By 
Bože, kako su ti stari Rimljani bili pametni ljudi. Tako su nam pored bezbrojnih drugih izvanrednih misli ostavili u nasljeđe i onu: “Panem et circenses – Kruha i igara!”
geslo njihovih vastodržaca, kako i ponekada gladnu svjetinu ipak učiniti barem prividno sretnom i tako ju držati u pokornosti i odvratiti od možebitnih pobuna. Dati joj kruha, što će ujedno reći, tek ono najnužnije, ali “začinjeno” – igrama!
A i mi smo baš ovih dana igara imali u izobilju. Izgleda baš u vrijeme kada se sa svih strana zlokobno najavljuju vrlo ozbiljne prijetnje (ekološke, ekonomske, klimatske i političke) da kruha već sada, za sve širi krug potrebnih, ima sve manje, a što je još gore, da će ga i u dogledno vrijeme biti još i manje! Dakako, najprije za one koji će si skupoga, kakvog će izgleda barem još neko vrijeme jedino biti, sve manje njih moći priuštiti. Pritom nama kao pojedincima, tek kao bespomoćnim promatračima, dakle bez ikakve moći utjecanja na ta događanja, ne preostaje ništa drugo doli nada “da će za nas i za naše” još ipak kako-tako biti! Možda će ova misao nekome izgledati sebičnom, ali se bojimo da vrijeme borbe za golo preživljavanje, iz svih gore nabačenih razloga, uopće i nije jako daleko! Nažalost.
Vratimo se stoga još malo igrama, konkretno Europskom nogometnom prvenstvu i, dakako, našem – u medjuvremenu svima nam poznatom – rezultatu. Pritom, kao i obično, želimo ponuditi nešto u smislu našega principa iz drugog ugla, premda nam je baš pri toj temi jasno da uz toliko obilje svih mogućih stručnih i manje stručnih, objektivnih i možebitno ekstremnih prosudbi, ne možemo biti sigurni da ćemo ovaj puta stvarno i biti posve – originalni! Pa, ipak:
U svoj toj sportskoj tuzi i tragediji nekoliko je činjenica koje nam barem donekle mogu poslužiti kao utjeha: Prvo, da u sportu ne pobjeđuje uvijek bolji, drugo da se neiskorištene šanse nerijetko rado “osvećuju”, i treće, što je ovaj puta ono posebno, da našim velikim nogometnim rivalima Nijemcima, eto, nismo niti mogli niti morali pružiti priliku da nam se revanširaju za svoj poraz unutar zajedničke nam skupine. Ma kako god ta naša pobjeda za ovaj turnir sada ostala bez ikakva značenja, činjenica da smo opet jednom svladali tu nepobjedivu Njemačku, inače strah i trepet svake nogometne selekcije, trebala bi nam biti melem na ranu koju nam je zadala Turska. Dakako, uz nemjerljivu i u sportu ipak jedva zamislivu dozu sreće! Ali budimo iskreni: Da se je kojim slučajem sve to, što se dogodilo Turcima, dogodilo nama, i da smo mi u tri utakmice već bili otpisani i u sve tri se u posljednjim trenucima uspjeli izvući, zar ne bismo bili do iznemoglosti ushićeni i zar ne bismo u zvijezde kovali svakog pojedinog igrača i sve članove stručnog stožera? Naravno da bismo! Pa imajmo hrabrosti priznati to i tim, ma kako inače srećom nadarenim pobjednicima nad nama! A kada je već o samoj toj našoj igri s Turcima riječ, i da si, eto, ipak i mi dopustimo neku našu ocjenu, našima je, po našem mišljenju, manjkalo upravo – hrabrosti. Jer da smo bili hrabriji, utakmicu smo ne samo trebali nego i mogli riješiti za vrijeme njezina regularnog trajanja. Sjetimo se samo koliko su puta naši (posve nepotrebno) ipak gubili loptu na sredini terena, a da se ne govori o tome, koliko su ju puta (i opet posve nepotrebno) vraćali natrag (čak sve do našega golmana)! A i za takve situacije, da se ovdje vratimo starim Rimljanima, oni su imali rješenje u onoj njihovoj “Fortes fortuna adjuvat – Hrabrima sreća pomaže”! Ruku na srce: Naši to nisu bili!
Marijan Karabin