By 
U kasnim popodnevnim satima kada se većina nas vraća s posla u svoje domove sjeda Mišo Žedja u svoj tamnoplavi taxi i kreće putem Züricha. Do ranih jutarnjih sati, prije nego što zora zarudi, već će iza sebe imati nekoliko “tura” ciriškim ulicama i okolicom. Od samog pjevanja se ne može živjeti – dodaje Mišo dok se vozimo osvjetljenim ulicama pokrivenim jesenskim lišćem – pogotovu u mojim godinama.
Dok sam bio mlađi živio sam od toga, no danas su drukčija vremena, a treba misliti i na obitelj. Rođen je Mišo ne tako davne 1958. godine u Zrinskom Topolovcu, mjestu nedaleko Bjelovara. Pjeva još od dječaštva, a kao nadareni pjevač redovito je osvajao amaterska nadmetanja. Već u osnovnoj školi imao sam svoj band s kojim sam nastupao na lokalnim zabavama i vjenčanjima. Ja sam svirao harmoniku. Tu sam polako “pekao zanat” skupljajući razne pjesme koju su se tada izvodile na takvim zabavama. Onaj drugi, započeti zanat Mišo nažalost nije dovršio. Ljubav prema glazbi bila je jača, a bilo je to i vrijeme borbe za egzistenciju, kad je svaki dinar zarađen u zadimljenim gostionicama i na seoskim zabavama dobro došao.
Pjesmom je stigao i do Švicarske, pred više od dvadeset godina. Bio je to jedan romski sastav u kojem sam ja svirao bubnjeve i pjevao. Dobili smo stalnu “gažu” u restoranu Posljednja šansa u Schönengrundu kod Herisau. U tom sam poslu već bio iskusan, s repertoarom kakav je tražio mješoviti sastav publike. Bilo je tu ljudi iz svih krajeva bivše Juge, no ponajviše Srba. Pjevali smo svašta, a ja sam znao pjevati i, tada ne baš omiljene, pjesme kao Marjane, Marjane, To je tvoja zemlja…
Jednom je jedan Srbin naručio neku srpsku nacionalnu pjesmu koju zbilja nisam znao, da sam znao otpjevao bi je, imao sam tada jedan drugačiji odnos prema poslu, pjevao sam ono što se tražilo i plaćalo. No, kako ovu pjesmu nisam znao, nastala je neugodna situacija iz koje sam se izvukao bijegom. Vratio sam se tek par dana kasnije po moje stvari. Tako je završio moj prvi angažman u Švicarskoj. Bilo je to u ranim osamdesetim.
Od tada je primjetio da u njemu raste želja da sakuplja stare hrvatske pjesme koje su se pjevale među pukom u njegovom kraju. Nije zapostavljao ni ostale dijelove bivše Jugoslavije, to mu je bio kruh. U međuvremenu se i oženio, zaposlio, najprije u jednoj tvornici, a potom kao taksist. Radnim danom bi taksirao, a vikendom nastupao. Naravno da su zbog toga malo zapostavljeni bili moji sinovi, Michel i Julien, no uvijek sam pokušavao to izgubljeno nekako nadoknaditi.
Danas kad su to već odrasli dečki pomalo žalim što nisam tada imao više vremena za njih dok su bili mali. Jedno dijete samo jednom u životu ima pet godina ili sedam godina. Ako tada nisi s njima to više ne možeš povratiti. Koliko nam znači obitelj, djeca često nismo ni svjesni. To sam prvi put spoznao ranih devedesetih kad sam bar za kratko vrijeme bio tamo gdje je, po mom mišljenju, trebao biti svaki Hrvat.
Napisao sam o tome pjesmu Čuvaj me moj anđele, čuvaj moje najmilije… koja se nalazi na prvom mjestu na mojem CD-u koji je nedavno ugledao svjetlo dana.Tu pjesmu često slušam i dok taksiram noću ulicama ovog grada.
Vjeru je Mišo uvijek nosio u sebi. Dugo je tražio način da svojim talentom, svojim glasom, pomogne u širenju Radosne vijesti i drugima, pogotovu svom narodu. Na hrvatskim misama i hodočašćima osamdesetih slušao je zborove i pjevače i potom se i sam uključio. Najprije s prijateljima iz sastava Melos, a potom kao Duo Zagreb s prijateljem Željkom Žalcem. Duo Zagreb postao je tako simbolom hrvatskih proslava, hodočašća, veselica diljem Hrvatske. To su bila vremena puna optimizma, nade u hrvatsku državu – dodaje Mišo – danas je to opet sve nekako drugačije. Ljudi su se povukli u sebe, pomalo razočarani raspletom događaja zadnjih nekoliko godina. Hrvatske zabave su slabo posjećene, mladež odlazi u disco clubove slušati narodnjake…. No vjeru u Hrvatsku Mišo nije izgubio, a o tome svjedoči i nekoliko pjesama s njegovog CD-a (možete ga naručiti preko njegove internet-stranice) a ponajviše skladba Jednom ću se i ja vratiti.
Ivan Ivić
Poslušajte najnoviju pjesmu Miše Žedja Dok je Europa gledala.
