Tihomir Nuić: Svetosavlje kao politički čimbenik – Hrvati postoje, ali samo kao ustaše

https://sh.wikipedia.org/w/index.php?curid=66997

Nacionalne manjine u Hrvatskoj su sasvim nepotrebno i iznad svih suvremenih demokratskih standarda povlaštene u odnosu na domicilne i iseljene Hrvate, a među njima najviše srpska nacionalna manjina.

I upravo je srpska manjina najbolji primjer na kojem se pokazuje da je njezina povlaštenost veliki promašaj koji samu srpsku manjinu kao i hrvatsku državu dijeli, opterećuje, potresa i razdire. Razlog je jednostavan i razumljiv. Povlasticama se ugrožava jednakost građana koji bi prema ustavnim kategorijama trebali biti slobodni, jednaki ili ravnopravni i nedodirljivi u svom ljudskom dostojanstvu. Zanimljivo je da onaj dio srpske manjine, koji je spremno branio Hrvatsku od srpske agresije, nezadovoljan povlaštenim položajem, jer ga se protežiranjem izdvaja iz normalnoga hrvatskoga društva. Drugi dio srpske manjine, na čijem je čelu Milorad Pupovac, tijesno povezane sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, koja poriče i samo postojanje Hrvata („katolički Srbi“), ne prihvaća neovisnu hrvatsku državu, širi o njoj laži i kompromitira je diljem svijeta, te čezne za onim trenutkom kad će Beograd ponovno postati glavnim gradom Hrvatske. Taj dio mrzi sve hrvatsko, a mržnja mu nije stvar afekta, koji traje samo nekoliko trenutaka, nego je to stvar strasti koja se desetljećima poput vodene bujice sve dublje ukopava u zemlju i razdire ju. Ovim za demokraciju nepriličnim dodvoravanjem manjinama hrvatska politika više potiče društvenu segregaciju nego integraciju.

Crkva i država – vjera i politika

Bizantsko Carstvo je bilo rimsko prema svojim institucijama, grčko po stanovništvu, jeziku i kulturi. Njegova se osobitost očituje po tome što mu je pri propadanju političke moći rastao kulturni utjecaj, kako zapisuje Alain Ducellier u svojoj knjizi Byzance et le monde orthodoxe, Paris, 1986. U početku se pravoslavna Crkva oslanjala na cara u Carigradu, nastavlja Ducellier, da bi evangelizirala Bugare, Srbe i Ruse. Kasnije je došlo do promjene uloga: Crkva postaje osloncem države i nadživljava ju. Pod crkvenim nadzorom proširila se bizanstka kultura i nastao pravoslavni svijet u velikom dijelu slavenskih država.

Sve što je kasnije slijedilo bilo je samo širenje umišljenoga univerzalnoga prava svedenoga na potrebe vlastite nacije. Bizantska politika sa svojim brojnim institucijama, s organizacijom i tehnikom bila je isključivo usmjerena na misioniranje. Diplomacija se nije služila vrijednosnim načelima nego gusarskim postulatima (jedno misli, drugo govori, treće radi) i bila je jako uspješana u agitiranju. Apoteoza cara, na čijem je prijestolju bilo rezervirano mjesto za Božjega Sina, nije poznavalo ni nedoumice ni granice. Misioniranje, čiji sadržaj više generira teritorijalnu, političku i kulturološku ekspanziju nego vjeru, je postalo neoborivim oblikom moći. Moć se pojavljuje kao preduvjet za uspješno misioniranje. Sva uvjerenja, svjetonazori i univerzalne vrijednosti stavljaju se u službi nacionalne politike. I u Srbiji i drugdje nastalo je jedinstvo moći i misije. Nijedna vanjska opasnost nije bila kadra suzbiti djelovanje pravoslavlja. Dok se država smanjivala ili nestajala, vitalnost crkve, ugled patrijarha, vladavina bizantske kulture trajala je bez prekida, a temelj joj je bila isključivost.

Svetosavlje

Prvi put sam čuo za nj, kad sam čitao članak pod naslovom Košarkaš dijeli lekcije Srbima (Tages Anzeiger, 15.02.2019.). Košarkaš Nikola Kalinić, rođen 1991., se usudio kritizirati nedostatak tolerancije i otvorenosti u svojoj zemlji. Tko je u Srbiji drukčijeg mišljenja, osuđen je na izolaciju. Kalinić podupire demonstracije protiv nepravde i gluposti u zemlji. Od svoga djetinjstva se sjeća svađa Srbije sa susjedima, osobito s Kosovom. Njegovi se zemljaci trebaju zaputiti u svijet i saslušati što drugi misle i govore. Srbi nisu „nebeski narod“, nikakva izabrana nacija, „nego mala i beznačajna točka na karti svijeta“. Kalinić opisuje trajni nacionalni ponos mnogih Srba kao natražnjaštvo, dovodi u pitanje njihovu sliku o sebi kao naciji vječne žrtve i podsjeća narode na Balkanu da su Njemačka i Francuska u siječnju potpisale novi sporazum o prijateljstvu, 56 godina nakon potpisivanja Elizejskog ugovora. Nakon toliko ratnih zločina i žrtava, dva naroda su shvatila da mogu samo napredovati kroz suradnju. Ono što športaš Nikola Kalinić nije objasnio, a možda ni mogao objasniti, je činjenica da je do njemačko-francuskoga zbližavanja moglo doći tek onoga trenutka kad su obje velike kontinentalne sile spoznale i uvjerile se da više nije moguće formiranje carstava, kako kaže Timothy Snyder. Osim toga, Srbija je svjetlosne godine daleko od toga da u susjedima vidi ravnopravne partnere. Ona se još uvijek vidi kao kolonijalna sila kojoj se svi imaju podrediti i pri tom biti sretni.

Danas se muslimani optužuju za miješanje religije i politike. Ova optužba je opravdana glede diskriminirajućega i deprimirajućega zahtjeva za bezuvjetnom podređenosti islamskoj (božjoj!) državi. Pitanje je postoji li razlika između religijom osmišljenoga formiranja islamske države i religijom osmišljenoga svetosavlja „jedinstvenog državnog rešenja za ceo srpski narod“? Spomenuti autor knjige o Bizantu Ducellier tvrdi da je Stefan Nemanja, otac, najprije kršten prema katoličkom, a kasnije prema pravoslavnom obredu. On je sa svojim najmlađim sinom Savom poduzeo mjere za uređenje autonomne Crkve po bizantskom uzoru. Njegov sin i nasljednik Stefan Prvovenčani je primio državnu krunu od Rima, dok je autokefalnost Srpske pravoslavne Crkve proglašena u Niceji, gdje je carigradski patrijarh boravio u egzilu. Srbijom vlada mit o dvojici braće u kojem je jedan državni poglavar (Stefan Prvovenčani Nemanjić), a drugi crkveni poglavar (Sava Nemanjić). Nemanjići su vještom igrom postigli državnu i crkvenu neovisnost i postali oličenje neraskidive veze između civilne i crkvene vlasti, srpske moći i jedinstva. Hrvati nemaju problem s pravoslavljem kao što ga nemaju ni s islamom, protestantizmom, staro- i grkokatolicima. Problem s pravoslavljem nastaje kad se ono svodi na svetosavlje, rigidnu ideologiju svesrpstva, nastalu sintezom srpstva i pravoslavlja. Svetosavski ideolozi poistovjećuju ciljeve Srpske pravoslavne Crkve s ciljevima srpske države. Svetosavlje je tako druga riječ za srpski imperijalizam. U praksi svetosavlje znači širenje granica srpske države na sva područja gdje se nalaze "srpski grobovi". Nakon Dušanova proglašenja carem, srpska država je postigla vrhunac kad ni u državnom ni u crkvenom pogledu nije imala vlasti iznad sebe. Za razliku od kralja, čija je vlast bila ograničena i formalno morala priznavati carski suverenitet, car je imao pravo zapovijedati i naređivati, a njemu nitko nije mogao zapivijedati.

U izvornom kršćanstvu Bog je središte Radosne vijesti. U središtu svetosavlja stoji srpstvo kao religija, jer tko pogine za srpstvo, bez obzira na odnos prema vjeri, proglašava se mučenikom pravoslavne Crkve. Sama riječ religija (lat. religio: vjera) potječe od latinske riječi religare: povezivati s transcendentnim ili okupljati oko transcendetnoga. Pojam transcendentan oznčava ono što postoji neovisno o našoj spoznajnoj svijesti natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno ili jednom riječju BOG. Bez ove duhovne dimenzije vjera se pretvara u nešto magijsko, prizemno, ovozemno s lažnim porukama poput širenja političkih ideologija o „nebeskom narodu“. Religijski nacionalizam unutar pravoslavne Crkve označava se teološkim terminom filetizam (od grčke riječi φυλή – file = rod, pleme). Filetizam je na sinodi pravoslavlja u Carigrdu 1872. osuđen kao hereza s obrazloženjem da se sudbinu kršćanske vjere ne smije miješati sa sudbinom bilo kojega posebnoga naroda ili rase. Činjenica je pak da se filetizam u svetosavlju i u 21. stoljeću nesmetano prakticira. To potvrđuje diskretno srpski episkop Maksim, episkop srpske vjerničke zajednice u Americi, kad kaže: „Ukoliko duhovni vid ne ide s onu stranu fenomenološkog [fetišiziranje nacionanoga], tada se ne razlikujemo od publicista, ne unosimo nadu na buduće, ne pozivamo eshatološku slobodu koja prevodi na drugu obalu“. (Politika, 07.07.2014).

Srpsko svetosavlje slično vidi i njemački povjesnik Ekkehard Kraft: „Renesansa nacionalizma u Jugoslaviji pomogla je Srpskoj pravoslavnoj Crkvi k novom političkom značenju, koja se za vrijeme Tita držala čuvaricom nacionalnih interesa srpstva. Koliko je ona jako obilježena nacionalističkim idejama, pokazalo je njezino ponašanje tijekom oružanih sukoba devedesetih godina. Na tom temeljnom stajalištu i fiksiranju na vlastitu naciju ništa se bitno nije promijenilo do danas. Ona i dalje njeguje srpski mit žrtve i jedna je od onih snaga koje žestoko odbijaju samokritičko sučeljavanje s nedavnom prošlošću“. (NZZ, 15.06.2006, str. 9)

Pojava pravoslavlja i svetosavlja u Hrvatskoj

Umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović je 2017. godine u Zagrebu objavio poučnu knjigu pod naslovom Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti. Za one koji to ne znaju valja napomenuti da je biskup Bogović doktorirao na temi o odnosima katolika i pravoslavaca u Dalmaciji. Oveći nedostatak knjige je što je u njoj zanemaren prikaz djelovanja Srpske pravoslavne Crkve za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U knjizi se nije našlo prostora za vrle četnike iz crkvenih krugova Momčila Đujića, Milorada Vukojičića, Joanikija Lipovca, Nikolaja Velimirovića i dr. Dugujemo veliku zahvalnost Mili Bogoviću što se u svojim osvrtima i raspravama strogo drži znanstvene metode. Točna znanost počinje s poznavanjem izvora. Biti što bliže izvoru, san je časnih povijesnih istraživača do danas. Znanje, koje se temelji na izvorima, obećava precizniji prikaz povijesnih činjenica i ispunjenje zahtjeva stroge znanstvenosti. Poziv znanstveniku da se vrati k izvorima i počne istraživati na izvorima je jedno, a drugo je izvore prikupiti, predstaviti i krivotvoriti nedopuštenim „preciziranjem“ ili nekorektnim prijevodom.

Rijeka Drini je koncem 5. stoljeća postala granicom između stočnoga i zapadnoga dijela Rimskoga Carstva. Srbi su se kasnije naselili na istočnom, a Hrvati na zapadnom dijelu. U istočnom se dijelu Carstva, koje je bilo pod jurisdikcijom carigradskoga patrijarha, razvio bizanstki obred s više liturgijskih jezika i više patrijarhata kod moćnijih pravoslavnih naroda. U zapadnom dijelu je prihvaćen rimski obred s latinskom kulturom, latinskim liturgijskim jezikom i jednim papom u Rimu. Na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine katoličku liturgiju se u suglasnosti s Rimom ponegdje služilo i na glagoljici. Granica na Drini je u 15. stoljeću poremećena osmanskim osvajanjima i prodorima u BiH i Hrvatsku.

Pravoslavlje se na području katoličke Hrvatske pojavljuje u 17. i 18. stoljeću. U prvo vrijeme pravoslavni su doseljenici bili vlaškoga podrijetla koji su preko udomljenja u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi postupno postali dio srpskoga naroda. Kao posljedica osmanskih povlačenja s hrvatskoga teritorija pod Austro-Ugarskom Monarhijom, najveća seoba Srba na područje Hrvatske dogodila se pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Crnojevića 1689./1690. godine. Ta organizirana hijerarhija Srpske pravoslavne Crkve uspjela je u Monarhiji izboriti ozakonjenje svoga postojanja i djelovanja. Spriječena je unija s Katoličkom Crkvom, osim u nekim krajevima kao Žumberak gdje nastaje Grkokatolička Crkva.

Neuspjeli pokušaji stvaranja unije pravoslavnih vjernika s Katoličkom Crkvom ostat će kamenom spoticaja do danas. Katolicima se neprestance predbacuje prisilno „unijaćenje“ sve do Pupovčevih lažnih „prekrštavanja 12.000 srpske djece“ 1992. godine. Podmetanje sa srpske strane nije stalo samo na tome. Pravoslavni teolog Nikodim Milaš je već 1901. godine objavio knjigu Pravoslavna Dalmacija u kojoj tvrdi da su Hrvati tek za vrijeme kneza Domagoja kršteni po bizanstkom ili istočnom obredu i postali pravoslavni kršćani. Kasnije u vrijeme kneza Branimira Hrvati priznaju jurisdikciju rimskoga biskupa, ali ostaju i dalje pravoslavni po vjeri i obredu. Polatinjenje Hrvata dogodilo se prema Milašu kad su ninski biskup Teodozije i knez Branimir u 11. stoljeću izvršili nasilje nad svojim narodom napuštanjem ćirilice i prihvaćanjem glagoljice. Prema Milašu pravoslavlje je na području Dalmacije i dalje živjelo u grčkim općinama, a njima su se svršetkom 13. i početkom 14. stoljeća pridružili pravoslavni Srbi. Hrvati su od straha pred Osmanlijama napustili Dalmaciju koju su otada naseljavali isključivo Srbi s ostatkom Romana. Djelovanjem Rimske kurije jedan dio Srba će prihvatiti uniju s Katoličkom Crkvom tako da u Dalmaciji žive katolički i pravoslavni Srbi. U svojim historijskim razglabanjima i tumačenjima Milaš se oslanja na izgubljeni rukopis episkopa Simeona Končarevića. Premda se ispostavio da taj izgubljeni rukopis nikad nije ni postojao, Milašev će rad promicati memorandumska SANU, a istim „znanstvenim metodama“ nastaviti srpski teolog i povjesnik, podrijetlom iz Hrvatske, Marko Jačov, koji istražuje vatikanske i mletačke arhive, a objavljuje, osim na srpskom, na talijanskom i francuskom.

Papa Siksto V. je odredio 1585. godine da se svaki dijecezanski biskup ima pojaviti na apostolske pregovore (ad limina apostolorum) i podnijeti izvješće o stanju u biskupiji. Vremenski razmak posjeta i izvješća na latinskom ili talijanskom inosio je između 3 i 10 godina, već prema udaljenosti dotične biskupije od Rima. Marko Jačov je ta izvješća istraživao i djelomice krivotvorio. Vatikan mu je, kako sam zapisuje, omogućio istraživanja: „Bez materijalne pomoći Katoličkog odbora za kulturnu suradnju pri Papinskom vijeću za promicanje jedinstva kršćana i posebno njegovoj Preuzvišenosti monsinjoru Perreu Dupreyu, naslovnom biskupu Tiberijskom i tajniku spomenutoga Vijeća, ne bi mi bilo moguće napisati ovu knjigu.“ Mile Bogović se opravdano pita „je li u interesu tog Vijeća Svete Stolice da se dokaže kako Dalmacija nije hrvatska nego srpska ili talijanska?“

Marko Jačov ima jasan cilj i nepokolebljivo ga slijedi: posrbljavanje hrvatske zemlje i njezine povijesti. Tako „srpski“ ubacuje gdje mu uopće nije mjesto, a u sažetku originalnih tekstova piše o „ srpskom jeziku, srpskoj zemlji ili srpskim sveštenicima“, premda tih naziva nema u originalu. Evo nekih riječi koje Jačov prevodi kao „Srbi“ ili „srpski“: Greci, shismatici, Morlachi, Valachi, illirici. Premda je jasno da „prete illirico“ znači pop glagoljaš, Jačov ga prevodi sa „srpski sveštenik“. Jačov traži Srbe i nalazi ih posvuda gdje su prethodni istraživači nalazili južnoslavenske narode, a Srbi su po njemu ne samo pravoslavci već i katolici (Srbi katoličke vjere). Njegov je zadatak dokazati da su u Dalmaciji svi kršćani Srbi jer se Srpska pravoslavna Crkva „nije odrekla ni onih Srba koji su privatili druge vere“. Za Jačova je „lingua illirica“ srpski jezik, a „lingua ilirica volgare“ srpski narodni jezik, a originalima je dodavao „serbo“, „serba“, „serbi“ itd. Da bi čitatelji dobili predodžbu o nacionanosti stanovništva u Dalmaciji, Bogović je u svojoj knjize naveo brojčano stanje katolika i pravoslavaca prema popisu iz godine 1761. U Dalmaciji je tada živjelo ukupno 190.104 katolika i 30.202 pravoslavca.

S teorijskih nagađanja o „vjekovnom srpstvu“ u Hrvatskoj se već koncem 19. stoljeća prešlo na batinanje i kundačenje. Prečane (naziv za Srbe preko Drine, srpska manjina u Hrvatskoj) se u Hrvatskoj koristilo kao petu kolonu. Ban Khuen Héderváry (1883.- 1903.) ih je angažirao kao saveznike i pomagače da održi svoju političku premoć i vladavinu samovolje i nasilja. Hrvatsko-srpska koalicija, koja je nastala 1905. godine, bila je obična prijevara jer „u svoje provincijalizme zaronjeno srpstvo“ zapravo nije bilo u stanju shvatiti borbu za državnu samostalnost Hrvatske (Krleža). I Srbija je svoju hegemoniju u Kraljevini Jugoslaviji ostvarivala osloncem na Prečane što je bio trajan recept pisan različitim ideološkim bojama. Dominirala je sa srpskom vojskom i policijom, poreznom i drugom pljačkom, batinaškim grupama, zadajanjem mladeži mitovima o Dušanovu carstvu, kosovskoj tragediji, oslobodilačkim ratovima. „Kao ministar policije u Pašićevoj vladi, Prbičević je bio zaveo teror nad hrvatskim pučanstvom. U žandare su bili uzimani Srbi-Prečani, koji su kundačili, globili i hapsili svoje suseljane Hrvate; a u činovništvo se trpaju „kuferaši“ od prijeko, koji provode velikosrpsku hegemoniju umotanu u jugoslavenski unitarizam s otpuštanjem viđenijih Hrvata, zatvaranjem i poreznom pljačkom“ (Ivan Supek).

Povodom dodjele nagrade „Svetozar Pribičević“ Pupovac izjavljuje da i on i njegova stranka baštine Pribičevića kao i njegove suvremenike i prethodnike koji su u novinama Srbobran početkom stoljeća Hrvatima prijeltili „do istrage vaše ili naše“, a velikosrpskom „Srpskom samostalnom strankom“ Hrvatsku 1918. uspješno predali Beogradu na pladnju. To je pravi identitet politički privilegiranoga, manjinski zaštićenoga, protuhrvatskom gorčinom i mržnjom opsjednutoga Pupovca. Umjesto batinaša Pribičevića, Pupovac je mogao utemeljiti nagradu poginulih pravoslavnih branitelja domovine Hrvatske iz 1990-ih godina ili pak njihovih majki poput Olge Carević! Ali nije, jer to nije put koji vodi u Beograd!

Svetosavska priča o Hrvatskoj

Kao neprijatelj hrvatske neovisne i slobodne države, Pupovac ne može predstavljati Hrvatskoj lojalne građane pravoslavne vjere ili srpske nacionalnosti ni politički, ni etički niti moralno. Odbacavenjm te baštine, koja postoji kako je pokazalo suprotstavljanje srpskoj agresiji 1990-ih godina, Pupovac ponižava i maltretira tu populaciju, samoimenujući se za njezina zagovornika. Naime, izborena sloboda je upitna stečevina, ako joj se oduzimlju temeljna ljudska prava. Stoga je Pupovac u ovoj priči samo zanimljiv kao neprijatelj općehrvatske slobode i predstojnik državnoga Ureda za ljudska prava koji izmišljenim i sramotnim pričama ocrnjuje hrvatsku državu i hrvatski narod.

U rujnu 2018. godine je taj vješti političar izjavio na HRT-u (Nedjeljom u2) da nikad nije ništa negativno rekao o Hrvatskoj. Nekoliko godina ranije prof. dr. Ivo Banac zapisuje (Jutarnji list 04.09.2015.) slijedeće: „Kad je riječ o ustaševanju danas, mogli bismo se domisliti raznim objašnjenjima. Najmanje plauzabilna je Pupovčeva teza (“u današnjoj Republici Hrvatskoj djeluju oživljeni profašistički, proustaški resentimani i snage te... su u posljednje tri godine glasniji nego što su bili prije i... ozbiljno ugrožavaju njezin demokratski identitet i njezinu demokratsku političku praksu”, Novosti, 22. kolovoza 2015.).

U istoj televizijskoj emisiji ustvrdio je da je preko 250 tisuća Srba protjerano iz Hrvatske. Tu podvalu je njegov sunarodnjak Stanković prešutio, premda postoji obilna literatura da su pobunjeni Srbi napustili hrvatska područja iz straha pred osvetom i/ili zbog bojazni da se s njima postupi onako kako su oni postupali prema svojim hrvatskim susjedima za vrijeme okupacije! Pupovac „vizantijskom“ vještinom truje društvo i suodnos među narodima.

Čuje se da je Milorad Pupovac, pored saborskog zastupnika, sveučilišni profesor u Zagrebu koji svoju intelektualnu inferiornost i civilizacijsku razinu, prema Sanji Bilač, ovako iskazuje: „2017. godine u Hrvatskome državnom saboru na sjednici Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav [Pupovac] izjavljuje kako ne postoji zakonski okvir po kojem bi kokarda kao simbol četništva, četništvo te njegovi sljedbenici i ideologija bili sankcionirani u Hrvatskoj. Isti taj Odbor donosi zaključak kako se postavljena spomen ploča u Jasenovcu, hrvatskim vojnicima koji su dali život za Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, treba ukloniti što su u konačnici i učinili“ (narod.hr 08.02.2019). Na znatnoj intelektualnoj razini, može postojati relativizam koji dopušta da se vrijednosno sve izjednačuje, čime se kreće prema pukom nihilizmu! Dobra poduka za studente!

Pitanje je što bi se nedavno u Hrvatskom saboru dogodilo nakon Pupovčeva izljeva mržnje i primitivizma na hrvatske „hulje“, „pedere“, „neostvarene Hrvate“ i pretvaranja Hrvatskoga sabora u „palanački duh“ Radomira Kostantinovića („prihvatljiv u rodu, i rodom, moguć kao Srbin ja sam sada nemoguć kao čovek“), da su se slučajnao u sabornici našli optuženici za Khuenov saborski vritnjak Josip Grižanić, David Starčević i Eugen Kumičić kao 5. listopada 1885. godine?! Nerazumljivo je što tom prigodom ni jedan saborski zastupnik nije ustao i dostojanstveno citirao jednoga Židova: „Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno-bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Židovi u Srbiji bili prisiljeni nositi za vrijeme Holokausta“ (Philip J. Cohen, HKV 27.02.2019.).

„Čitav srpski romantizam, a naročito u završnom svom periodu, prožet je strahom od čoveka van roda, tog 'samo' čoveka kao samog čudovišta“, zapisuje Radovan Konstatinović u svojoj „Filosofiji palanke“. Prožet „strahom van roda“ i mržnjom na neovisnu hrvatsku državu, Pupovac se umrežio sa Srbima koji u njegovo ime šire laži o Hrvatskoj diljem svijeta. On mudro prepušta pozornicu mladom i naivnom, možda i ucjenjenom, Hrvatu Hrvoju Šimoviću, uredniku „Novosti“, da svijetu preko Krste Lazarevića, Srbina iz Njemačke, poruči kako su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Krsto Lazarević to čini s općepoznatom srpskom poetikom u jedinim ljevičarskim novinama na njemačkom govornom području Švicarske pod znakovitim naslovom „U konstantnom protuvjetru“:

Od 1990-ih se desničarski ekstremistički stavovi u Hrvatskoj smatraju društveno prihvatljivim čak i u samom centru društva. Nogometni klub (NK Zagreb 041) bori se protiv toga i novine (Novosti) se brane.

Nije prvi put da Dražen Keleminec pali novine. Prvi je put zapalio originalno izdanje, u međuvremenu pali kopije naslovnice kako ne bi povećao nakladu. Nije slučajno što je ta rulja izabrala tjednik „Novosti“. „Novosti“ tiska srpska manjina u Hrvatskoj i one su lijeve. Veliki bauk hrvatske desnice su Srbi i ljevica. Premda prosvjednici pred zgradom uredništva glasno traže njihovu smrt, urednici mirno sjede u uredu i kažu „nema razloga za paniku, na to smo se već navikli“. Hrvatski nacionalisti mrze sve što je srpsko, lijevo i antifašističko. Antifašist je za njih psovka. Hrvat Hrvoje Šimović priča Lazareviću da je on za nacionaliste izdajnik i zakleti neprijatelj. Hrvati koji surađuju u „Novostima“ su jedina grupa koju nacionalisti više mrze nego Srbe.

Početkom 1990-ih godina raspala se Jugosavija. Hrvatska je proglasila neovisnost. “Mnogi su Hrvati čeznuli za novim nacionalnim identitetom, za nekom vlastitom nacionalnom povijesti. Neki su je našli kod tkz. NDH u vrijeme Drugoga svjetskoga rata: u ondašnjoj državi satelitu nacističke Njemačke, kojom su vladali fašističke ustaše pod vodstvom njihova vođe Ante Pavelića. Stotine tisuća Židova, Srba, Roma i oporbenjaka pobijeni su pod četverogodišnjom vladavinom režima.“

Mržnja na „Novosti“ ne dolazi samo sa strane desnih radikala, nego ju potiču hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i moćna Katolička Crkva. Predsjednica je nužne glasove dobila od radikalne desnice kojoj se otada ulizuje; ona javno sumnja u „službeni broj žrtava, koje su u hrvatskim koncentracijskim logorima ubijene, a posjetila je u Argentini ustaške suradnike, koji su nakon Drugog svjetskog rata pobjegli od kazne.“

Lazarević „Novostima“ pripisuje velike zasluge što su objavile fotografiju bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u odori sličnoj ustaškoj. Spominje i film Jakova Sedlara u kojemu se tvrdi da logor Jasenovac uopće nije bio koncentracijski logor, za što je dobio nagradu grada Zagreba. „U pojedinim zemljama kazneno se progoni relativiziranje holocausta. U Hrvatskoj se za to dobiva nagrada.“

„Robi“ je iz prosvjeda osnovao nogometni klub NK Zagreb 041, ali se iz straha ne smije predstaviti javnosti punim imenom i prezimenom. Ovu vrstu dramatiziranja poznajemo još iz 1990-ih. 041 je bio telefonski predbroj Zagreba u vrijeme Jugoslavije, što je za „Robija“ presudna poveznica s bivšom državom. Na utakmici protiv Male Mlake atmosfera je nabrijana između zagrepčana antifašista i Malomlačana fašista, na čijem igralištu je na jednom stolu bila nacrtana svastika.

Lazarević ovako završava svoj uradak: „U Hrvatskoj postoje dva prilično različita aspekta antifašističkog otpora: urednici "Novosti" žele prekinuti s desnom normalnošću, stavljajući prst na ranu i pokazujući kako ugledni političari, moderatori ili glazbenici odaju počast hrvatskim nacističkim suradnicima i normalnim drže fašističke ideologije. U međuvremenu, NK Zagreb 041 živi sasvim neposrednu antirasističku solidarnost kao športski klub za sve koji nisu bijelci, katolici i konzervativci. U zemlji u kojoj mnogi samo to toleriraju.“

WOZ (skraćenica za Wochenzeitung - tjednik), br. 3, 17. siječnja 2019., str. 10

Krsto Lazarević, sav odan Pupovčevom naprijed citiranom romantizmu, još uvijek ne priznaje mentalne, političke niti povijesne granice između Srbije i Hrvatske. On po najboljoj velikosrpskoj logici briše te granice i prešućuje da se „Novosti“ finaciraju iz državnoga proračuna, da je njihov izdavač SNV, na čijem je čelu Milorad Pupovac, koalicijski partner Andreju Plenkoviću, te da su Pupovac i njegovi beogradski istomišljenici agresijom htjeli Hrvatsku učiniti kolonijalnim dijelom velike Srbije.

Isti taj Krsto Lazarević se već ranije oglasio povodom svibanjske komemoracije na Bleiburgu proglašavajući sve bleiburške žrtve (žene, djecu, starce) jednostavno ustašama. On opisuje kako je komemoracija u Bleiburgu „najveći susret fašista u Europi“. Pri povlačenju ustaška je vojska u svibnju 1945. prebjegla u englesku zonu. „Kolaboracionsti su izručeni jugoslavenskim partizanima, pri čemu ih je oko 45 000 pobijeno.... Moglo bi se pomisliti da hrvatska povijest počinje 1945. Ovdje se održava spomen na ustaške žrtve koje su pobili jugoslavenski partizani. Da su nacistički kolaboracionisti ranije pobili stotine tisuća ljudi, ne spominje se ovdje ni jednim slovom.“ (WOZ br. 20, 17.05.2018 str. 10)

Uspjeh hrvatskih nogometaša u Rusiji i njihov doček u Zagrebu nimalo nije odgovarao srpskom piscu Bori Ćosiću. Sav gnjevan, on taj izazov opisuje kao da riše sliku o svojoj domovini Srbiji: „To je ostala ista regija od prije, s društvenim neuspjesima, bijednom ekonomijom, religioznom uskogrudnošću i uvrjedljivom ksenofobijom prema svakome tko je drukčiji. Sadašnja vlast tolerira mirne savjesti oznake fašista, njihove nostalgične ploče i ulične štandove s ustaškim suvenirima i podnosi njihovo sve agresivnije preuzimanje mnogih točaka društvenog života (NZZ, 26. Juli 2018., str. 37).

************

Po „skrivenoj ruci“ i po moralnim postulatima poznati Škot Adam Smith je već davno uočio da je „kapacitet rakošnoga želudca nesrazmjeran ogromnoj veličini čovjekove pohlepe“. „Jedinstveno državno rešenje za ceo srpski narod“ je nesrazmjerna pohlepa u odnosu na teritorij koji srpska država posjeduje. Svetosavlje poistovjećuje ciljeve Srpske pravoslavne Crkve s ciljevima srpske države. U oboje je ucijepljena ideja carstva koje gladuje i čezne za granicom Karlobag – Virovitica. Potraga za moći zbog teritorijalnoga širenja nije ništa drugo nego lažno uvjerenje da moć može uravnotežiti unutarnju prazninu nihilističkog stanja u srbijanskoj državi i Crkvi. Porobljavanje u ime slobode, ubojstvo u ime života, pojave su patološkoga uništavanja i samodestruktivnoga poremećaja. Upravo poradi slobode Hrvati se moraju braniti protiv ovih vulgarno-niskih ciljeva. I te kako je još uvijek potrebno pozorno pratiti kaotične događaje u tom dijelu Europe i ne prepuštati slučaj Europi. Stečenu slobodu je lako izgubiti! Osim povijesnih pouka, postoji i aktualna iz Vatikana o Mješovitom povjerenstvu Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve o Stepincu, odnosno o proglašenju blaženoga Alojzija Stepinca svecem. Upustiti se u takvo nešto znači samoporicanje, a za kardinala Stepinca drugo suđenje. Za Srbe Vatikan ostaje i dalje zakletim neprijateljem, pogotovo nakon priznanja hrvatske države. Srbi mrze „secesinoističke“ Hrvate za koje su rezervirani pojmovi „izdajice“ i „genocid“, a za Stepinca pozicija „hrvatskoga ratnoga zločinca“. Ovi antagonizmi ostaju trajnom pratiljom odnosa između Hrvata i Srba, pa i kad su Hrvati spremni,kao danas, trgovati temeljnim nacionalnim vrijednostima i dostignućima. I odnos prema Europi je ono što te narode udaljava: „Uostalom, izvinite, Srbija nikad nije bila u Evropi; to su iluzije. Umesto toga, ona se, kako je govorio Nikolaj Velimirović, sa Evropom samo graničila. Ta dominantna antievropska orijentacija proizlazi iz identiteta koji se suštinski oslanja na pravoslavlje, na kozervativizam, na sabiranje zemalja i neku vrstu sna o imperijalnosti“ Latinka Perović, Vreme br. 1176.

Tihomir Nuić

Podijelite ili upišite komentar.