Deset godina Daytona

1. Što je to uistinu Dayton
Daytonski sporazum je komplicirani ustavnopravni akt koji se sastoji od “Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini” i jedanaest dodataka (aneksa) temeljnom sporazumu.

U dodacima ugovoru regulirana su pitanja vojne naravi, ali i pitanja entitetskih granica, izbora, ustava, arbitraža, ljudskih prava, izbjeglih i raseljenih osoba itd.

No najbitnija značajka ovog mirovnog sporazuma koji se pokazao konačnim je to, da je teritorij Republike Bosne i Hercegovina podijeljen na dva dijela i to u omjeru 49% na entitet Reublike Srpske i 51% na entitet Federacije BiH. Kako smo u međuvremenu doznali od sudionika u pregovorima oko razgraničenja u gore navedenom omjeru i oko imena “Republike Srpske” nije se moglo pregovarati. Ti okviri su naime bili zadati, dogovorio ih je najvejerojatnije američki pregovarač Rrichard Holbrook sa Slobodanom Miloševićem, što je kontaktna skupina poslije i prihvatila kao polazište za mirovne pregovore. Tako smo dobili sporazum koji je, kako je u više navrata govorio uzoriti kardinal Vinko Puljić, zaustavio rat, ali i ozakonio nepravdu, doveo do podjele teritorija nagrađujući izravno agresora. Iz perspektive hrvatskog naroda u BiH praktična provedba Daytonskog sporazuma pokazat će svu katastrofalnost principa podjele teritorija između tri konstitutivna naroda na dva dijela.

Ne znamo u kojoj su mjeri naši pregovarači bili prisiljeni potpisati ovaj sporazum, ali bez obzira na to oni na čelu s predsjednikom Tuđmanom snose punu povijesnu odgovornost za ovaj, po Hrvate, krajnje nepovoljan državno-pravni akt.

2. Razvoj situacije u BiH u proteklih deset godina

U proteklih deset godina političkom scenom u BiH dominiraju predstavnici međunarodne zajednice, osobito “Visoki predstavnik” koji ima gotovo faraonske ovlasti. Veliki je problem hrvatske politike u BiH što nije uspjela uspostaviti konstruktivan odnos s ovom “institucijom”. Prostor koji su svojom nesposobnošću Hrvati propustili popunili su u velikoj većini slučajeva Bošnjaci, postajući službeno djelatno osoblje u pratnji političkih predstavnika i na državnoj i na lokalnoj razini. Na taj način su Bošnjaci došli u poziciju na svojim radnim mjestima direktno ili radeći u pravilu kao prevoditelji indirektno utjecati na percepciju kod stranih diplomata o naravi sukoba u BiH, ali i o principima poslijeratne funkcionalnosti ove u mnogo čemu jedinstvene države.

Provrh toga treba imati u vidu heterogenost međunarodne zajednice, njihove različite interese i nastojanja kada u većini slučajeva primjenjuju različite standarde kada su u pitanju Hrvati. Kao potkrijepu ovoj tvrdnji imamo svjedočenja biskupa banjolučkog gospodina Komarice koji je javno govorio o tomu kako su mu predstavnici jedne “bitne europske zemlje”, a radilo se o francuskom veleposlaniku u BiH, poručili: Biskupe, pa što radite Vi ovdje? Vi a za Vama i Vaš narod morate nestati odavde”! Ako se tomu doda skandalozno instruiranje lokalne srpske uprave u Doboju od strane međunarodnih namještenika, kako aktivno spriječiti povratak hrvatskih prognanika na ova područja, onada imamo potpuniju sliku o tomu što međunarodna zajednica uistinu smjera učiniti s Hrvatima u BiH. Naravno da ne možemo abolirati gotovo poslovičnu nesposobnost hrvatskih političara u BiH od njihovog dijela odgovornosti za ovako jadan položaj Hrvata u BiH, no čini mi se ipak prepoznatljiv trend koji upućuje na to da je BiH definitivo podijeljena na dva dijela između dva naroda, Hrvatima je u tom kontekstu, po mojemu dubokom uvjerenju namjenjen egzodus ili u najboljem slučaju prihvaćanje uloge nacionalne manjine, bez ikakovih institucionalnih mehanizama zaštite nacionalnih interesa. Kao ilustracija za ovu fatalističku tvrdnju i licemjernost politike međunarodnih moćnika kada govore o ravnopravnosti i konstitutivnosti sva tri naroda u BiH neka nam posluži i primjer prijetnji upućenih biskupu vrhbosanskom Peri Sudaru od strane američkog veleposlanika u BiH, odmah nakon rata: “Zašto se zaboga katolici u ovoj zemlji zovu Hrvatima. Vi ćete se ili asimilirati ili nestati odavde”. I jedno objašnjenje zašto se kao objekti javnih prijetnji uvijek javljaju crkveni velikodostojnici? To je vrlo jednostavno objasniti time, da su svi hrvatski politicčari izloženi pritiscima, a svojim djelovanjem često na rubu zakona (korumpiranost, gospodarski kriminal i sl.) u velikoj mjeri ucjenjivi. To s crkvenim velikodostojnicima nije slučaj. Postoji jedna anegdota o tomu kako je trenutni «Visoki predstavnik» Sir Ashdown revoltiran postojanošću njegovih argumenata molio Papu da smijeni kardinala Puljića, no ta mu je želja ostala neostvarena. Zato narod sve više kao legitimnog čuvara nacionalnih hrvatskih interesa vidi u Crkvi, kao u nekim prošlim vremenima za koja smo mislili da su zauvjek iza nas.

Na razini donošenja pravnih akata od strane «Visokog predstavnika» spomenimo «tenkovskog upravitelja», austrijskog diplomata Wolfganga Petritscha. On je donio odluke kojima je direktno revidirao izborni zakon u BiH, uvodeći na taj način mogućnost da Bošnjaci biraju i izaberu «svog» Hrvata tamo gdje za to imaju interes. Ne mogu se oteti dojmu nekadašnje manipulacije u predsjedništvu SFRJ, kada je Milošević u predsjedništvo doveo «svog» Albanca, stanovitog Sejdu Bajramovića, koji je onda glasovao uvijek onako kako je to srpskoj politici u kom momentu odgovaralo. Tako smo imali primjer, da su Hrvatski političari izabrani velikom većinom hrvatskih glasova bili smjenjivani od strane «Visokog predstavnika», a na njihova mjesta dovođeni ljudi koji su osvojili jedva 172 glasa. Reakcija na promjene Daytonskih sporazuma na štetu Hrvata bio je rijetki i potpuno neuspjeli pokušaj uvođenja Hrvatske Samouprave na osnovi rezultata referenduma provedenog među Hrvatima BiH. No to je izazvalo, za Hrvate krajnje ponižavajuću akciju tenkovskog upada u Hercegovačku banku čime je uništen financijski temelj svakom razmišljanju o cjelovitom i institucionalnom rješavanju «hrvatskog pitanja u BiH». Poslije je isti taj gospodin, čuvar Daytonskog sporazuma i veliki osporavatelj borbe Hrvata za jednakopravnost licemjerno u nekoliko navrata izjavio kako je Daytonski mirovni sporazum «luđačka košulja» nametnuta BiH.

3. Polozaj Hrvata u BiH


Iz gore navedenog je uočljiv vrlo težak politički položaj Hrvata u BiH. No situacija se iz dana u dan sve više pogoršava. To se osjeti osobito na «mekim» poljima kao što su kultura, jezik i obrazovanje. Svima su poznata nastojanja da Hrvati dobiju kanal na hrvatskom jeziku na javnoj državnoj televiziji. Široka je fronta osporavatelja ovoga, po svim uzusima koji vrijede u civiliziranoj Europi, standarnog zahtjeva. No interesantno je kada se ne samo od strane bošnjačke nomenklature u BiH nego i od strane recimo britanskog veleposlanika čuju jedinstevni negativni stavovi po ovom pitanju. Pitanje srpske TV na srpskom programu se naravno ne dovodi u pitanje. Iste tenzije se osjećaju u školstvu, gdje Bošnjaci nastoje na sve moguće načine osporiti hrvatske školske programe i sustavno putem školskih programa i nametanja «njihovih» rješenja ubrzati ono što je američki veleposlanik označio asimilacijom. Tako nude čitanku po kojoj hrvatska djeca slovo «F» trebaju učiti na primjeru riječi: fildžan, fudbal ili fes.

No najgorim mi se čini u kontekstu cjelovitog rješavanja hrvatskog pitanja u BiH to što je hrvatska zvanična politika doslovno eutanazirana i nije u stanju artikulirati niti najevidentnije legitimne zahtjeve prema međunarodnoj zajednici ili druga dva naroda u BiH, a tiču se zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, zbog straha da ju se ne bi, ne daj Bože, optužilo za miješanje u unutarnje stvari BiH. Izuzetak u ovom kontekstu je svakako inicijativa HSP-a koja je ponudila prijedlog kantonalizacije BiH, što je po mom skromnom mišljenju pravedno rješenje za ovu državu, koje dugoročno može garantirati stabilnost cijele regije. Uplitanja u unutarnje stvari su samo onda dobro došla kada su direktno na štetu tamošnjih Hrvata.

4. Trenutačno stanje i mogući razvoj BiH u budućnosti


Dakle projekcija položaja Hrvata u BiH u budućnosti nije sjajna i bojim se da su propuštene gotovo sve mogućnosti promijeniti nešto značajnije u položaju Hrvata u BiH. Okruženje i momenat u kome se Hrvati trenutačno nalaze je krajnje nepovoljno: nesposobna i korumpirana politička nomenklatura, posvemašno odsustvo intelektualne kritične mase, bezidejnost, izvaran i izmanipuliran narod su slabosti današnje hrvatske pozicije. S druge strane stoji potpuna nezainteresiranost hrvatske zvanične politike da se jasno i dosljedno, na legitimnim načelima angažira u pomoći našem narodu, nesklonost međunarodne zajednice, te naš «federalni partner» koji koristi sve mogućnosti kapitaliziranja svoje brojčane premoći kako bi zavladali svim važnijim pozicijama u državi i društvu. U biti, rat je nastavljen drugim sredstvima, a Hrvati gube jednu bitku za drugom.

Jedina svijetla točka u cijelom spletu negativnih čimbenika je inventivnost hrvatskih ljudi, angažiran poslovni mentalitet i sposobnost, da od onoga što im stoji na raspolaganju pokrenu poslove, otvaraju koliko-toliko nova radna mjesta i da su barem gospodarstveno vitalniji i ipak nešto uspješniji od drugih.

Nadajmo se da će europska perspektiva onda kada i BiH postane kandidatom za prijem u EU uspjeti razriješiti neke od gordijskih čvorova BH društva. Ako si uzmemo ideal civiliziranog europskog društva kao cilj komu trebamo težiti i po njemu mjeriti naše uspjehe i neuspjehe na tom putu, pa i u ocjeni onoga što nam je Daytonski sporazum zaista donio, onda su proteklih 10 godina u mnogočemu uludo potrošene, izgubljene i usudio bih se reći pokradene ljudima koji tamo žive.

Prosinac 2005.
Ljupko Perić

Podijelite ili upišite komentar.