By Pod nazivom: «Milošću Božjom od drogeraša do svećenika» u župnoj crkvi sv. Petra u Schaffhausenu održana je od 2. – 4. ožujka 2012. trodnevna misijska duhovna obnovu. Obnovu je vodio don Ivan Filipović, duhovnik terapeutske zajednice Cenacolo koja skrbi za mlade s problemom ovisnosti. Sam don Ivan je kao mladić krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina bio ovisnik o teškim drogama. 1994. godine je došao na odvikavanje u spomenutu zajednicu i u njoj ostao pet godina.
U zajednici je osjetio duhovno zvanje, te nakon studija teologije 2004. godine zaređen za svećenika. Odlučio je svoj život posvetiti mladima koji imaju slične probleme. Duhovnik je za petnaestak kuće koje djeluju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj i Rusiji.
Program prvog dana započeo je razmatranjem Križnog puta. Nakon toga don Ivan je imao zanimljivo razmišljanje na temu: «Važnost molitve u procesu obraćenja». Govorio je o svom životnom putu i snazi molitve koja se očitovala u njegovom životu, te između ostalog kazao: «Moj život je bio korizmeni put. Pao sam u drogu i sve što uz drogu ide: alkohol, laži, prijevare, krađe… S vremenom sam bio postajao sve nezadovoljniji. Postao sam zapravo umoran od takvog života, jer sam bio shrvan, bez volje i snage, bez i trunka radosti u srcu. Ušavši u zajednicu prihvatio sam dnevni red i obaveze koje su me čekale. Nije to išlo jednostavno. Iako sam želio novi život, želja za onim starim je ipak bila jaka. Da ponovo ne padnem u ovisnost pomogla mi je samo molitva i ljubav onih koji su me prihvatili. U zajednici sam prvi put shvatio da se isplati biti dobar. Otkrio sam male životne radosti i nakon dugo godina osjetio da sam čovjek kojeg Bog voli i s kojim u životu ozbiljno računa. Kao što sam upadao u zlo ovisnosti čineći korak po korak, tako sam sada osjećao da se iz tog zla izvlačim poduzimajući male korake na duhovnom planu. Ono što prije nikada nisam mogao zamisliti u zajednici sam doživio da molitva doista djeluje, i to tako snažno i opipljivo. Otkrio sam krunicu kao lijek protiv ovisnosti, nakon toga euharistiju, klanjanje, ispovijed… Danas ne mogu bez toga, kao što nekada nisam mogao bez droge. Izvukao sam se iz pakla droge i postao svećenik ne svojom snagom nego samo snagom molitve. Danas sam ovdje pred vama samo zato što je Bog prema meni bio dobar. Uvijek je zapravo i bio, samo ja to nisam shvaćao. Nisam mu dopustio da djeluje u mom životu.» Nakon vrlo zanimljivog i korisnog razmišljanja slavljena je sveta misa, a trosatni duhovni program završio je čašćenjem križa Kristova, procesijom i blagoslovom. Druženje smo nastavili u župnoj dvorani uz tjelesnu okrijepu: pite, uštipke, krafne, klipiće i druga peciva koje su donijele vrijedne domaćice. Skupljeni su dobrovoljni prilozi za siromašne.
Program drugog dana započeo je don Ivanovim osobnim susretom s vjernicima. Molitveni program započeli smo promišljanjem otajstava svjetla Gospine krunice. Osim vjernika misije Frauenfeld-Schaffhausen, na program su došli i vjernici iz okolnih misija, te nekoliko obitelji iz Berna. Tema drugog dana je bila: «Uloga posta i odricanja u prosecu obraćenja». Don Ivan je o ovoj temi govorio navodeći primjere iz svog života i života zajednice. Na početku je prisutnima predstavio zajednicu: «Zajednica Cenacolo je nastala u Italiji 1983. godine. Osnovala ju je časna sestra Elvira Petrozzi. Vidjevši brojne mlade ljude zamagljena pogleda, umorne i prljave po kolodvorima odlučila je učiniti nešto za njih. Prva kuća izvan Italije osnovana je u našem Međugorju koje je odigralo važnu ulogu za širenje zajednice. Danas zajednica broji 65 bratovština u Europi, Americi i Africi. Uz kuće za odvikavanje od droge osnovana su i sirotišta za siromašnu i napuštenu djecu. U zajednici je nastao i posvećeni život. Danas je dvadesetak časnih sestara i četvorica svećenika koji duhovno skrbe za zajednicu. Pojedini mladi se nakon izliječenja odlučuju za brak i obitelj ali ostaju živjeti i raditi za zajednicu. Na prvi pogled život u zajednici je pun odricanja: rano ustajanje, fizički rad, intenzivna molitva (tri krunice dnevno, misa, razmatranje, klanjanje), nema slobodnog gledanja televizije, niti pretraživanja na internetu, nema alkohola i cigareta. Nema jednostavno slobodnog vremena i dokoličarenja. S druge strane to je život ispunjen zajedništvom, razgovorom, povjerenjem… Zajednica nam je otkrila da odricanje nije gubitak, nego dobitak. Odričući se onoga što nas na kraju zarobi, otkrili smo mnoge druge vrijednosti koje su nas ispunile i učinile sretnima. Teško je povjerovati koliko dobroga zajednički život nudi i daje.» Na pitanje kako to da je postao svećenik don Ivan je kazao: «Svećenik sam postao zato što mi se u zajednici dogodio susret s Isusom. Sreo sam Isusa ii bolje reći on je sreo mene. A sad kad o tome razmišljam onda vidim da me počeo sretati puno prije nego sam odlučio postati svećenik i počeo studirati. Prvi susret koji me se dojmio i natjerao na razmišljanje dogodio se nakon nekoliko mjeseci života u zajednici. Kad sam malo naučio talijanski dobio sam zaduženje organizirati čišćenje dvorišta. Bio sam silno ponosan da sam dobio povjerenje i osjetio se kao mali «šef». Skupio sam alat i čekao dečke da dođu. No, nitko nije dolazio. Potražio sam ih okolo, ali nikoga nije bilo. Osjetio sam se izigranim i povrijeđenim. I nakon dva-tri sata čujem kako se dečki vraćaju iz šume pjevajući. Pred njima je bio stariji mladić Giorgio koji ih je odveo sjeći drva. Dočekao sam ga bijesan i u lice mu sve kazao. Nastao je tajac. On nije uopće odgovarao. Pogledao me je izravno u oči, čvrsto zagrlio i kazao da mu je žao jer me nije htio povrijediti. Nakon nekoliko sekundi to je ponovio iskreno moleći da mu oprostim. Tada sam osjetio da me voli i poštuje i da sam mu doista važan. To je zapravo bio Isusov zagrljaj koji mi je jasno dao do znanja da računa na mene. Nakon toga led oko moga srca se počeo topiti i sve više sam spoznavao ljubav koja je vladala u zajednici. Na tu ljubav jedostavno sam morao odgovoriti i dati svoj život za zajednicu u kojoj želim ostati do kraja života.» Za Božju ljubav o kojoj nam je don Ivan govorio zahvalili smo potom slavljem svete mise, te klanjanjem pred Presvetim. Večer smo završili uz druženje i tjelesnu okrijepu koju nam je darovala jedna obitelj.
Trećeg dana voditelj duhovne obnove ponovo je odvojio vrijeme za osobne susrete s vjernicima. Nakon pobožnosti Križnog puta govorio je na temu: «Nesebično davanje i služenje vidljivi znakovi obraćenja». Naglasio je kako je osnovno životno pravilo zajednice «davati i služiti». Tako se bivši ovisnici koji su prije uvijek sebe stavljali u središte, sada uče kvalitetnom suživotu i međusobnom poštovanju. Budući da su mnogi vjernici pitali zašto netko postane ovisnik don Ivan je naveo nekoliko razloga. 1.) Genetski kod ili labava psihička struktura. Naglasio je da smo po tom pitanju svi različiti. Jedni su psihički stabilniji, drugo labilniji, tj. postoje oni koji su po prirodi jako osjećajni i ako im se ne pristupa na pravi način lako padnu u ovisnost. 2.) Obiteljski život. Mladi koji odrastaju u obitelji gdje je prisutna molitva, razgovor i gdje je vidljiva međusobna ljubav roditelja, otporniji su na ovinosti. Potkrijepio je to podatkom da i danas oko 80% mladih koji pristupaju zjadnici dolaze iz nesređenih obitelji. 3.) Društvena sredina u kojoj mladi čovjek odrasta. Naglasio je da se često ova treća komponenta preuveličava. Najveći broj ljudi smatra da je netko postao ovisnik zato što je upao u loše društvo, a zaboravljaju sklonost tom lošem društvu koja je posljedica labilnosti karaktera i nesređenih obiteljskih odnosa. Don Ivan je opisao i svoj slučaj i kazao: «Moja je majka u sedmom mjesecu trudnoće rodila blizance koji nažalost nisu preživjeli. Nakon toga sam se ja začeo. Kako je imala tešku trudnoću bojala se za mane. Razvila se tako posesivna ljubav majke prema meni. Ta posesivnost se prenijela i na moj karakter pa sam bio jako osjećajan. Rastao sam uz majku koja mi nikada nije mogla reći «ne», a oca nije bilo jer je bio na privremenom radu u Njemačkoj. Zlorabio sam ljubav i dobrotu majke i činio puno toga lošega. Kad bi majci bilo teško i kad ne bi znala što će sa mnom onda bi mi zaprijetila da će sve moje nepodopštine kazati ocu. A otac je dolazio kući samo jednom godišnje. I iščekujući ga u meni se nije razvijala ljubav prema njemu nego strah što će biti kad dođe. Iako su roditelji bili dobri, a obitelj tradicionalno vjernička, to nije bilo dovoljno da ne krene putem ovisnosti.» Don Ivan je potom govorio o modernim ovisnostima naglasivši da u zajednicu sve više dolaze mladi ljudi ovisni o kocki, igrama na sreću, internetu i društvenim mrežama. Pozvao je zato roditelje da nikako ne propuste svojoj djeci dati Boga, jer je život u zajednici pokazao ako je obitelj obraćena i dijete je sigurno spašeno. Poslije don Ivanovog izlaganja slavljena je sveta misa, te euharistijsko klanjanje.
Na kraju molitvenog programa voditelj misije je izrekao zahvale. Zavalio je don Ivanu na iskrenim svjedočanstvima i nadahnutim propovjedima. Fra Ivanu Milanoviću koji je sve tri večeri bio vjernicima na raspolaganju za sakramenat ispovijedi. Sakristanki, ministrantima, čitačima, velikom zboru i zboru mladih koje je vodio Matija Murk, te orguljašu Dejanu Patarčecu koji je za ovu prigodu došao iz Mainza. Zahvalio je članovima misijskog vijeća i drugim dobrovoljcima koji su se trudili oko tjelesne okrijepe. Večer smo završili uz pjesmu i radost zbog svega doživljenog protekla tri dana. Tu radost smo prenijeli i u župnu dvoranu gdje smo se okrijepili ukusnim gulašom što su nam pripremile i darovale dvije obitelji. Prisutni su uzvratili milodarima za siromašne.
fra Branko Radoš
foto: Ivan Ivić
Tekst je preuzet sa stranice HKM Frauenfeld.
