By Autor: Tihomir Nuić. Objavljeno pod naslovom: „Miris Mediterana u Alpama“, Hrvatski iseljenički zbornik, 2013.
Na poduljoj listi Ministarstva kulture Republike Hrvatske o zaštićenim kulturnim dobrima nematerijalne kulturne baštine uvršteno je i klapsko pjevanje. Prema Klaiću klapa je družba, družina, skupina, klika. Hrvatska glazbena tradicija identificira klapsko pjevanje kao relativno stari, kontinuirani fenomen „s homofonim četveroglasnim višeglasjem“ (Joško Ćaleta) na hrvatskoj obali i otocima.
Etnolog Ćaleta razlikuje tri tipa klapskog pjevanja. Tradicionalno klapu čini spontana skupina muških pjevača čija je odlika neformalna izvedba. Nastupom na festivalima pojavljuje se natjecateljski duh i formalna izvedba na pozornici. Tijekom vremena nastaje „moderna“ klapa čije se pjevanje odlikuje inovativnošću i eksperimentalnošću i pojavljuje se nastankom samostalne hrvatske države. Moderni tip klapskog pjevanja nije više vezan za Dalmaciju već ga Hrvati diljem svijeta prihvaćaju kao dio općehrvatskog identiteta. Pojedini hrvatski iseljenici su, pored ostalih tradicionalih identificirajućih znamenja, ponijeli sa sobom u svijet i klapsko pjevanje. Takva je klapa i Chorus Croaticus u švicarskom Bernu koja ove godine (2012.) slavi 25tu obljetnicu postojanja.
Kratka povijest
Bilo je to vrijeme slutnji i neizvjesnti na istočnoeuropskom politčkom podneblju kad se Frane Vugdelija, rodom iz sinjskog Otoka, 1987. godine odvažio pjesmom obogaćivati priredbe hrvatskih iseljenika u Švicarskoj – osnovan je Hrvatski oktet na čijem repertoaru su bile tradicionalne hrvatske pjesme. Ovdašnja ga je publika s oduševljenjem prihvatila i nastupi su bivali sve češći. U vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, Hrvati su iz humanitarnih i promidžbenih razloga organizirali priredbe sa Švicarcima, a Hrvatski oktet je pjesmom dočaravao našu ljubav prema ranjenoj domovini. Zbog prepoznatljivosti u svibnju 1993. Hrvatski oktet mijenja ime u Chorus Croaticus, budući da je latinski jezik domaćinima bliži od hrvatskog. Promjenom imena, promijenjen je i repertoar. Chorus Croaticus se posvećuje isključivo klapskom pjevanju dalmatinskih pjesama. Članovi su Frane Vugdelija, voditelj i I. tenor, Ivo Šavar i Miljenko Plišić II. tenor, Željko Čubrić, Viorel Raviele i Alan Šavar bariton, Josip Borozni, Ilija Bekić i Branko Ćorić bas. Klapa je dosad izdala četiri samostalna CD-a: Nebu i Hrvatskoj, O more mati, Divici Mariji, Ju te san se zajubio, nekoliko audio-kaseta, a sudjelovala je u Božićnoj (1997.) i Uskršnjoj emisiji (1998.) na HRT-u.
Festival dalmatinskih klapa u Omišu 1993. bio je prvi javni nastup Chorusa Croaticusa u domovini. Tom ga je prigodom publika nagradila trećom nagradom. Slijede daljnji nastupi u Omišu, Senju, Pagu, Zagrebu te gostovanja u Italiji i Njemačkoj. Najvažnije pak područje djelovanja Chorusa Croaticusa je Švicarska. Klapa oganizira koncerte sa švicarskim tradicijskim i mješovitim zborovima i s Bernskim mandolinskim orkestrom, nerijetko u pratnji Ive Crmarića profesora glasovira iz Fribourga. Pored ad hoc koncerata, Adventski koncert i Večeri prijateljstva su postali tradicijom koju se od 1997. brižno njeguje pred punim dvoranama. Švicarcima ta otvorenost prema zajedništvu nije promakla, pa su na prvom programu državnog radija (DRS 1) omogućili Chorusu Croaticusu jednosatnu emisiju 10. travnja 1999. I švicarske tiskovine ne propuštaju nastupe klape izražavajući se najljepšim epitetima o kvalitetnom pjevanju.
Svjetska glazba u Bernu
U švicarskom glavnom gradu Bernu živi dosta stranaca, kao i u drugim gradovima, koji, pored integracije, njeguju svoju kulturnu baštinu i obogaćuju grad šarenilom multikulturalizma. Stranci upoznaju švicarske domaćine sa svojom kuhinjom, folklorom, glazbom i običajima. Koliko je autoru ovog osvrta poznato, nitko dosad u Švicarskoj nije došao na originalnu ideju da stručno istraži što se sve krije u tim ponudama. Muzikolog Hannes Liechti se odlučio na propitivanje o tome što sve ti stranci nude na području glazbe i svoje spoznaje u lipnju 2012. ukoričio u magistarski rad na bernskom Sveučilištu pod naslovom Musik der Welt in Bern (Svjetska glazba u Bernu).
Autor u svom radu istražuje složeni pojam „svjetska glazba“ i dolazi do zaključka da je primjenjiv u određenim okolnostima i na migrantsku glazbu. Da bi spadala u kategoriju „svjetske glazbe“, migrantska glazba mora imati scenu, dakle, mora postojati javnost, makar i ograničena, koja će to zapaziti i biti potaknuta na razmjenu mišljenja. Liechti je na temelju ispitivanja podijelio migrantsku glazbu i glazbenike u četiri kategorije. U prvu je kategoriju svrstao glazbenike koji pretežno samostalno nastupaju, a ponekad i sa skupinama, i prisutni su u javnosti, zapravo se radi o profesionalnim glazbenicima. Drugu kategoriju čine skupine koje su prisutne u javnosti a radi se o mješavini profesionalnih glazbenika i laika. Treća kategorija je rezervirana za skupine koje su izrasle iz migrantske scene i u međuvremenu su prisutne u široj javnosti. I četvrtu kategoriju čine migrantski glazbenici koji su aktivni unutar migranstke scene. Chorus Croaticus spada unatoč načelnom naplaćivanju nastupa, premda komercijalizacija uopće nije primarni cilj klape, u treću skupinu.
Za autora je Chorus Croaticus kor a capella (riječ klapa je zapravo neprevodiva na njemački) koji je jako povezan s domovinskim poticajima. Utjecaj grada Berna na glazbu klape osjeća se samo neizravno. Na primjeru klape je vidljiva razlika između glazbene prakse u Švicarskoj i Hrvatskoj. Osim toga, autor ukazuje na veliko značenje jednog takvog glazbenog projekta glede oblikovanja identiteta u migrantskoj sredini. Motivi članova za pjevanje u klapi su u jednakoj mjeri ljubav prema glazbi i ljubav prema Hrvatskoj. Imenom i glazbom, koju pjevaju, njeguju i prezentiraju javno svoj hrvatski identitet i na taj se način distanciraju od uobičajenih floskula exjugoslavenstva i Balkana. Divan je primjer baritona Viorela Raviele, kojega s Hrvatskom ništa ne veže osim što mu je majka, koja je slovensko-talijanskog podrijetla, odrasla u Hrvatskoj, kad kaže da je preko Chorusa Croaticusa otkrio „svoje hrvatstvo“ koje na papiru uopće ne postoji. Da je osvojio stanovitu švicarsku javnost, Chorus Croaticus zahvaljuje nastupima u crkvama, privatnim poznanstvima i priopćilima. Kad se sve skupa sabere radi se o „dobro integriranim strancima“ što je klapu dovelo do nastupa u bernskom kantonalnom parlamentu 2008.
Liechti pokušava u svom radu pronaći konkretni utjecaj grada Berna na glazbeni stil klape i dolazi do zaključka da je to gotovo nemoguće. Prva je poteškoća u samom klapskom pjevanju koje ima vlastite striktne zakonitosti, potpuno nepoznate na ovim meridijanskim širinama. Druga je poteškoća pronaći mlade ljude, koji su odrasli u gradu i okolici, koji bi bili voljni učiti klapsko pjevanje. Pošto kratki boravci hrvatske mladeži u domovini nisu prigoda da se netko oduševi tom vrstom pjevanja, nedostaju nasljednici. Daljnju poteškoću predstavljaju mjesta stanovanja. Za razliku od nekog sela ili grada u domovini iz kojeg potječu članovi klape, u Švicarskoj su to desetine kilometara koje treba, nakon dnevnog posla, prevaliti da bi se pravovremeno stiglo na probu. Osim toga, Švicarska ne poznaje festivalsko natjecanje klapa koje se u Hrvatskoj pozitivno odražava na glazbenu razinu. U gradu Bernu sa širom okolicom je ipak postojala zaliha na dragovoljnim i neprofesionalnim pjevačima za oblikovanje klape. K tome je protestanska crkva u gradu stavila klapi na raspolaganje prostoriju za vježbanje.
Chorus Croaticus pozitvno utječe, prema autorovoj spoznaji, na održavanje hrvatskog identiteta ne samo u gradu Bernu nego u cijeloj državi. S druge strane postoji međusobno prožimanje na osobnoj i glazbenoj razini sa švicarskim ansamblima s kojima postoje brojni projekti. Hrvati su ponešto naučili na osobnoj razini dok je, primjerice, Bernski mandolinski orkestar u svom stogodišnjem postojanju uvrstio u svoj repertoar hrvatske pjesme i jedanput nastupio u Imotskom na festivalu mandolina. Glavna razmjena Chorusa Croaticusa se ipak odvija s domovinom o čemu svjedoče nastupi u Omišu i drugdje te intenzivna suradnja sa stručnjacima poput Joška Ćalete i Nikole Buble. Ne na posljetku sve nagrade Chorusa Croaticusa dolaze iz hrvatskog okružja.
Miris pjesme
Tematski se pjesme klape Chorus Croaticus jedva razlikuju od pjesama domovinskih klapa. Dok jedni čeznu za svojima u tuđini, drugi uzdišu za napuštenom domovinom. Dok jedni slušaju šumove valova, drugi ih sanjaju. Dok jedni mirišu lavandu i pinije, drugi opjevavaju te iste mirise i njima osvježavaju alpsko podneblje. Posebna povezanost s domovinskim klapama se očituje u temi ljubavi, uvijek pjevanoj nikad dopjevanoj, svejedno radi li se o ljubavi prema domovini, prema ženi ili nečem trećem lijepom i nedostupnom. Samo klapsko pjevanje je pak najjača magična poveznica. Ono nastaje u nutrini srca i pojavljuje se jednako na trgu i u katedrali. To je melodija koja poput začina širi mirise i okuse, poput folklora običaje i rituale a poput glazbala zvukove kraja iz kojeg potječe. Zapravo je to umjetnost za dušu koja život podsjeća na život i vraća mu onu emocionalnost koja se u svakodnevnoj strci lako gubi. Upravo ta emocionalna dimenzija je uvijek spremna aktualizirati individualno kao i kolektivno sjećnje:
Još se sićan onih riči
što mi uvik priča ćaća
nemoj sine nikud ići
tvoj je kamen, maslina i drača,
nek te rani kora kruva
kapja vina, zrno soli
nek ti kušin bude stina
al Hrvatsku sine voli.
(Ante Sikirić „Kroacijo iz duše te ljubim“ iz CD „Ju te san se zajubio“)
Ocjena Nikole Buble
Godine 2007. se svojim poznanicima, s kojima godinama surađuje, obratio glazbenik prof. dr. sc. Nikola Buble ovim riječima: „Dva desetljeća trajanja, nije malo, tim više što se Chorus Croaticus održao pod podnebljem različitim od rodnog i po shvaćanjima i po ekonomskim strukturama. Moguće je tek malim dijelom danas prepoznati silnu volju i mnoštvo emocija koje su utkane tijekom prijeđenog puta. Chorus Croaticus se održao zahvaljujući prije svega strašću i entuzijazmu. Promatramo li ovo pjevačko tijelo samo kao glazbeni fenomen, osakatit ćemo njegovu povijest, poslanje u kojem se zrcale i prepoznaju elementi domoljublja, ljudskog povezivanja, izrazi društvenog i svekolikog kulturnog izbavljenja, škola smošljivosti, primjer suživota. Istražujemo li njihov curriculum vitae, vlastit svakom živom organizmu, jedino zbog istraživanja mogućih umjetničkih domašaja neovisno od etičkih i socioloških vrijednosti, znači okrnjiti cjelovito razumijevanje, poglavito razumijevanje njihovih bitnih ljudskih dimenzija i funkcija, poslanja i poruka. Ispod glazbenih citata, pa bili oni ponekad poput siromašnih površnih fraza, slogana, patetičnog kiča, nazire se samo dio istine. Do nje ćemo doći osluškujemo li glazbu i kao vid komunikacije, prepoznamo li u njezinoj djelatnosti višestruko simbolično značenje. To zvučno očitovanje, prepoznatljivo kao tradicijsko obilježje klapskog, svojevrsnog načina interpretacije, ima izvor u humanom karakteru ljudi s mediteranskog dijela naše domovine, a koji se lako može razabrati odškrinemo li, i tek usput, kolektivnu memoriju stanovnika priobalne i otočke Hrvatske. Ljubav prema umjetnosti, glazbi i privrženost rodnom kraju te svijest da nema dobre i lijepe stvarnosti bez žrtve i odricanja posljedovale su činjenicom koja krasi naše klapaše članove C.C. Samo oni znaju koliko odricanja i strpljenja zahtjeva pošten odnos prema kolegama i domovini…. Ovaj uzorni kolektiv, skupina nesebičnih entuzijasta, kojima su jedine nagrade za pregalaštvo njihovi koncerti, promenadni nastupi, koji je toliko vezan za svoju domovinu može i treba, katkad i pored učestalih objektivnih poteškoća, nastaviti svoju plemenitu zadaću. Navedeno će dobiti svoje uozbiljenje samo ako im Croatia na dostojan način uzvarti ljubav koju joj oni nude preko svojih tenora, baritona i basa. U protivnom samo članovi Chorus Croaticusa znaju u tom slučaju nadvaldati gorčinu – i to je više od glazbe…“.
Sažetak
Chorus Croaticus je nastao 1993. iz Hrvatskog okteta , osnovanog 1987. i posvetio se isključivo klapskom pjevanju. Članovi klape su jednodušni u tvrdnji da svoj trud ulažu u klapsko pjevanje iz ljubavi prema glazbi i prema domovini. S klapom su postigli zavidan uspjeh, etablirajući se u alpskom prostoru s glazbom koja potječe iz sasvim jedne drukčije geografske, kulturne i društvene sredine. Na taj su način uspjeli ispreplesti hrvatsko sa švicarskim i obrnuto. A najbolji dokaz tog uspjeha je da ih jedan glazbeni antropolog uvrštava u svoj magistarski rad kao primjer sačuvanog nacionalnog identiteta koji se ne da getoizirati.
Čitajući ovaj prilog sigurno ste zapazili da se radi o jednom arhivskom članku Tihomira Nuića. Raduje nas da ćemo postepeno objaviti i ostale njegove tekstove o Hrvatima u Švicarskoj koje je objavio u Hrvatskom iseljeničkom zborniku proteklih godina.
Nekoliko tekstova o klapi Chorus Croaticus iz našeg arhiva:
Chorus Croaticus u Maienfeldu.
Jubilarni koncerti Chorusa Croaticusa.
Večer prijateljstva Chorus Croaticus 2005. Cleehus Bern.
Chorus Croaticus u Matthäuskirche u Bernu.
Večer prijateljstva Chorus Croaticus u Bernu 2004.
Klapa Chorus Croaticus i Bernski mandolinski orkestar oduševili publiku u Bernu (Köniz).
Klapa Chorus Croaticus oduševila publiku u Martignyu.
