KAKO SE ARTIKULIRA(LO) HRVATSTVO

Zabilješke o Hrvatima u Švicarskoj (Odlomci iz neobjavljenog ogleda). Hrvatsko se iseljeništvo za vrijeme jugoslavenske države dijelilo na političku i gospodarsku emigraciju. Dvadesetak godina nakon II. svjetskog rata veliki su postotak hrvatskog iseljeništva diljem Europe činili politički emigranti, izbjeglice, čiji su životi zbog neslaganja s jugoslavenskim režimom glede slobode, ljudskih i narodnih prava bili ugroženi.

U iseljeništvo se pak ubrajaju i gospodarski emigranti koji su između 1965. i 1990. godine predstavljali apsolutnu većinu u zapadnoeuropskom hrvatskom iseljeništvu. I oni su kupovali sigurnost od jugorežima šutnjom i trpljenjem, poneki dodvorništvom a jedan mali broj pak i suradnjom. I oni su u sociološkom smislu barem djelomice bili izbjeglice, jer su napustili domovinu pod prisilom gospodarskih neprilika.

Izborivši suverenu i demokratsku hrvatsku državu (glede sveopćeg posjedovanja hrvatskog državljanstva, naglasak je na Republici Hrvatskoj a ne na Bosni i Hercegovini), Hrvati su odjednom prestali biti političkim i inim izbjeglicama. Međutim, osim izbjeglištva pod prisilom, postoji i unutarnje samonametnuto izbjeglištvo. Veliki Rimljanin, Marko Aurelije, je davno spoznao da je izbjeglica onaj koji se susteže prihvatiti misao o svojoj državi, slijepac koji zatvara duhovno oko, prosjak koji treba druge, jer u sebi samom nema onoga što je potrebno za život. Ova vrsta izbjeglištva, naime nedostatak svijesti o narodu iz kojega se potječe, moguća je i u domovini i izvan domovine, posvuda gdje se hrvatuje bez hrvatstva, posvuda gdje se bit hrvatstva ne nalazi u dotičnom hrvatstvu, posvuda gdje deklarativno hrvatstvo nema pokrića u stvarnom nacionalnom identitetu.()

Politička emigracija

Dok je postojala, politčka je emigracija mogla sve što čini tumačiti borbom za Hrvatsku. Naime, desetljećima smo živjeli u uvjerenju da je iskazivanje hrvatstva grbom, zastavom ili ponavljanjem i naglašavanjem hrvatskoga (jezika, kulture, športa...), pjevanjem pjesama poput „Ustani bane“ dovoljno. Taj prkosni stav je pružao osobno zadovoljstvo, nije, međutim, zbog zatvorenog kruga imao većeg učinka na hrvatsku promičbu. Posljednji rektor Zagrebačkog sveučilišta pred dolazak komunista na vlast u Hrvatskoj, prof. Stjepan Horvat, primjećuje u jednom pismu pisanom iz argentninskog egzila 1950. godine: „Ova emigracija nema osjećaja domoljublja, iako o njemu neprestano govori. Za nju je pojam domoljublja udružen u neodvojivu cjelinu s osobnim prohtjevima. Zato se patriotizam očituje samo javnim manifestacijama. One su zapravo postale bitni, a većinom i jedini dio patriotskih djela“ (Karlo Mirth: Život u emigraciji, Zagreb, 2003., str. 151).

Premda poraće nije bilo pogodno za promicanje neovisne, demokratske i slobodne Hrvatske, pojedini Hrvati nisu posustali u svojim naporima. Već za vrijeme II. Svjetskog rata objavio je Petar Digović, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, po naputku vrhovništva NDH u Lausannei knjigu La Dalmatie u kojoj brani pravo Hrvatske na cjelovitu Dalmaciju. Godine 1946. objavljena je u Bernu anonimno knjiga La condamnation du Dr. Alojzije Stepinac, (Osuda dr. Alojzija Stepinca). Prema zabilješci u knjižničnom katalogu vidi se da je knjiga dar tadašnjeg jugoslavenskog predstavništva u Bernu tj. njegova odjela za tisak. Inače knjiga spada među one najružnije protuhrvatske pamflete bivše „nam zajedničke“ države. Zatim su hrvatski intelektualci, koji su se kao izbjeglice nakon Drugog svjetskog rata našli u Švicarskoj, opskrbili politički kontroverznog i po prvoj inicijativi protiv prenapučenosti Švicarske strancima početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća poznatog Jamesa Schwarzenbacha potrebnim informacijma o stanju u Hrvatskoj, a on je na temelju tih obavijesti 1946. priredio knjižicu Jugoslawien u kojoj se opisuje tragična situacija Hrvata u međuraću i pod novim komunističkim vlastodršcima. Msgr. Augustin Juretić, kojega su njegovi predpostavljeni u vrijeme rata poslali u Švicarsku da produbi suradnju sa Crvenim križom, je 1948. godine objavio pod pseudonimom Bruno Mlinarić knjigu Tito, der rote Rebell (Tito, crveni buntovnik) u kojoj opisuje progon politčkih neistomišljenika, Katoličke crkve, seljaka, itd. Prvi dio knjige, u kojem obrađuje političke odnose u kraljevskoj Jugoslaviji, mogao je biti bolji i trebao je biti drukčiji, s jačim naglaskom na hrvatskoj opciji u međuraću. Nemamo podataka o vezama bivšeg hrvatskog podbana prof. Vinka Kriškovića (Senj, 1861.) sa švicarskim sredstvima javnog priopćavanja. On se, prema vlastitom svjedočenju, nelagodno osjećao u Švicarskoj, koju je godinama rado posjećivao kao turist i od 1944. se u njoj nastanio, jer su stranci „neprestano pod strogim nadzorom policije, imadu sve dužnosti, ali nikako pravo građana“. Na njegovom pokopu u Zürichu 1952. godine, zapisuje Jure Petričević, bila su nazočna trojica Hrvata. „Ti Hrvati su bili ja, te bivši tajnik hrv. Konzulata u Zürichu sa svojom ženom (g. Petri). Dr. Juretić, dr. Mikšić i neki drugi kojima je bilo moguće, nisu se potrudili (doći) na sprovod. Ja sam u ime Hrvata u Švicarskoj naručio i položio vijenac s trobojkom: 'Einem grossen kroatischen Patrioten – Kroaten in der Schweiz'. Tako smo barem prema vani kako-tako očuvali obraz.“

Vinko Krišković
je, pred samu smrt, 22. listopada 1952. napisao oporuku kojom utvrđuje da njegovu ostavinu valja uložiti u utemeljenje Zaklade profesor Krišković, sa svrhom da „pomaže izbjeglicama iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne u Švicarskoj“. Godine 1953. utemeljena je zaklada s kapitalom od 38'802.65 franaka. Prema pravilima Zaklade, izbjeglicama se mogla pružati pomoć samo od naraslih kamata, a u osnovni kapital se nije diralo. U proljeće 1992. godine zaklada je raspuštena, a kapital podijeljen „izbjeglicama iz bivše Jugoslavije“, kako stoji u pismu nadležnog državnog tijela (22.12.1992.).

Među poznatim hrvatskim umjetnicima koji su kratko vrijeme živjeli u Švicarskoj, Ženevi i Lausannei, bili su karikaturist Branimir Petrović, slikar Jozo Kljaković, kipar Ivan Meštrović i slikar Kristijan Kreković. Najmanje se zna o Krekovićevom boravku u Ženevi nakon II. svjetskog rata.

Godine 1960. će Hrvati u Švicarskoj osnovati Hrvatsko društvo čiji su pokretači bili politički emigranti kao fra Lucijan Kordić, Jure Petričević, Tihomil Rađa, grof Janko Drašković, V. Vince, D. Petri, D. Luetić, Ivan Brozović i drugi. Društvo je njegovalo hrvatsku kulturu i zajedništvo (v. Pravila), a jedan dio predavanja održanih u društvu ukoričen je u knjizi Hrvatski portrtreti (München, 1973.). Najveći protujugoslavenski skup kojega je organiziralo Hrvatsko društvo bio je simpozij o slobodi s kojega su predavanja objavljena u knjizi Hrvatski razgovori o slobodi (Barcelona, 1972.). Kako se hrvatsko iseljeništvo u Švicarskoj povećavalo i s hrvatskim proljećem počelo samostalno organizirati, emigranti su prepustili okupljanje Hrvata Hrvatskoj kulturnoj zajednici, a njihovo je Hrvatsko društvo prestalo s aktivnim radom (zamrznuto) 1973. godine. Međutim, to se Društvo povodom izlaska knjige Die Kroaten in der Schweiz (Zürich, 1982.), Zvonke Čičića, oglasilo jednom izjavom u kojoj osuđuje „podzemni jugoslavenski teroristički aparat“ koji je vršio pritisak na autora knjige da krivo prikaže neke povijesne događaje i koji godinama „nadzire športske, kulturne i druge organizacije hrvatskih posloprimaca s jugoslavenskom putnicom“. Po svoj prilici je to bilo zadnje oglašavanje u ime Hrvatskog društva čiji je cilj bio doprinos borbi za samostalnu Hrvatsku.

Dok je fra Lucijan Kordić umro u domovini, Jure Petričević i Tihomil Rađa su umrli u Švicarskoj. Rađina obitelj je ispunila pokojnikovu želju i pokopala ga u rodnom Sinju. Jure Petričević još uvijek leži na groblju u Bruggu, a grob će se nakon 25 godina, prema ovdašnjim propisima, osloboditi za drugoga mrtvaca. Njegova velika novčana donacija Matici hrvatskoj, kojom je izrađena dvorana u dvorištu Matičine zgrade, nije, očito, ni u kojem obliku zavrijedila zahvalnost. Fra Lucijanu smo organizirali komemoraciju u Wettingenu (sv. Ante), Juri Petričeviću i Tihomilu Rađi u Badenu (Villa Boveri). Na drugim mjestima ih se Hrvati nisu ni sjetili. Valja spomenuti, kao zanimljivost koja dopušta dublji pogled u hrvatsku dušu, da je jedna skupina vrlih Hrvata, nakon što su se od njega oprostile i država i Katolička crkva na službenoj komemoraciji u prostorijama Bazelskog sveučilišta, organizirala dodatnu komemoraciju za pok. dr. Žarka Dolinara jer je u goste došla HTV! Dragutina Oparića, koji je od 1958. živio u Švicarskoj kao politički emigrant i Hrvatsku promicao filatelijom, nitko se pak nije ni sjetio nakon njegove smrti 2003. godine.

Politički emigranti nisu ni u Švicarskoj bili sasvim sigurni za svoje živote. Msgr. Augustin Juretić je 1954. nađen mrtva u rijesi Saane kod Fribourga. Ing. Damira Luetića je 1962. snašla smrt u bazenu, kad je neki nepoznat čovjek skočio na njega i netragom nestao. Stanko Nižić je 1981. ubijen na radnom mjestu u hotelu. Ni jedna od ovih smrti nije do kraja razjašnjena, premda je bilo pokušaja.

Hrvatska kulturna zajednica (HKZ)

Ništa ne može tako pomoći rastu i napretku jedne zajednice kao istina koju potkrjepljuju činjenice. Svakako ne ona istina koju kroje jači. Naime, za mnoge je neobjašnjiva činjenica, da se godinama hrvatskoj javnosti nameću pojedinci tek kad je Hrvatska postala suverenom zemljom s demokratski izabranom vlašću, s vojskom, s policijom. Onda kad je Hrvatskoj uistinu trebala potpora, šutjeli su desetljećima. Glas Koncila (br. 27, 4.7.2004.) je naš hrvatski trenutak, koji još uvijek traje, ovako opisao: "U hrvatskoj javnosti opetovana je povika na novopečene tajkune, ali nema medijske ni ine kritičnosti prema drugim pojedincima i skupinama koji imaju moć i obilno je koriste na temelju svojih jugoslavenskih i ideološko-komunističkih podezmno-obavještajnih korijena. Nerijetke od tih osoba i skupina služe se iznimno biranom hrvatskom rodoljubnom retorikom, pa im mnogi dobrodušni i naivni ljudi nasjedaju, a zapravo rade protiv interesa Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatska se mora osloboditi djelovanja tih snaga, jer to je osnovni preduvjet za razvitak i boljitak na bilo kojem području društvenoga života." Dakako, da i mi u Švicarskoj nismo pošteđeni od takvih pojedinaca koji nastoje izjednačiti ono što sami nisu učinili s onim što su drugi učinili. Na to valja otvoreno upozoriti hrvatsku javnost, stavljajući joj na prosudbu podatke koji najbolje govore o ljudima i njihovoj nacionalnoj svijesti u ono vrijeme. Postoji ona poznata evanđeoska izreka: "Po djelima njihovim ćete ih prepoznati"!

Najveći je broj Hrvata ovdje u inozemstvu živio svoj život kako je mogao i umio. Poslu su prilazili ozbiljno i okupljali se oko hrvatskih katoličkih misija, jer i Hrvat ima pravo na svom jeziku ispovijedati svoju vjeru. Ponetko je u tajnosti čitao emigrantski tisak. Mali broj razboritih Hrvata, većinom srednje naobrazbe, ali svjestan važnosti kulture, ponajprije u smislu nacionalnog identiteta, utemeljuje 1971. godine spomenutu Hrvatsku kulturnu zajednicu, koja je započela radom 1973. godine sa 65 članova (v. popis). HKZ je bila udruga Hrvata koji su bili jugoslavenski državljani „na privremenom radu“ u Švicarskoj. Bilo je to vrijeme hrvatske šutnje, šuvarovskih reformi i zapečaćene Matice hrvatske. Nakon sloma hrvatskoga proljeća, Hrvatima nije bilo jednostavno afirmirati Hrvatsku ni kod kuće niti u inozemstvu. Zavladala je opća nesigurnost i uvukao se strah zbog moguće represije sa strane komunističkoga režima. Iseljeniku je “pasoš” značio puno više od običnog putnog dokumenta. Mnogi hrvatski djelatnici su se prilikom odlaska u posjet domovini prijavljivali švicarskoj policiji da bi barem donekle zaštitjeli svoje obitelji. HKZ je bila, kao i svaka udruga, djelo svojih članova koji su, u ovom slučaju, zbog potrebe za međusobnim povjerenjem i uzajamnom potporom uglavnom bili bliski suradnici Hrvatskih katoličkih misija. HKZ ni u kom slučaju nije bila protujugoslavenska udruga, inače bi njezino članstvo činili i bivši politički emigranti, a koliko je bila hrvatska pokazuje njezino djelovanje. Ipak, osim čestitiki za Titov rođendan i kuglačke večeri za Dan Republike, izbjegavalo se službeno slavljenje vulgarnog jugoslavenstva. Ako se uopće i govorilo o potrebi hrvatske države, to se događalo u strogo privatnim prijateljskim krugovima.

Nošeni nadahnućem domovine, djelatnici HKZ-a nisu zapuštali ni prosvjetno-promičbeni rad. Od 1973. godine tiska se list pod nazivom Društvene obavijesti, koji se devedesetih godina tiskao u oko 1450 primjeraka redovito četiri puta godišnje. Znalci su list početkom devedesetih ocjenjivali kritičnim prema promašajima tadašnje politike, otvorenim različtim hrvatskim stjalištima i privrženim hrvatskim tradicionalnim vrjednotama. List je zagovarao hrvatsku državu bez idolopoklonstva i kulta ličnosti. Pored toga, HKZ je tiskala i nekoliko brošura na njemačkom i hrvatskom: o Stjepanu Radiću (o njemu su tiskane dvije brošure, prva iz godine 1978. samo na hrvatskom), o banu Jelačiću, o nobelovcu Lavoslavu Ružički, Treći svjetski rat? dr. Jure Petričevića, Auf den Spuren der Kroaten in der Schweiz Tihomira Nuića (samo na njemačkom), te dvojezičnu knjigu Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića. Za 20-tu obljetnicu HKZ-a, tiskana je prigodna knjižica Hrvatska kulturna zajednica. 20-ta obljetnica 1971-1991., Zürich, 1992. koju je priredio Tihomir Nuić.

Dr. Tihomir Bratoljić je, kao predsjednik HKZ-a, unatoč mogućim posljedicama, pokušao 1975. uvjeriti upravu jednoga osiguranja, da bi bilo poželjno da se na zgradi, čiji je vlasnik bilo dotično osiguranje, u Zürichu, na Börsenstrasse 14, postavi spomen-ploča hrvatskom velikanu Eugenu Kvaterniku, koji je jedno vrijeme tu boravio. Pri tom je uživao i potporu prof. dr. Wernera G. Zimmermanna, koji u svom obraćanju direktoru osiguranja piše da je Kvaternikov boravak u Zürichu bio "doduše kratak ali jako važan i značajan za daljnji razvoj događaja" u Hrvatskoj. Nešto ranije je nekoliko članova te iste udruge započelo i nastavilo borbu da ju se "ustroji kao sekciju jugokluba"! Jedan od tih je nakon 1997. godine nagrađen počasnim članstvom!

HKZ je okupljala Hrvate na priredbama s hrvatskim umjetnicima, dakako lojalnim bivšoj državi, i time im omogućila neposjećivanje priredaba sveprisutnih jugoklubova. Iz današnje perspektive gledano, kad Hrvati u Švicarskoj imaju na desetine zavičajnih udruga, a ni jednu jedinu općehrvatsku, što u potpunosti odgovara jugoslavenskom projektu o hrvatskom narodu, samo postojanje HKZ-a bilo je ipak nešto važno. Samim time što je nosila hrvatsko ime i za svoje priredbe angažirala gotovo isključivo Hrvate iz Hrvatske, moglo se naslućivati da je bila nesklona jugoslavenstvu. Bilo bi, međutim, pogrješno iz toga izvući zaključak da su svi aktivni i pasivni članovi bili državotvorni Hrvati, borci za samostalnu Hrvatsku. Na jednoj su joj strani angažirani, ali oprezni i prestrašeni, Hrvati davali hrvatski ton, dok su na drugoj strani isto tako angažirani jugoslavenski orijentirani Hrvati pratili njezinu pravovjernost prema režimu u domovini. (O tome postoji jedna sudska presuda u Zürichu jednom članu uprave iz 1984. godine koji je jugodiplomatima odao podatak da je uprava HKZ-a odlučila krišom dati novčanu potporu jednom hrvatskom, u Zürichu operiranom disidentu, koji je, tek pod pritiskom svjetske javnosti, mogao nakratko napustiti uznicu i državu da bi se podvrgao nužnom zahvatu u inozemstvu).

U Kunsthausu u Zürichu je između 10. travnja i 17. svibnja 1987. godine organizirana velika izložba djela Ivana Meštrovića. Kako se tadašnja država zvala, tako se i umjetnika nazvalo jugoslavenskim. Da bi tu netočnost ispravila, bez obzira na Meštrovićeva politička uvjerenja, HKZ je zamolila prof. Duška Kečkemeta za jedan kratki tekst o hrvatskom umjetniku Meštroviću. Tekst je preveden na njemački i otiskan u više stotina primjeraka. Pored jugoslavenskog, posjetitelji su se mogli na samom ulazu poslužiti i hrvatskim tekstom. Ovdje je hrvatski prkos nadvladao strah uz obilatu potporu prof. Kečkemeta.

U isto vrijeme su revni članovi ondašnjega HKZ-a Zvonko Čičić, Marijan Jakopović, Drago Mišić i drugi vodili borbu s gradskim vlastima Züricha da im dopusti na spomen-ploči nobelovcu Lavoslavu Ružički staviti da je rođen u Vukovaru "in Kroatien". Nevjerojatno je ali istinito da jedna obična zemljopisna činjenica – da se Vukovar nalazi u Hrvatskoj – može postati spornom zbog uvažavanja hrvatskom narodu nesklone politike u državi iz koje dolaze. Uspjeli su i ploča je svečano stavljena na zgradu ETH 31. listopada 1987., upravo o stotoj obljetnici rođenja nobelovca. Desetak godina kasnije, točno 7. siječnja 1998., postavljena je na istoj zgradi spomen-ploča drugom nobelvocu hrvatskoga podrijetla Vladimiru Prelogu. Postavila ju je "Švicarsko-hrvatska udruga Vladimir Prelog", što su blagonaklono popratila i hrvatska i švicarska sredstva javnog priopćavanja. Ova je udruga uspjela prenijeti urnu nobelovca Preloga u Hrvatsku, tako da je jedan hrvatski nobelovac svečano pokopan u arkadama Mirogoja 27. rujna 2001. godine.

Koliki je strah dominirao ljudima koji su vodili HKZ, ali ne samo njima već i športskim klubovima unatoč hvalevrijednim imenima koje su nosili, pokazat će nam dva primjera. Već spomenutu knjigu Zvonke Čičića o Hrvatima u Švicarskoj poduprlo je doduše 48 članova HKZ, ali privatno. Uprava HKZ-a se nije usudila ni raspačavati knjigu, što je razvidno iz jednog autorovg pisma upravi. Unatoč tome što su u knjizi izbjegnuta sva jugorežimu nepoćudna imena i što se u njoj ne samo ne kritizira tadašnji komunistički totalitarni režim nego ga se pače proglašava oslobodilačkim (bez tih ustupaka bi autor bio ugrožen), uprava HKZ-a je strahovala za „našu djecu i kuće u Hrvatskoj“. Očito je bio prevelik zalogaj za njih što se naglašava posebnost Hrvata. Strah im nije ublažavala ni činjenica što je ta hrvatska posebnost u knjizi ostala u zadanim jugoslavenskim okvirima. „Tražio sam potporu od HKZ-e (...) da zajednički podijelimo teret odgovornosti. No par naših (...) ljudi su se ponijeli kao Jude“.

Godine 1989. sam to iskusio osobno. U proljeće je pozvan ondašnji hrvatski disident dr. Franjo Tuđman da održi predavanje o stanju u Hrvatskoj. U Švicarskoj se, naime, već bilo pročulo da se u domovini počelo s osnivanjem političkih stranaka (HSLS, HDZ). Budući da smo Tuđmana držali sposobnim da svojim istupom pred novinarima može „pogurati hrvatsku stvar“, zaključili smo mu organizirati tiskovnu konferenciju. Razaslali smo pismo na više desetina novina i novinara. U pismu koje sam za tu priliku pripremio na njemačkom stajalao je da je Tuđman disident i da je osnovao novu političku stranku. Na sastanku nas je bilo tridesetak. Nitko, ama baš nitko se nije složio sa mnom da se u pismu spomene riječ disident, premda je to bila istina, i da je u Hrvatskoj već osnovana politička stranka, premda je i to bila istina! Razaslao sam nevoljko pismo prema dogovoru, jer sam bio uvjeren da je bolja i takva HKZ od nikakve. Naravno da novinare nije zanimao Tuđman kao povijesnik i na zakazanoj tiskovnoj konferenciji se ni jedan jedini nije pojavio. Kao usputnu zanimljivost i znakovitu pojedinost, vezanu za ovaj neugodni događaj, valja spomenuti da je vodstvo HKZ-a od mene tražilo detalje u svezi s organizacijom tiskovne konferencije. Umjesto odgovora vodstvu, jednom od njih samo došapnuo u povjerenju da će prevoditelji biti politički emigranti, dr. Jure Petričević za njemački, a dr. Tihomil Rađa za francuski. Tek tada je nastala prava gužva u krugovima HKZ-a i pokazala da su i „nacionalno svjesnijim Hrvatima“ bili nepoćudni Hrvati koji su otvoreno zagovarali neovisnu i demokratsku hrvatsku državu. Pišemo konac travnja 1989. godine.

Nastankom hrvatske države, poraslo je članstvo HKZ-a na više stotina članova. Ubrzo se, međutim, ispostavilo, da jedan dio tih pridošlica, koji su ranije bili aktivni u jugoslavenskim organizacijama, nema najbolje namjere. Njih nije zanimala ni Hrvatska niti njezina kulturna baština, nego, prema već naučenom obrascu u hrvatstvu stranim krugovima, političko dodvoravanje. Nije stoga čudno što je jedan bračni par, koji je živio u Švicarskoj od 1969. godine i bio jako angažiran u misijskom radu, pri definitivnom povratku u domovnu izjavio da je uvelike doprinosio programima HKZ-a „s naglaskom do 1998. godine“ (MOVIS, br. 4/157, prosinac 2009., str. 23).

Početkom 1995. godine jedan je časnik švicarske vojske u Bruggu održao predavanje pod naslovom „Građanski rat u Jugoslaviji“. Kako ni predavanje nije bilo bolje od krivog naslova, dvojica su članova HKZ-a reagirala poduljim dopisom pod naslovom „Prosrpska propaganda“ (Badener Tagblatt, 10.2.1995.) i uz svoje inicijale spomenula da su članovi HKZ-a. Već je 28. 2. 1995. objavljena ograda jednoga člana uprave HKZ-a koji je za „nepolitički mir i mir bez predrasuda“ – a u to je vrijeme dobra četvrtina Hrvatske bila još pod srpskom okupacijom. Usput, par godina ranije, u početku srpske agresije na Hrvatsku, zamolili su me iz HDZ-a da razašaljem pod svojim natpisom proglas Zagrebačkog sveučilišta povodom srpske agresije na Hrvatsku na švicarska sveučilišta. Pošto nisam bio članom stranke, očito je i o tom potezu odlučivao strah onih koji su u stranci bili zaduženi da obave taj posao.()

Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme nastanka hrvatske države, nastojali smo u „Društvenim obavijestima“ artikulirati starčevićansko pravo na vlastitu, jaku i demokratsku hrvatsku državu koja se ne smije odreći ni jednog etičkog načela, „jer njezino bezakonje ne bi pogađalo neprijatelje i strance, nego baš upravo Hrvate, dakle, one zbog kojih se u krvi i osamostaljuje“ (DO br. 77, str. 18). Jako smo bili naivni kad smo pomislili da naš okoliš zanima ono što je nama sveto. Jedan mali dio iseljenika, većinom odgojen u duhu agresivnoga „bratstva i jedinstva“, priklonio se HDZ-u i počeo, uz nepromišljenu potporu tadašnjih hrvatskih diplomata, slijepo provoditi nasljeđeno jednoumlje u inozemstvu, koje je tražilo potporu za se a ne za hrvatsku državu, što je izazvalo jake podjele među iseljenicima i dovelo do međusobnih animoziteta. Time je iseljeničkom samoorganiziranju zadan strahovit udarac, a podloga za hrvatsko zajedništvo praktički dokinuta. () HKZ je izgubila svrhu zbog koje je osnovana, naime okupljanje Hrvata i promicanje Hrvatske, i u tom smislu prestala postojati. Danas služi nekima za uljepšavanje osobnih problematičnih biografija i proizvodnju neprijatelja! Nekdašnji simbol se tako pretvorio u protusimbol. Ukidanjem onoga što su imali i nametanjem onog što nisu htjeli – i još uvijek neće, nastavlja se hrvatska iseljenička agonija.

Peticije

Hrvati su se u Švicarskoj veoma brzo prilagodili, a pojedini su shavtili da je demokracija najbolji protuotrov protiv straha. Tako su se počeli i politički artikulirati. Ovdje ne nabrajamo sve što su Hrvati u Švicarskoj uopće poduzeli i za što su skupljali potpise, nego spominjemo nekoliko inicijativa iz kojih se vidi jesu li stvar osobnih hirova ili u službi hrvatskog naroda i njegove države.

Najhrabrija akcija hrvatskih “pasošara” u Švicarskoj, koji su smogli snage i smjelosti da se suprotstave jugoslavenskoj državnoj diplomaciji, koja je htjela ukinuti posebne razrede za hrvatsku djecu u ondašnjim dopunskim školama, bila je u lipnju 1979. godine. Skupina od 263 roditelja je potpisala zahtjev u kojem se traže i dalje posebni razredi za hrvatsku djecu na dopunskim školama, kako je to već bilo 7 prethodnih godina. Zvonko Čičić se već 25. lipnja obraća za pomoć Saveznoj službi za znanost i znanstevno istraživanje. Nešto kasnije, 6. listopada 1979. istoj se službi obraća Radovan Smokvina i dostavlja joj njemački prijevod peticije. Dr. Hochstrasser, pročelnik te službe, na žalost, odgovara da se Bern ne može miješati u unutarnje nadležnosti druge države. Unatoč neuspjehu, hrvatski otpor pokazuje da svi nisu tako nisko pali i da su jugodiplomati u hrvatskom okružju stršili kao grješka na obzorju!

Peticija iz listopada 1994. godine upućena Gradskoj skupštini Zagreba za “preimenovanje trga Maršala Tita u Kazališni trg” je kronološki gledano druga po redu peticija Hrvata u Švicarskoj s važnijim sadržajem. Naime, ovim preimenovanjem bi se ojačala državotvorna misao u zemlji koju su Tito i njegovi proglašavali neprijateljskom. Čak je i Glas Koncila u jednoj polemici nasjeo tvrdnji zlobnika da potpisnika te peticije “ne smeta ni to što najljepši zagrebački trg još uvijek nosi ime najvećega zločinca u hravstkoj povijesti”, a “za nas je to pitanje nacionalne svijesti, ponosa i morala” (GK br. 16, 22.4.2007.). Istina je, dakle, da ono što danas traži “Krug za trg”, dvadesetak Hrvata iz Švicarske zatražilo već 1994. godine. Neistina ostaje neistinom i kad se pojavi u jednoj takvoj novini kao što je Glas Koncila.

Treća se meni poznata peticija odnosila na ukidanje viza hrvatskim državljanima koji su putovali u Švicarsku. U tu su se svrhu skupljali potpisi Hrvata koji žive u Švicarskoj, premda se o viznom režimu odlučuje na jednoj sasvim drugoj, državnoj razini. Ne samo da potpisi predani 1995. godine nisu ukinuli vize, nego su vize bile dugo još potrebne. (Kad je, primjerice, dr. Lav Znidarčić htio doći na pokop pokojnom prijatelju dr. Juri Petričeviću, morao sam u veljači 1997. godine faksom obavijestiti Švicarsko veleposlanstvo u Zagrebu da je objavljena osmrtnica dokaz Jurine smrti, te da sve obveze i troškove u svezi s Lavovim boravkom preuzimamo na se Marijan Jakopović i ja.) Potpisnici peticije za ukidanje viza hrvatskim državljanima nikad nisu bili obaviješteni o pismu švicarskog Saveznog ministarstva za vanjske poslove (9. ožujka 1995.) u kojem se diplomatskom tankoćutnošću riše po Hrvate veoma neugodnu sliku o ponašanju Zagreba. Najsuptilnijim načinom se podnositelje zahtjeva upozorava da se tu radi o državnim nadležnostima i da će se razgovori voditi na državnoj razini o labavljenju, a ne o ukidanju, viznog režima i ne s privatnim osobama.

U jednoj sam ovdašnjoj hrvatskoj novini pretprošle godine pročitao da se “svako 3. hrvatsko dijete” šalje “u ‘krivo’ zvanje” i da “njihova inteligencija i sposobnost u ovoj zemlji bivaju opasno zapostavljeni”. Ako švicarski obrazovni sustav na taj način diskriminira useljeničku djecu, valjalo bi prikupiti dokaze i s njima argumentirano istupiti pred švicarskom javnošću. Ne postoji korisniji predmet za jednu peticiju!

Odjeci na propast komunizma i jugoslavenstva

Čim je u svibnju 1990. godine u Hrvatskoj došlo do smjene komunističkog totalitarizma, sastao se 22. lipnja 1990. godine Inicijativni odbor za osnivanje Hrvatske dopunske škole u Švicarskoj (HDŠ), kojeg su sačinjavali: Vladimir Boban, Zvonimir Čičić, Josip Dobša, Grana i Stanislav Ferić, Marijan Jakopović, Tihomir Nuić i Jure Primorac. Na sljedećoj sjednici nam se pridružio i fra Karlo Lovrić, ondašnji ravnatelj Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj i voditelj najveće misije HKM Zürich. U kolovozu i rujnu 1990. godine mogli smo s radošću pozdraviti otvaranje tridesetak hrvatskih dopunskih škola diljem Švicarske. Nekoliko godina kasnije, točnije u rujnu 1993., Hrvatsku dopunsku školu je preuzelo nadležno ministarstvo hrvatske države.

U ovom kontekstu valja naglasiti da je raspad bivše države uznemirio švicarsku javnost. Nekolicina Hrvata je javno istupala, braneći hrvatske pozicije na radiju i televiziji, u novinama, na različitim predavanjima i javnim okruglim stolovima. Pjesnik Dubravko Pušek je iskoristio sve svoje mogućnosti kako bi preko radija obavijestio švicarsku javnost talijanskog govornog područja o stanju u Hrvatskoj. Dr. Fred Ašner je u više navrata na televiziji francuskog jezičnog područja zastupao hrvatska stajališta. Akademik Nikola I. Jović, koji je privatno organizirao CRO-Info (Hrvatsko informacijsko mjesto) i dostavljao informacije o stanju u Hrvatskoj medijima i agencijama, je u ožujku 1991. nastupio u jednoj televzijskoj emisiji njemačkoga govornog područja. Pjesnikinja Dragica Rajčić je u razgovoru za bernske novine Der Bund (21.9.1991.) jasno kazala zbog čega se Srbi u Hrvatskoj bune i što im hrvatsko vrhovništvo nudi. Švicarska sekcija Europske konferencije za ljudska prava je na poticaj svoga člana dr. Jure Petričevića uputila Europskoj zajednici zahtjev da prisili Beograd na obustavu agresije na Hrvatsku. Nije ih bilo puno, ali su se Hrvati nosili s moćnim priopćilima koliko su mogli. Pisac ovih redaka je također objavljivao u švicarskim novinama, razgovarao s novinarima i održao, na poziv švicarskih udruga i organizacija, više predavanja o događajima u bivšoj državi i pravu hrvatskog naroda na samoodređenje. Bilo je i drugih. Jedan od njih je NZZ-Folio, rujan 1992. izjavio, da on može zamisliti da dugoročno sve te novonastale države stvore “interesnu zajednicu – konfederaciju, savez južnoslavenskih država”. A Hrvatska je tada već bila međunarodno priznata država (15.1.1992.)!

Nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u Zürichu je osnovana zaklada “SOS Croatia” čija je svrha bila pružati pomoć “tjelesnim, psihičkim i materijalnim žrtvama rata u Hrvatskoj”. Prije nego je pravo zaživjela, Hrvati su svojim intrigama rastjerali ugledne švicarske i hrvatske članove Zaklade i dokazali nedoraslost trenutku kao i političku nezrelost.

U svibnju 1992. godine skupina Hrvata iz istočnog dijela Švicarske osniva Udrugu Slavena kao nadomjestak postojećem jugoklubu. U to me je vrijeme jedan, danas visoko pozicionirani hrvatski dužnosnik, zamolio da “očistim statut od jugoslavenstva i srbizama”, a ja sam mu odgovorio da to nije jezični problem, nego “problem jugoslavenskog duha s kojim će ti ljudi vjerojatno i umrijeti”. Upravo su iz tog kutka kasnije pristigli najžešći hadezeovci!

Godine 1995. jedan je hrvatski aktivist u svom “hrvatskom entuzijazmu” objavio pismo čitatelja u uglednom švicarskom dnevniku u kojem tvrdi da je ustaški režim pobio oko 400 tisuća ljudi! I što je još tragičnije, pri tom se poziva na podatke objavljene u bulletinu Veleposlanstva RH.

Godine 2000. prestala je postojati Hrvatska socijalna služba u Buchsu SG pod tim imenom. Nastavila je rad pod imenom MINETGRA s istom službenicom i istim područjem djelovanja. Služba je utemeljena 1. lipnja 1970. godine potporom različitih crkvenih i državnih ustanova. Nosila je hrvatsko ime i zapošljavala Hrvatice. Stanoviti Hrvati ju nisu više željeli trpjeti pod tim imenom jer im se nakon nastanka hrvatske države nije priključila u „hrvatovanju“. Imena su im pohranjena u pismohrani.

Pojedini Hrvati su prihvatili izazov slobode i sami se potrudili promicati hrvatsku kulturu. Tako je u Spreitenbachu godine 1991. Šime Knežević izložio Rimsko staklo Argyruntuma (Starigrada). U Emmenu je u svibnju 2002. godine gđa Ljilja Primorac-Lugarić organizirala “Tjedan hrvatske kulture” s izložbom, predavanjima, glazbom i hrvatskom kuhinjom. Na opće i ugodno iznenađenje Hrvata u Švicarskoj, početkom 2003. godine priređena je jednomjesečna izložba fotografija iz uništenog Vukovara Wernera Rollia s tekstovima Remigiusa Bütlera u Gradskoj knjižnici u Aarau. Državni i crkveni krugovi, a i ovdašnji Hrvati, su pokazali i dokazali da ih Vukovar puno manje privlači negoli 25. siječnja 2003. na drugoj strani države održani koncert jednog pjevača poskočica, kojem je nazočila ondašnja politička i medijska prominencija iz domovine. U listopadu 2003. godine organizirali su Damir Petkov i supružnici Knežević tjedan hrvatske kulture u Badenu s pjesmom, plesom, izložbom, filmom i čitanjima. Pjesnikinja Dragica Rajčić je u svibnju 2004. u St. Gallenu organizirala hrvatsko-švicarske susrete izložbom fotografija iz Vukovara, čitanjima, referatima, pjesmom i folklorom, te to poprtatila hrvatskom kuhinjom. Zahvaljujući Stjepanu Drozdeku, organizirani su susreti Hrvata i Švicaraca u Villmergenu u svibnju/lipnju 2005. godine, također s izložbom hrvatske turističke ponude, čitanjima, glazbom, folklorom i hrvatskom kuhinjom. Paške čipke su bile izložene u Gradskom muzeju u Appenzellu od 30. lipnja do 15. kolovoza 2005. U istom su muzeju izlagane hrvatske narodne nošnje od 15. svinja do 15. rujna 2009. godine. U lipnju 2007. godine organizirala je Ruža Studer u Schaffhausenu hrvatski tjedan s ponudom hrvatskog turizma, folklorom i čitanjima. Hrvatsku je u školi u Reinachu predstvaila učiteljica Andrijana Matić s glazbom, čitanjem i predavanjima. I konačno je 27. studenoga 2009. godine u Spreitenbachu organizirala gđa Valentina Matulović hrvatsku večer s predavanjem Damira Petkova o hrvatskoj povijesti popraćeno s hrvatskim jelima, poslasticama i vinima.

Sekundarno ili jeftino hrvatstvo

Hrvatski mikrokozmos u Švicarskoj je raznolik, osebujan, rascjepkan, strašiv, pun sekundarnog hrvatstva. Sekundarnim hrvatstvom smatram površno, sporedno, zlorabivo hrvatstvo. To je svijet fetišizma i idolopoklonstva u kojem se lažno živi, lažnim bavi i lažno slavi; svijet reduciranog hrvatstva, utopljenog u “barbarski utilitarizam” (A. G. Matoš), izloženog trajnom samorazaranju. Tu se radi o vulgarnosti koja poznaje od religije samo praznovjerje, od kulture samo arenu, od jezika samo galamu, od društva samo gomilu, od države samo javnu potrošnju. U tom se svijetu začas postaje “veličinom” jer je to jako jeftino, jer ne postoji tržište ideja, pohvala i kritika, jer je sve u pljesku. U sekundarnom hrvatstvu čovjekovo djelo nema veze s njim samim.

Sekundarno hrvatstvo je posljedica straha, koristoljublja, predimenzioniranih osobnih ambicija i nedemokratskog odgoja kao vrhovnih regulatora djelovanja. Ljudski, naime, nije samo bojati se, biti u strahu, nego i priznati da sam se bojao ili da se još uvijek bojim. To je ona ljudskost bez koje nema veličine. Neki su Hrvati tu nelagodu tako preskočili da su se hrvatskoj zajednici u Švicarskoj, kad je već Jugoslavija nestajala ili nestala, pokušali nametnuti kao neustrašivi nacionalisti. Nacionalizam je, međutim, isprazan i opasan kad je bez sadržajnoga pokrića! To je zapravo hinjenje da posjedujemo ono što nemamo, da znamo ono što ne znamo. Jeftino hrvatstvo znači jeftinu Hrvatsku!

Već spomenuti prof. Stjepan Horvat iznosi svoja zapažanja o tom fenomenu u jednom pismu iz 1949. godine: „Sve više dolazim do unutarnje spoznaje, da između našeg nacionalizma i boljševizma nema razlike u suštini, razlika je u gradaciji, u putovima, u osobama, razlike su akcidentalne naravi. U biti su obe grupe dopustile da se sve negativizira, upereno je u smjer rušenja, uništavanja svih pozitivnih vrednota. Prvi govore o vjeri, o pripadnosti zapadnoj kulturi, ali to je samoobrana. Duhovne se vrednote zapravo svim sredstvima pobijaju... Analizirajte sredstva u borbi, doći ćete do žalosne istine, da su ta sredstva podvale, laž, sumnjičenje, nepriznavanje očitih nadvriednosti...“. (K.Mirth, ibid. str. 120)

Nije ni čudo što današnji Hrvati proglašavaju sve prirdonim: svoj kukavičluk, svoju nesolidarnost, svoje jugoslavenstvo i svoju pripadnost komunističkom pokretu. Sve je to nametnuto i oni su samo žrtve; među Hrvatima nije bilo uopće komunista osim Tita, Šuvara i Fumića. A žrtva je plod nasilja, te ne može biti ni kriva, ni dužna niti odgovorna! Iz toga proizlazi, prema onoj komunističkoj, da su svi Hrvati jednaki, ne samo pred zakonom (tu valjda najmanje kao i u doba komunizma), već i glede hrvatske svijesti i doprinosa osamostaljenju i nastanku hrvatske države. To apsurdno poravnavanje Hrvata, ta cinična jednakost na temelju komunističke ideološke matrice je dovela Hrvate do gubitka javnog morala, tako da je ukinuta razlika između zla i dobra, ljubavi i mržnje, nasilja i snošljivosti, poštenja i lopovluka, slobode i robstva. Pošto su svi Hrvati jednaki u žrtvi, nema razlike između boraca za hrvatsku slobodu i stjegonoša jugoslavenstva, između čednih i prijetvornih, između karakternih i dodvorica. Dakle, svi su Hrvati ili žrtve ili nitkovi. Puno je poetičnije i drastičnije tu hrvatsku svijest o osobnoj nekrivnji i našu svijesti o krivnji drugih za sva hrvatska zla opisao veliki hrvatski pisac Antun Gustav Matoš prije stotinjak godina u putopisu „Oko Križevca“!

Brisanje granica između političkog emigranta i disidenta na jednoj i jugoslavenskih optanata i komunističkih slugana na drugoj strani je odgovor na dobro i zasad jedino postavljeno pitanje dr. Nele Sršen u Jutarnjem listu (7.1.2008.) „Postoji li danas u Hrvatskoj osoba koja je davala sebe i izražavala svoje pozitivne sposobnosti u korist Lijepe naše, a da u nečijim očima nije postala nevrijedna; koja se ophodila herojski, a da nije postala kriminalac; koja je davala sebe da pomogne drugima, a da nije postala kradljivac; govorila istinu, a da nije postala lažljivac? U čemu je problem? U Hrvatskoj ne smije postojati nitko tko vrijedi ili vrijednosti ne smiju postojati u Hrvatskoj?“ Istost ne podnosi razlike!

I na koncu, jedan Švicarac, koji je sa svojim školskim kolegama zalazio u hrvatske kuće i stanove osamdesetih godina, piše kako današnja povezivanje Crkve i politike ima stanovitu tradiciju. Nad mnogim kućnim vratima – zapaža taj Švicarac - visjeli su zajedno portreti Pape Pavla VI. i Josipa Broza Tita. Obojica su se posjetitelju smiješkala s tanjura sa zlatnim obrubom. (Horizonte, Pfarrblatt Bistumsregion Aargau, Nr. 8, 17.2.2002.). Što je površnije hrvatstvo, to je jeftinija Hrvatska!

Nedostatak elita

Da ne postoje Hrvatske katoličke misije i okupljanja vjernika, u Švicarskoj se danas gotovo ne bi ni znalo da u njoj žive Hrvati. Postali su amorfnom gomilom, nesposobnom da artikulira svoj nacionalni identitet, razbijenom u beznačajne zavičajne udružice kojima dominira štamtiš i politikatstvo, bez valjanog glasila koje bi bogatilo njihov nacionalni identitet produbljivanjem znanja o kulturnoj, vjerskoj i narodnoj baštini, njegovanjem zdravih tradicionalnih vrijednosti i na taj ih način povezivalo s korijenima.

Za razliku od drugih naroda, Hrvati su svoje elite izgubili: kraljeve izumiranjem loze, jedan dio elite izginuo u borbama s Osmanlijama, posljednji Zrinski i Frankopani su pogubljeni, velikaši protjerani sa svojih imanja. Narod je podijeljen između Venecije, Beča i Osmanlija. Stoljeća su morala proći da bi se hrvatske zemlje ponovno ujedinile u Hrvatsku, premda je dobar dio naroda ostao izvan njenih granica. Dok su drugi trošili snagu na napredak, Hrvati su je trošili nacionalnu integraciju na nekohrentnom prostoru koji je bio kulturno i jezično različit, a politički rastrgan. Danas jedva da je poneki Hrvat svjestan toga svojevrsnoga kulturnog čuda koje zahvaljujemo hrvatskim duhovnim i intelektualnim elitama. Ti su hrvatski neodnarođeni odličnici zapravo odnijeli pobjedu nad moćnim političkim carstvima. Njihovu su nasljednici 1945. godine uglavnom poubijani na Bleiburgu ili prognani iz zemlje.

Osamostaljenjem Hrvatske pokazalo se da narodu nedostaju otmjeni duhovi i intelektualci. Najbolji primjer za to su samozvani desničari i nacionalisti koji su doživjeli potpuno rasulo jer nisu imali što ponuditi narodu na idejnom i kulturnom planu. U zrakoprazni su prostor uskočili “prominentni” (popularni, poznati, istaknuti, ugledni). To su, što se tiče Hrvata iz Švicarske, uglavnom profesori bez habilitacije i znanstvenog rada, pisci po političkoj vezi, kompilatori, humanitarci s tuđom žrtvom, političari s dodvoravanjem jačem. Oni su poput bezzemljane rajčice (iz epruvete, hors-sol) prominentni dok su interesantni tržištu, a ne što bi svojim djelom to zavrijedili. Potkupljivi novinari u Hrvatskoj i neke ustanove poput Hrvatske matice iseljenika su doslovce u komunističkoj tradiciji nastavili posao promicanja podobnih u prominentne. Pri tom je svejedno što oni velikodušno raspolažu s tuđom lisnicom i obećaju zakladu “Tisuću zlatnih dobročinitelja za treće tisućljeće”, što se nikad nije ostvarilo, ili otvaraju “Informativni ured” za međusobno komuniciranje hrvatskog iseljeništva, koji nikad nije ni proradio. Popularni zapale novinu i umjesto vatrom griju ljude daškom plamena! U Živoj zajednici, travanj 1996., nalazimo o problemu izvješća o Hrvatima u iseljeništvu i ovu rečenicu: “Iz tih priloga bismo mogli zaključiti da su Hrvati narod koji imaju sve naj-naj: najbolje liječnike i nadrliječnike, nogometaše, menadžere, modne kreatore, trenere, pisce, glumce, pjevačice i pjevače, novinare; najljepše djevojke, najbogatije ljude...”. Obmana ima pokatkad nešto zajedničko s prominentnim, popularnim a i spretno kalkulira s ljudskim zaboravom!

Ni pojedini hrvatski diplomati nisu nedužni i neodgovorni. O jednom od njih su Društvene obavijesti u br. 74 zapisale: “Drago nam je što je vrhovništvo uvažilo naše želje i prosvjede i time, barem vremenski, ograničilo nanošenje štete državi Hrvatskoj s još nepredvidivim posljedicama. Toga ćemo se vremena prisjećati s velikom tugom, a opisati ga možemo ukratko – dođe, posvadi i ode!” I Trans montes, br. 1/1996., glasilo Posavljaka, piše o diplomatu da je “ostvario upravo ono protiv čega je govorio, na veliko nezadovoljstvo dijela Hrvata u Švicarskoj”. A švicarska novina Le nouveau Quotidien od 13. veljače 1996. godine predbacije veleposlaniku “nediplomatsko” (peu diplomatique) i “nedopustivo” (inadmissible) ponašanje. Dijeleći Hrvate u Švicarskoj na “odgovorne” i “neodgovorne” i apelirajući na “odgovorne” da izoliraju “neodgovorne” , veleposlanik “je prešao crvenu crtu; njegove su izjave nepodnošljive” (en écrivant cela, Z. Š. a frnachi une ligne rouge: ses propos ne sont pas tolérables). Jedan od njegovih nasljednika podnio je prilikom razrješenja s dužnosti u glasilu Hrvatskih katoličkih misija (MOVIS 2/147, lipanj 2007.) svoju bilancu ili završni račun, iz kojeg se iščitava osobna kulturna razina, duhovni obzor, duševni vidokrug, diplomatsko umijeće i nacionalne poruke sunarodnjacima. „U hrvatskom iseljeništvu riječ je o složenom kolopletu sudbina, interesa i mogućnosti, gdje se nerijetko miješaju emotivno i stvarno, osobno, grupno i nacionalno, novo i tradicionalno, svakodnevnica (valjda svakodnevica, sic.!) visokorazvijene Švicarske i žal za Domovinom sa svim svojim realnostima i izazovima. No, niz novih poznanika i nekolicina prijatelja u Švicarskoj, kao ovdje dobro integrirani Hrvati koji će u doba mirovine sve više boraviti u Hrvatskoj, okrenuti su pragmatičnim i praktičnim rješenjima, što je u skladu i sa mojim optimizmom“. Naravno je da svatko ima pravo, u što ubrajam i najvišega hrvatskoga diplomata, iznijeti svoje viđenje, svoje prosudbe, svoja stajališta o hrvatskom iseljeničkom puku u ovoj alpskoj zemlji. Švicarci to, na opću žalost, čine još uvijek u kontekstima (exjugoslavenski, balkanski, zapadnobalkanski u najnovije vrijeme) kako na političkoj tako i na znanstvenoj razini. I moje je pravo upitati, otkud veleposlaniku pravo da proglašava ljude neuračunljivima (kako ih drukčije okarakterizirati ako nisu sposobni lučiti emotivno od stvarnoga, nacionalno od osobnoga, ukoliko se ne radi o jugofilima kojima je Hrvatska trn u oku), koji svoj posao rade, svoje obitelji paze i svojoj djeci omogućuju izobrazbu bez državnih jasala? Je li njihova patologija ili njihova ljubav bila ta koja je pomagala i još uvijek pomaže prognanicima, ranjenima, slabima i nemoćnima, olakšavala i olakšava život ljudima u domovini, nudila i još uvijek nudi Švicarcima ponešto od svoje kulture, upoznaje ih s Hrvatskom? Dok druga veleposlanstva brane svoje države i njihovu politiku, njegova je opsesija bila, i u tome je vidio vrhunac diplomatske djelatnosti, da organizira priprme nogometnog kluba Grasshoppers u Hrvatskoj. Arogancija ignorancije! Time je rasulo među Hrvatima u Švicarskoj postalo konstantom.

Švicarskoj su Hrvati dali dva nobelovca, najpoznatijega kardiokirurga, poznate psihijatre i znanstvenike. Ti su ljudi postali slavni kao pojedinci i ušli su u svijest Švicaraca kao pojedinci a ne kao pripadnici hrvatskoga naroda. Hrvatima očito nije do toga stalo da međusobno stvore ozračje duhovne Hrvatske u kojoj bi ovi veliki ljudi dostojno predstavljali svoje i njihove korijene, jer je to iziskivalo duhovni napor, za razliku od političke pripadnosti koja je tako jednostavna. Usput, starac Vladimir Prelog se prema iskazu jednog od sudionika opirao odlasku u Bern na predaju već spomenute peticije za ukidanje viza, dok po nj nije došla limuzina iz Veleposlanstva i pokupila ga. To je pragmatika prominentnih, popularnih, kod kojih je sve što čine samo po sebi državotvorno. Kultura nastaje u narodu, ali su uvijek pojedinci koji je oblikuju u visoku, svijetu razumljivu kulturu. Ako imamo pojedinace koji našu duhovnu baštinu poznaju i tu znaju prezentirati, onda smo na dobrom putu. U Švicarskoj ih sami ne prepoznajemo i mi ih ignoriramo. A naša bi obveza bila poticati ih, hrabriti ih i biti im zahvalan. Nama kao zajednici nedostaje taj duh i nedostaje nam odgovarajuća razina nacionalne svijesti. Valjda je to u naravi stvari da se iseljenici nastoje osloboditi svojih frustracija i nezadovljstava, nesigurnosti i tuđinstva u intenzivnoj komunikaciji s domovinom. Stoga se organiziraju različite priredbe na kojima glavnu riječ imaju gosti iz domovine. To je sve legitimno i u redu. To je, pak, u konačnici kao kad sami sa sobom telefoniramo s mobilnog na kućni telefon. Ali, poći korak dalje, pa predstvaiti svoju baštinu domaćim Švicarcima je teško, jer to iziskuje od nas samih napor i prije svega znanje. Pitanje je kako se može voljeti ono što se ne poznaje? Kako se može voljeti Hrvatsku, ako se ne poznaje njezinu prošlost, njezine geografske i kulturne različitosti? Ljubav se prema domovini ne očituje u mahanju zastavama, koje vise u gotovo svim ovdašnjim predgradskim vrtlovima, u glasnoći slušanja domoljubnih pjesama ili u odbacivanju drugih ili mržnji prema njima, nego “u načinu na koji njegujemo vlastitu baštinu i kroz vlastiti rast u duhu i znanju gradimo njezinu budućnost” (Ivan Bartulović).

Općenito rečeno, Hrvatima ne nedostaje nacionalna svijest, ali je ta svijest jako rudimentarna, zarobljena u uskogrudnost vlastitih interesa, bez vizije općega dobra. Kad je u pitanju hrvatska država, onda je ta svijest jako upitna. Devedesetih godina su se, kao i u Hrvatskoj, aktivirali ljudi bez nacionalne svjesti ili s lažnom svijesti i počeli prikrivati svoj doskorašnji jugoidentitet. Mi doduše imamo državu, ali da bi ta država bila "prava", mora biti vlasništvo moje stranke i stoga se još uvijek vodi borba za državu, kao da još uvijek ne postoji, a ne za njezin prosperitet, jer ona već postoji. Toj se nerazvijenoj svijesti najlakše prilijepiti uz moćnike, staviti se u njihovu službu, jer ta moć pokriva sve salbosti od neznanja do slabašne nacionalne svijesti, i obećava materijalni probitak i zadovoljenje osobnih interesa i ambicija. To je donekle i povijesni teret. Sve su vlasti u Hrvatskoj progonile one koji su artikulirali svoju hrvatsku nacionalnu svijest i madžaroni i Jugoslaveni i komunisti, pa i ovi potonji koji su naglo promijenili svoje crvene odore. Ovi potonji su podijelili hrvatsko nacionalno biće na navodne "desničare", koji su s njima i zbog toga državotvorni, i "ljevičare", koji su automatski anacionalni kozmopoliti. A u stvari su i jedni i drugi učenici iste marksističke i samoupravne jugoškole. Samo je ono hrvatsko što zastupaju trenutni moćnici. Jedno jedino mišljenje je državotvorno, tj. hrvatsko, sva ostala su protuhrvatska! A iz iskustva znamo da samo i jedino totalitarna svijest proizvodi unutarnje neprijatelje! I to je znak nerazvijene nacionalne svijesti, o čemu posebno svjedoči činjenica da je Hrvatska praktički jedina europska zemlja koja nema stabilne nacionalno-konzervativne političke stranke. Danas znamo što se dogodilo s hrvatskim zajedništvom i s hrvatskom javnošću. Zasmetalo je sve što se radilo prije: tiskanje brošura i knjiga na njemačkom, dakle promidžbenog materijala, gajenje suradnje s katoličkim misijama, njegovanje hrvatskog folklora i potpora športskim društvima. Posljedica te hrvatske politike, djelovanja njezine diplomacije i "najhrvatskije" političke stranke je ta, da je dobrim dijelom ukinuta hrvatska javnost u Švicarskoj, da su Hrvati postali umorni, da su reducirani na to da rijetko tko nešto suvislo radi a da u naše ime domovini govore samozvani prominentni.

Gotovo pola stoljeća Hrvati u Švicarskoj penju se uz kalvariju u Einsiedelnu.Gotovo pola stoljeća Hrvati u Švicarskoj penju se uz kalvariju u Einsiedelnu.

Umjesto zaključka

Ovaj fragmentarni i kratki pregled artikuliranja hrvatstva u Švicarskoj u drugoj polovici 20. stoljeća pokazuje nam da je hrvatsko, nacionalno svjesno iseljeništvo prije nastanka hrvatske države bilo uglavnom složno u čežnji za HRVATSKOM DRŽAVOM. S onim dijelom iseljeništva, koje nije imalo nacionalnu svijest, nije se ni moglo surađivati. Nastankom hrvatske države postala su sva hrvatska nacionalna obilježja sasvim normalna: grb, zastava, hrvatsko državljanstvo – sve je postalo svakodnevnim, pa je upitna državotvornost onih koji time danas mašu. Politički emigranti su se mogli vratiti u domovinu i formalno su nestale izbjegličke sudbine. Ma kakv god bio, političkom emigrantu nije palo na pamet da se hvasta sa svojim hrvatstvom. Ako se borio i kako se borio za samostalnu Hrvatsku to je bio dio njegova intimnoga bića. Čim se Hrvatska osamostalila, počele su neke figure s debelim jugobiografijama sebe samopromicati u domovinskom tisku, našavši novinare s istim biografijama.

Duhovna Hrvatska, o kojoj su pjevali A. G. Matoš i Drago Ivanišević je uvijek naša sveza s domovinom. Ako živim duhovnu Hrvatsku koju su stvorili duhovi od Marulića preko Držića i Matoša do Fabrija, duhovnu Hrvatsku koju su stvorili majstor Radovan na trogirskoj katedrali, Juraj Dalmatinac sa svojom šibenskom katedralom, preko Vlahe Bukovca pa sve do našega suvremenika Kuzme Kovačića, onda sam povezan sa svima kojima je Hrvatska jedna vrjednota. To je bitna odrednica duhovne Hrvatske koju strani znanstvenici nisu mogli zaobići ni onda kad samostalna hrvatska država nije bila ni na vidiku. U Kindlers Literatur Lexikonu, tiskanom između 1970. do 1974. godine, nalaze se sva važnija hrvatska djela pod hrvatskim naslovima od Zoranićevih Planina, preko Držićeva Dunda Maroja do Krležina Povratka Filipa Latinovića i to kao djela hrvatske književnosti pisane na hrvatskom jeziku. Herders Neues Volkslexikon, 1974., bilježi Ivu Andrića kao hrvatskog pisca, a Lexikon der Philosophie, također 1974., navodi čak Vladimira Dvornikovića kao hrvatskoga filozofa. Ovo je samo nekoliko nasumce navedenih primjera o neuništivosti duhovne Hrvatske o kojoj mi, nažalost, premalo znamo i koju neoprostivo zanemarujemo.

Sve što je lijepo, ma koje vrste ta ljepota bila, je po sebi lijepo i u sebi dovršeno. Hvalidba nije dio bitka onoga što je lijepo. Hvalidbom neće lijepo biti ni bolje ni gore, kaže pametni Marko Aurelije. Šibensku katedralu, jedinstvenu građevinu od posloženoga kamena, suhozidinu bez žbuke, u kojoj su kamene ploče posložene tehnikom pera i utora, tehnikom koja je specifična baš za gradnju drvom, možete hvaliti ili kritizirati koliko hoćete, ljepotu joj ne možete ni dodati ni oduzeti. Za koga je duhovna Hrvatska lijepa i njezini krajevi divljenja vrijedni, ne mora je hvaliti, jer time ne mijenja ništa na njoj. Naša je dužnost otkrivati je onima koji je ne poznaju. Što bi bio Leonardo da se o njemu šutjelo i njegovu čudesnu Mona Lisu držalo u nedostupnom podrumu? Jednostavno rečeno: izvorna promičba Hrvatske dolazi iz same Hrvatske. Mi možemo pomoći svijetu da je otkrije. Ali i za to treba znanje i svijest. Ako sami ne znamo, pomozimo onima koji znaju. To ne bi bilo malo.

Oh, ni ne znamo kako nam drugi čine usluge! Ponekad mi dan uljepšava glas voditeljice s radija DRS 2 kojim najavljuje simfoniju iz Hrvatske Dubrovčanina Luke Sorkočevića u izvedbi jednog od slavnih orkestara. Osluškujem te vedre zvukove, nastale u 18. stoljeću, i radujem se što su i nakon 250 godina kadri povezivati svjetove i priuštiti glazbeni užitak ovovremeniku. Ne vjerujem da je Luka Sorkočević mahao svojim hrvatstvom, ali njegovo glazbeno djelo je duboko ukorijenjeno u hrvatskoj kulturnoj baštini. A što će hrvatsko biti zanimljivo svijetu nakon nas? Vjerojatno i dalje ono što je hrvatski kulturni genij ostvario do sada.

Upravo u trenutku kad se misli da je Hrvatska općenito u depresivnom stanju pokreće prof. Radoslav Katičić kroatologiju, studijsku disciplinu koja prekoračuje granice dosadašnjih školskih disciplina književnosti, jezika, glazbe ili nacionalne povijsti umjetnosti. Kroatologija gleda na hrvatsku kulturu kao cjelinu. Nakon što smo ustanovili da ni hrvatski narod ni hrvatska država nisu mjerilo već povoljna dnevna politika, čime iseljeništvu nedostaje pupčana nit kao konstanta okupljanja, ne usuđujem se ni pomisliti, a kamoli preporučiti, Hrvatima diljem svijeta da godišnje ulože samo po jedan euro za promicanje hrvatske kulturne baštine. Prije nego prva generacija sasvim pomre, a mlada se asimilira i zaboravi na podrijetlo svojih predaka, valjalo bi još jedanput podsjetiti da je demokratska hrvatska država jamac slobode i prosperiteta hrvatskog naroda. A da bi se rovarenje protiv njezinog postojanja onemogućilo, valjalo bi promijeniti sliku o Hrvatskoj u svijetu, kako svijet ne bi više vjerovao lažnim Hrvatima i Hrvatskoj nesklonim umotvorinama. Prijevodima objektivnih znanstvenih knjiga o Hrvatskoj (s hrvatskog na strane jezike ili sa stranih jezika na hrvatski) ili uzajamnim susretima znanstvenka hrvatskih korijena s hrvatskim kolegama, pomogli bismo promijeniti sliku u svijetu o Hrvatskoj i o hrvatskom narodu, a ujedno bio bi to mali znak zahvalnosti našem narodu iz kojega potječemo. Na tu me je misao potakao jedan novinski oglas koji se svake subote pojavljuje u poznatoj švicarskoj novini a glasi: Izrael kao nasljednik. Vama na čast, Vašim dragima na spomen, Izraelu za život.
Naš bi oglas glasio: Hrvatska kao nasljednik. Vama na čast, Vašim dragima na spomen, Hrvatskoj za život!

Tihomir Nuić

Podijelite ili upišite komentar.