By Nije iznimna pojava, a nije ni nenamjerno, što se u nekim tiskovnim izdanjima u Hrvatskoj sustavno stavljaju, po nekom svojstvu, uži pojmovi pod šire, pojedinačni pod opće, posebice ako je riječ o Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.
{sidebar id=12} Naime, ako je jedan Hrvat iz BiH osumnjičen za neko krivično djelo, u tisku će se pojaviti članci kako su Hrvati iz Hercegovine (NE iz BiH!) – kriminalci, što plašljivo djeluje na ljude u Hrvatskoj i stvara određenu predodžbu o karakteru ljudi iz hercegovačkih krajeva.
Nije moguće stalno ukazivati na (ne)promišljene članke (iako to često činim), koji se objavljuju u tisku, a ponekad ne mogu vjerovati svojim očima da se takvo nešto zlonamjerno može uopće objaviti u Hrvatskoj. Za objavu članka odgovoran je, u prvom redu, autor za istinitost iznesenih tvrdnja i izvore; nakon objavljenog članka odgovornost je na uredništvu glasila za vjerodostojnost sadržaja.
To nije bio slučaj sa Slobodnom Dalmacijom, koja u Spektru (18. 04. 2009.) donosi opširan osvrt Davorke Blažević s nad naslovnicom: Što je nama naša Herceg-Bosna dala? – i naslovom: ”Herceg-Bosna: Tuđmanov perec od trideset milijardi kuna” Ispod naslova nalazi se fotografija na kojoj su: predsjednik Franjo Tuđman i Ante Jelavić u društvu srpskih čelnika Miloševića, Karadžića i Krajišnika.
Na lijevoj strani od fotografije stoji tekst: ”Hrvati u BiH stimulirani su novcem hrvatskih poreznih obveznika od početka rata u Bosni. Motivi milijunskih višegodišnjih transfera bio je i pridobivanje biračkog tijela u ‘dijaspori’ za dnevnopolitičke svrhe u Hrvatskoj.” Za ovakvu insinuaciju trebalo bi autoricu strpati, ne u zatvor – nego direktno u pakao.
Nakon pročitanog ovog priopćenja morali bismo, Hrvati u Bosni i Hercegovini i u iseljeništvu, podići optužnicu protiv Davorke Blažević i Slobodne Dalmacije zbog nanesenih uvreda, i tražiti odštetu u tolikoj milijardskoj nadoknadi koliko je procijenjena vrijednost ”Tuđmanovog pereca”.
Povod osvrtu, kako se iz sadržaja može razabrati, bila je otmica Ante Jelavića, nekadašnjeg visokog dužnosnika u HVO i Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosna, ali nije to baš tako novinarka niti osmislila niti prezentirala. Dakle, novinarka se stavila u ulogu ”povjesničarke, istražne tužiteljice, svjedokinje, odvjetnice i međunarodne sutkinje.”
U čemu vidimo njezin promašaj? Očito je bila vođena mržnjom naspram bosanskohercegovačkim Hrvatima, pa se tek poslužila Jelavićem da očita ”moralnu” lekciju Hrvatima u BiH, odnosno bogatim Hercegovcima kako parazitski žive na račun ”poreznih obveznika” u Hrvatskoj.
Mi se ovdje ne želimo stavljati u obranu Ante Jelovića, jer za to nismo pozvani, ali želimo ukazati kakva je pravna država BiH u kojoj Hrvati imaju manje prava nego nacionalne manjine. Brojni sudski procesi, bez obzira na vrst optužbe, i izrečene kazne Hrvatima u BiH ukazuju kakvo ”pravosuđe” vlada u tom bezakonju.
S druge strane za optužnicu na osnovu koje je osuđen Ante Jelavić zbog ”krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti” optužen je i premijer Federacije BiH Nedžad Branković, a Izetbegović, sin Alije, kaže da bi se moglo podignuti 100.000 takvih optužnica u BiH.
Bljesak.info (20.04. 2009.) prenosi vijest iz banjolučke Nezavisne novine koja je objavila imena 24 osobe koje su pobjegle dok su čekale na izvršenje kazne, među kojima je i Ante Jelavić. Također, trojica Bošnjaka, bivši pripadnici Armije BiH, koji su osuđeni po 13 godina zatvora za zločine u Grabovici, još su na slobodi! Ima oko 1.200 osuđenih koji čekaju na odlazak u zatvor. Predsjednica Suda Meddžida Kreso ocijenila je kako Država ne pokazuje interes za jačanje suda u BiH.
Ovo su pravosudne činjenice u ”multietničkoj i multikulturalnoj” BiH o kojima novinarka Blažević nema pojma, ili na koje nije htjela ukazati, jer to ne bi bilo u skladu s nakanama zbog kojih je napisan ovakav sulud tekst.
Herceg-Bosna – ”bastardna paradržavica”
Samo uspoređivanje Herceg-Bosne sa ”Srpskom Krajinom” je konsternacija i provokacija širokih razmjera, ali u kontekstu redoslijeda novinarka je našla opravdanje u iskazima predsjednika Mesića. ”Ako je točno, a po logici pozicije na kojoj je do tada bio, isporučivalo se, kako je nakon razlaza s HDZ-om izjavio Stjepan Mesić, dnevno oko tri milijuna njemačkih maraka za potrebe funkcioniranja bastardne paradržavice Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Utemeljena je 18. studenog 1991. g., osnivač joj je bio HDZ, a bila je svojevrsna inačica paradržavne tvorevine u RH, tzv. Krajine.”
Zbog jednog osumnjičenog kriminalca novinarka dovodi u pitanje Hrvatsku zajednicu u BiH i naslovljava Herceg.Bosnu ”inačicom tzv. Krajinom, srpskom tvorevinom u Hrvatskoj! Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna bila je jedini jamac opstanka Hrvata u BiH. Prema riječima njezinog današnjeg predsjednika Vladimira Šoljića, ”tamo gdje je bila Herceg-Bosna Hrvati su ostali i opstali.”
Srbima u Republici Srpskoj, koja je stvarno inačica tzv. Krajine, svesrdno pomaže Srbija, Rusija i svjetsko pravoslavlje; Bošnjacima, odnosno muslimanima pomažu sve države islamskog svijeta, a Hrvatima, na žalost, ne samo što ne dolazi pomoć niotkuda, nego dolaze uzastopne odnemoći iz Hrvatske, preko tiska u Hrvatskoj.
Kakav tek medijski linč iz Hrvatske čeka hercegovačke Hrvate zbog afere s generalom Branimirom Glavašem, koji je nakon što mu je izrečena sudska presuda o dugogodišnjem zatvoru, došao u oazu – svoju drugu domovinu BiH?
Bosanskohercegovački Hrvati ne žele stvaranje nikakve ”paradržave” niti ”spajanje niti pripajanje Hercegovine matičnoj Hrvatskoj”, nego traže svoja prava u svojoj domovini, u svojoj Bosni i Hercegovini. Dužnost je Vlade u Hrvatskoj da pomogne svojoj subraći u BiH, ne samo novčano nego i moralno, a to je veliko opterećenje za Mesića i njegove jugo-komunističke i udbaške drugove.
Također smeta ih, Mesića i drugove, i dvojno državljanstvo jer u tome vide otežavajuće okolnosti za ustoličenje socijalističke vlade, jer znaju da će ”dijaspora” uvijek dati svoj glas državotvornoj stranci u Hrvatskoj. ”Dijaspora”, odnosno Hrvati u BiH i iseljeništvu su državotvorni Hrvati, a to su nebrojeno puta i dokazali inom i činom.
Izvan Hrvatske živi više od 3,500.000 Hrvata koji su neizmjerno, s dolarima i srcem, pomogli u ratu protiv srpske agresije na Hrvatsku i BiH. Nakon rata opet je ta ”dijaspora” unosna za Hrvatsku. Mogu li se procijeniti milijardske ($) vrijednosti koje smo darovali poreznim obveznicima u Hrvatskoj?
Ali, usput rečeno, ”treba znati da Hrvatska daleko najviše prodaje robe u BiH i da nema nas Hrvata u BiH, ne bi bilo ni blizu toliko hrvatske robe u Bosni. Lanjske godine Hrvatska je ovdje prodala 1,3 milijarde maraka. To ne može ni u jednoj drugoj zemlji. Treba, dakle, gledati obostrano. Uglavnom, mnogo manje dobivamo nego što ovdje bude prodato robe iz Hrvatske. S druge strane, Hrvatska je od 1991. iz BiH dobila 180.000 Hrvata, koji su se tamo odselili. Pa, da su po 10.000 eura, to je 1,8 milijardi eura vrijednosti u ljudima. A da ne govorimo o nogometašima u reprezentaciji Hrvatske koji su iz BiH.” konstatira Prof. dr. Franjo Topić, (Dnevni avaz, 03. 04. 2009.) I nije to sve – što je Herceg-Bosna Hrvatskoj dala.
Evo posla Davorki Blažević neka sada napravi novu bilancu vrijednosti, unosnosti i izdašnosti, hrvatskih poreznih obveznika za ”Tuđmanove perece” u BiH. Neka podsjeti predsjednika RH Stjepan Mesiće, koji se je oglušio o preuzimanju odgovornosti za Hrvate u BiH, na određene Daytonske obveze. Hrvatska je garant Daytonskog i Washingtonskog sporazuma o uspostavi muslimansko-hrvatske Federacije. Mesić otvoreno podržava politiku bošnjačkih šovinista iz Sarajeva i Zenice, stoga su ga čak počastili i sa doktorskom titulom.
Međutim, dok se na nogometnim stadionima u Sarajevu pale hrvatske (”ustaške”) zastave predsjednik Mesić ugošćava ef. Ceric, koji otvoreno zastupa stvaranje ”nacionalne države Bošnjaka”. Stoga ne treba se čuditi što je ef. Cerić izjavio da je predsjednik Mesić ”za BiH više od prijatelja, on tumači tu zemlju, kao državu koja ima svoje granice i posebna je što je najmultinacionalnija i najmultikulturalnija zemlja nakon raspada bivše Jugoslavije.” (Hina, 17. 04. 2009.)
Makar i ironično, Mesićevo tumačenje je točno: kava su prava imali Hrvati u bivšoj Jugoslaviji ista takva, a mogli bismo reći i manja prava imaju danas Hrvati u BiH. Nemo enim potest personam diu ferre.
Zaključna misao
Nedavno sam u jednome osvrti napisao da je dosta cmizdrenja o teškom položaju Hrvata u BiH i njihovom iseljavanju, nego treba najprije pogledati kakvi su međusobni odnosi petnaest političkih stranaka sa hrvatskim predznakom, koje se ne mogu dogovoriti čak ni o izboru hrvatskog gradonačelnika u Mostaru. Pustimo na stranu činjenicu da su Bošnjaci izabrali i hrvatskog predstavnika (Komšića) u Predsjedništvo Parlamenta BiH.
Hrvatski političari ne govore o strategiji BiH za provedbu Aneksa VII. Naime, prema pisanju Večernjeg lista (10.04. 2009.) ”U ovom trenutku više od 22.000 Hrvata želi se vratiti svojim domovima u BiH. U Republiku Srpsku povratak želi 12. 255 Hrvata, a u Distrikt Brčko želi se vratiti 1.003 Hrvata.”
Nije lako biti Hrvat u BiH, a nije ni ugodno biti bosanskohercegovački Hrvat u Hrvatskoj: za one u BiH mogli bismo reći da su – ‘ko na vrućoj tavi’, a za one u Hrvatskoj da su – ‘kao u vreloj vodi’. Dakle, nema velike razlike u ”ugođaju”, ali ipak je čovjeku ugodnije biti na svom ognjištu nego biti nepoželjan gost, pa makar i u matičnoj Hrvatskoj. Patriae solum omnibus carum est.
Piše: Rudi Tomić
