Putina. Kim Il-sung se pred njom ponašao kao šutljivo nevinašce. Mussolini je bio ideološki kameleon, što se može bez sustezanja reći i o spomenutim državnicima. Ali dokle god jedan političar ne rabi silu da bi došao do onoga što želi postići nije fašist, kaže Albright. Demokracija je šarolika zgoda koja traži precizni jezik. „Neliberalna demokracija se prvenstveno orijentira na potrebama društva, a ne na neotuđivim pravima pojedinca. Ona je ipak demokratska jer respektira volju većine; iliberalnom postaje jer većina ne poštuje prava manjine“, drži Albright.

Diskriminatorski čimbenik

Jugoslavenska država je nkon 1945. godine doslovce izgradila kult komunističkoga „narodnooslobodilačkoga rata“. Taj je rat stiliziran u nacionalni mit, koji je određivao patriotsku retoriku na političkom, društvenom, obrazovnom i gospodarskom planu. Poput alkemijskog pothvata, komunistima je uspjelo čak povezati jednopartijsku diktaturu s demokracijom. Ovo herojsko preobražavanje spriječilo je rasvjetljenje onoga zamršenoga vremena u kojem je buktio građanski rat i postupno pretvorilo sve u životnu laž. Zapravo se radi o vulgarnom otporu koji je komunistima poslužio za legitimaciju diktature proleterijata. U komunističkom pokretu tadašnjega doba već se rano iznjedrila teorija o fašizmu u kojoj je ta pojava tumačena kao izraz posebne krize monopolističkoga kapitalizma a na fašizam se gledalo kao na određeni instrument kapitalističke klase.

Talijanski povjesnik i nekadašnji komunist Renzo de Felice (1929.-1996.) uzimlje Mussolinia u zaštitu: On je preuzeo vlast kako bi svojom nazočnošću ublažio de facto zaposjednuće zemlje i spriječio da Hitler od Italije napravi Poljsku. Na sudbonosnom svršetku sve tješnjega bratstva s Hitlerom nije mogao ništa više promijeniti. Koliko mi je poznato, nitko se još nije ozbiljnije pozabavio problemom što bi Hitler napravio od Hrvatske, o kojoj je s prijezirom i omalovažavanjem govorio, da mu se nisu ponudile ustaše, a što bi od hrvatskoga naroda napravili tek četnici, koji su krivili isključivo Hrvate i muslimane (Bošnjake) za poraz jugoslavenske vojske u travnju 1941. godine, da nisu imali ustaše za protivnike?

Kad se nastoji političkoga protivnika, drukčije mislećega ili svjetonzorski različitoga izvrgnuti ruglu, osobito je prikladno prilijepiti mu fašizam, odnosno ustaštvo. Zajedno s drugim etiketama diskriminacije i isključivosti (nacionalizam, jugonostalgija), na ovaj se način potiče društvenu polarizaciju i konačno nepomirljivo stvaranje frontova. Ali zbog čega je upravo pojam fašist prikladan u tu svrhu? Koju funkciju on ispunja za svoje korisnike? Moguće objašnjenje bi se moglo potražiti među skupinama i figurama, među kojima se nalazi mnoštvo bioloških Hrvata, čija univezalnost počinje i svršava s jugoslavenstvom kao mjerilom prirodnoga stanja. Njihov je problem uopće postojanje hrvatske države. Što je, naime, svjetlija i korisnija bilo kakva hrvatska država, tamnija i suvišnija je svaka Jugoslavija na njezinom teritoriju. Za razliku od hrvatske države, jugoslavensku se ne postovjećuje s režimom nego ju se prema subjektivnom nahođenju s probranim obilježjima pretvara u apstrakciju i oslobađa svih kriminalnih i nehumanih aktivnosti. Ovi naduniverzalisti su djeca etičkoga i kulturnoga relativizma: etičkoga jer se služe dvostrukim mjerilima, kulturnoga jer je za njih jugosvijet svijet bez dileme.

Usprkos svojoj navodnoj nepokolebljivosti, jugouniverzalisti stalno posrću na zamkama stvarnosti. Izlaz iz ove nevolje nudi im rekurs na „fašizam“. S njime se vraća jednoznačnost u složeni svijet, sveden na dualizam prijatelj/neprijatelj, bez kojega njihov jugouniverzalizam ne može preživjeti. Pojavom fašizma, koji oni navodno striktno odbacuju, bačena je kost drugima i pao pravorijek ili presuda. I to je razlog zbog kojega jugouniverzalisti i kulturni relativisti uporno ostaju pri predbacivanju fašizma. Tek aktualističke konotacije pojma fašizma uspostavljaju semantičku povezanost s masovnim zločinima nacionalsocijalizma i fašizma kojima se otvaraju nove ideološke fronte o kojima ovise protagonisti ove „fašizacije“. Tko god ne dijeli njihovo mišljenje, stavljen je pod sumnju fašizma. Tako nastaje opća zbrka. Prave fašiste poput velikosrba, četnika, nedićevaca, ljotićevaca i sličnih „jugokozmopolita“ to jako raduje.

Slavenka Drakulić – nije baš poznata po hrvatskom nacionalizmu i fašizmu – zapisuje slijedeće iskustvo iz antifašističkoga doba: „Građani su navikli na autoritarni obrazac ponašanja uspostavljen u prijašnjem sistemu. Mi smo se ovdje već molili u crkvi koja se zvala Partija. Moja generacija nije imala vjeronauk, ali postojali su rituali kojima se dokazivala ideološka ispravnost. Prvašići su polagali pionirsku zakletvu, nosili plave kapice i crvene marame i pjevali 'Pioniri maleni, mi smo vojska prava' i to nije bila stvar izbora. Jednopartijska država nije trebala posebni ugovor ni upute školama kako da provode nastavu u skladu s tadašnjom vjerom. Posljedice još osjećamo, a jedna od njih je upravo oportunizam i nedostatak građanske hrabrosti, čak i u generacijama rođenima u demokratskoj državi. Jer i demokracija je ovdje, kao i sekularizam, samo forma. Ali držimo se barem forme, pravimo se da demokracija funkcionira, tražimo promjene. Vježbajmo koristiti prava koja prije nismo imali.“

Inflacijski govor o fašizmu je kontraproduktivan kao što se već dogodilo s pojmom antifašizma koji se zlorabi u dnevnopolitičke svrhe. Odbacuje li se fašizam s pozicije demokratskih uvjerenja, stoji se na stajalištu antifašizma. Komunisti su odbijali fašizam s antidemokratskih pozicija i prikazivali ga kao vlastitu stečevinu i time antifašizam pretvorili u beznačajnu krilaticu. Samo jedan demokrat može biti antifašist.

Hrvatska nema pouzdanih šaptača

Slijedeći podatci pokazuju kako su Hrvati daleko manji ksenofobi negoli njihovi kritičari koji su usput u daleko većoj mjeri kroatofobi. Ovih je dana objavljeno istraživanje američkoga centra za javno mnijenje i trendove PEW Research Center u 34 europske zemlje s 56 tisuća intervjuiranih osoba (NZZ, 01.11.2018.). Namjera pothvata je bila zapravo otkriti razlike u mentalitetu i svjetonazorske jazove između Istočne i Zapadne Europe. U središtu ispitivanja bila su politička pitanja i svjetonazorska gledišta primjerice o odnosu između religije i nacionalnoga identiteta, o odnosu prema religioznim manjinama i homoseksualcima, nadmoći vlastite kulture, kao i spremnost prihvaćanja muslimana ili Židova kao članova obitelji. 57% Hrvata nema ništa protiv da mu musliman ili muslimanka postanu članom obitelji, dok ih se 67% izjasnilo spremnim prihvatiti Židova ili Židovku za člana obitelji. Hrvatska je od 34 europske zemlje zauzela 12 mjesto, a ispod nje su Njemačka, Austrija, Velika Britanija, Italija i doslovce sve istočnoeuropske zemlje u kojima je provedeno istraživanje. Zanimljivost predstavlja BiH s 19-im mjestom. Tek 42% stanovnika BiH je spremno prihvatiti osobu muslimanske vjere za člana obitelji, dok je spremnost za Židove znatno manja s 37%. Postotak Srba koji su spremni prihvatiti Židove u obitelji iznosi 61%, a 43% ih je spremno prihvatiti muslimane za članove obitelji. Srbija se tako našla na 17 mjestu od 34 države. I Madeleine Albright i PEW Research Center su pristupili istraživanju hrvatskoga mentaliteta znanstvenom metodom i bez predrasuda i došli do objektivnog zaključka da se radi o mirotvornom narodu. Jedanput mi je jedan zagrebački profesor povijesti rekao da ne postoje laki odgovori na teška pitanja koja se nude u svim vremenima. Počnemo li rabiti neku etiketu (nacionalizam, fašizam) kao šablonu za analogijsko rekonstruiranje praznina, a pogotovo ako to primjenimo na pojedine osobe, u velikoj smo opsasnosti da umjesto znanosti počnemo proizvoditi neku novu ideologiju.

Hrvatska je država utemeljena na pravu o samoodređenju naroda zajamčenom u Povelji Ujedinjenih Naroda, na rezultatima referenduma o neovisnosti Hrvatske, na pobjedi u obrambenom Domovinskom ratu i na mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja. Doda li se tome hrvatski Ustav i zakonodavstvo s najvišim demokratskim standardima, abolicija srpskih pobunjenika, Hrvatski sabor s 8 manjinskih zastupnika bez i jedne ekstremne stranke, jasno je zbog čega se na Hrvatskom vrši egzorcizam ili izgonjenje zloga, premda oni koji taj obred potiču uglavnom nisu njezini vjernici. Hrvatska je puka suprotnost Jugoslaviji. Dokle se god Hrvatsku ne može staviti u okvire jugoslavenske države, nju će se sotonizirati nacionalizmom, fašizmom, ultramontanizmom....

Hrvatsku, na žalost, nema tko izvan domovine braniti. Ona nema zagovornika, nema ljudi koji su sposobni prezentirati događanja, nema nikoga tko bi pokupio sva sučeljavanja s ustaškom i komunističkom prošlošću i prezentirao ih svijetu. Vlast ništa nije poduzela da bi potakla kontakte obrazovonih ljudi u Hrvatskoj i iseljeništvu. Opravdanost vlasti leži u održavanju vlasti. Ili još ciničnije: ne leži li ključ spašavanja države i naroda u potajnom prijeziru države i naroda? Ni diplomaciju ne vode plemenitije ideje. Narod je već otprije navikao na služenje i ropstvo kao strategiju preživljavanja. Ali kmetski odnos zamara i pretvara se u letargiju. Nastaje trajni drijemež, nepokretnost, nezainteresiranost. I u najnovije vrijeme bijeg iz zemlje. Sve su države u 20. stoljeću, koje su vladale Hrvatskom, u konačnici propale jer ih narod nije smatrao svojima. Njihova svejednost ih je odmakla od naroda. Postoje anacinalni Hrvati, koji šutnjom, odobravanjem, svjesnim ili nesvjesnim provokacijama suvremenu hrvatsku državu guraju u besmisleni i propali ustaški zagrljaj. Kao i u komunističkom sustavu, Hrvat stoga ne može bez stigmatizacije ustaštva odbacivati jugoslavenstvo, stajati na stajalištu potrebe hrvatske samostalne države i u njoj se boriti za bolje sutra kao desničar ili ljevičar, kao liberal, socijaldemokrat ili demokršćanin. To je bila dugogodišnja komunistička strategija i praksa ušutkavanja Hrvata. Sve je hrvatsko moglo biti proglašeno ustaškim, čim bi se dovelo u kontekst samostalne hrvatske države: emigracija, crkva, pa i hrvatski jezik. Danas to ponavljaju anacionalni Hrvati, zapravo politički i etnički kroatofobi. U vrijeme srpske agresije 1990-ih godina mladići su se borili i branili zemlju pod različitim simbolima. Nije poznato da se itko na hrvatskoj strani borio pod komunističkim znamenjem poput petokrake. Pa ni partizanski starac Sven Lasta. Svakako znakovito.

I ustaštvo je kao i komunizam prošlost. Ni jedno ni drugo nije uspjelo ispuniti težnju hrvatskoga naroda za samostalnom državom. I jedan i drugi sustav su postigli vrhunske rezultate u proizvodnji leševa. Danas se imamo čega, s pravom, sramiti: Jasenovca kao zla počinjenog u ime našega naroda, Bleiburga kao zla počinjenog u ime Jugoslavije – po svoj prilici uz sudjelovanje hrvatskih „antifašista“. Oboje valja znanstveno istražiti, koliko je to moguće, i narodu polučiti rezultate. Narod mora znati da ne postoji savršeno društvo bez zla, bez sukoba i bez uništavanja. Ali zbog toga ne treba očajavati, već u narod umjesto besmislenih naklapanja i krivotvorina vratiti stoljetne vrijednosti poput humanosti, poštenja, moralnosti i duhovnosti. Nema tako veličanstvenoga pozdrava koji bi opravdao štete i podjele u Hrvatskoj. Pozdrav „Za dom – spremni“, znakovlje sa slovom U, grb s prvom bijelom kockicom i slični rekviziti neodvojivi su dio baštine ustaškog pokreta, odnosno države NDH. Suvremena i demokratska hrvatska država je proizvod naše civilizacije koja naglašava ono što je ljudima zajedničko ili bi trebalo zajedničkim biti, bilježi Norbert Elias u svom djelu „O procesu civilizacije“. Naša se civilizacija poprilično oslobodila propisivanja zabrana, ali time nije proglasila paušalnu nekažnjivost za sve što se čini ili govori. Ako se zgražamo na pljuvanje ili bacanje opušaka po ulici, ako postoji civilizacijski konsenzus o dopuštenim i nedopuštenim simbolima, zbog čega bi u civiliziranoj Hrvatskoj vladao osjećaj nekažnjivosti za necivilizirane postupke?

Tihomir Nuić

e-max.it: your social media marketing partner

Podijelite ili upišite komentar.