By Početkom prosinca poslao mi je jedan ovdašnji hrvatski aktivist, kojemu je slanje mailova, kako se čini, životno ispunjenje, članak pod naslovom “Marulić za švicarske reformatore“, objavljen u časopisu Hrvatskog kulturnog kluba Libra br. 51. Članak je napisan povodom izložbe Marulićevih originalnih djela u Središnjoj knjižnici Solothurn u prosincu 2021. godine u svezi s proslavom 500-te obljetnice „Judite“, prvoga i još dugo nakon Marulića jedinoga narodnojezičnoga epa svih slavenskih naroda i jezika, na prostoru između Jadranskoga i Japanskoga mora. Kad sam zapazio neke nepravilnosti, nedostatke pa i krivotvorine u čudno naslovljenom članku glede činjenice da su i njemački i švicarski protestanti oko 200 godina tiskali Marulićeva djela, zamolio sam dotičnoga gospodina, širitelja mailova, da se obrati člankopiscu i upita ga na koje se izvore oslanja svojim tvrdnjama u članku. Nisam dobio odgovor i sad dajem hrvatskoj javnosti na prosudbu moje dvije glavne primjedbe na spomenuti članak.
Moja se prva primjedba odnosi na ovaj tekst iz spomenutoga članka:
„Ipak, Marulić se morao pomiriti s činjenicom da je njegov „De institutione“ zabranila papinska inkvizicija zbog odlomka „o korisnoj laži“, i da je knjiga završila na lomači i na indeksu zabranjenih knjiga. I on je sam u Vatikanu bio pod sumnjom za herezu. To je zasigurno pridonijelo njegovom ugledu kao autoru među švicarskim reformatorima koji su bili otvoreno optuženi za herezu. 1529. i 1530. godine Solothurn je bio centar razilaženja reformatora i onih odanih Rimu. Dok je Solothurn na kraju ostao katolički, prvo su Bern 1528., a zatim Basel 1529. godine prešli na reformaciju.
Ovo tumačenje problema s Marulićevim glavnim latinskim djelom, koje je među ostalima i njegov mlađi suvremenik Franjo Ksaverski, svetac Katoličke crkve, ponio sa sobom na kristijanizaciju Dalekog Istoka je povijesno neodrživo. Marko Marulić je, naime, umro 1524. godine. Njegovo djelo De Institutione bene vivendi per exempla sanctorum – ukratko Institucija – (O temelju dobrog življenja prema primjerima svetaca) tiskano je godine 1506. dana 10., mjeseca veljače, u Mletcima. Nakon prvog izdanja, Institucija je doživjela brojna ponovna izdanja i još brojnije prijevode na mnoge europske jezike (talijanski, francuski, njemački, španjolski, portugalski…). Postala je omiljenim štivom u samostanima, pa i kod samih isusovaca, čiji je subrat bio već spomenuti svetac Franjo Ksaverski.
Hrvatski znanstvenik Leo Košuta (1922.-2001.) je stvar „papinske inkvizicije“, kako to Libra definira, detaljno istražio i utvrdio da je Institucija dospjela na indeks lokalne inkvizicije „igrom slučaja i svršila čak na lomači u Sieni 1564. godine“. Stvarno se radilo o ljudskoj nesnošljivosti između inkvizitora, vladara i izdavača čijom su žrtvom postala i Machiavellijeva djela i Marulićevo djelo. Dakle, Marulić se nije morao pomiriti s činjenicom da je njegov „De institutione“ zabranila papinska inkvizicija zbog odlomka „o korisnoj laži“, i da je knjiga završila na lomači i na indeksu zabranjenih knjiga, kako piše časopis Libra, jer je umro ravnih 40 godina ranije. Neukusna je prema tome i tvrdnja Libre, da je Marulić „sam u Vatikanu bio pod sumnjom za herezu“. Onaj tko piše o Katoličkoj crkvi morao bi znati da se radi o općoj crkvi organiziranoj prema mjestu i vremenu, što znači da se crkveni propisi ne moraju svugdje provoditi na isti način. Jednostavno rečeno Marulićeva Institucija se našla na udaru lokalne talijanske, španjolske, portugalske, francuske inkvizicije, ne papinske rimske, prvi put 50 godina nakon Marulove smrti zbog nekih manje ili više neuspjelih prijevoda na španjolski, portugalski, francuski kao i zbog lokalnih intriga. O lomači nije bilo ni riječi, a kamo li spaljivanju, osim spomenutog samovoljnog slučaja u Sieni. Marulićevo ime se ne spominje ni na jednom rimskom indeksu (Index librorum prohibitorurn), dok su postojali bezbrojni lokalni indeksi i na pojedinima je bilo navedeno njegovo ime.
Kad je govor o „korisnoj laži“ (mendacium officiosum) valjalo bi najprije znati da je taj pojam bio predmet učenih rasprava preko tisuću godina prije Marulićeve pojave. Zbog čega je lokalnog inkvizitora smetalo učenje o „korisnoj laži“ pokazuje nam primjer iz Španjolske. Bernardo Sandoval, španjolski inkvizitor, tiskao je svoj Index u Madridu 1612. i stavio Instituciju na svoj indeks zbog Marulićeva neizravnog opravdavanja „korisne laži“. U Španjolskoj su u to vrijeme živjeli neprognani Arapi i Židovi koji su bili nasilno pokršteni. Ovi su mogli naći u Marulićevu “laksizmu” opravdanje da su se dali pokrstiti da bi tako izbjegli veće zlo kao što je smrtna kazna ili pak izgnanstvo. Da bi se ta mogućnost spriječila, knjiga je stavljena na indeks i tako proglašena nepodobnom za pozivanje na nju. I Marulićeva „Judita“ je u određenim krugovima postala sumnjivim štivom zbog zagovora tiranocida, premda je Judita jedna od brojnih biblijskih kanonskih knjiga.
Druga se moja primjedba odnosi na glagoljaštvo o kojemu Libra piše slijedeće:
„Vatikan je međutim nastavio inzistirati na upotrebi latinskoga kako bi svom svećenstvu zajamčio ulogu posrednika i božjeg tumača masama vjernika diljem svijeta. Uz jednu geografsku iznimku: oko 1250. godine, gotovo 300 godina prije Marulićevog života, dalmatinsko-hrvatske zajednice dobile su dopuštenje od pape da služe liturgiju ne na latinskom nego na slavenskom jeziku, koji je tada bio napisan glagoljicom. Zašto je Vatikan to dopustio Hrvatima, ali ne i ostatku kršćanske Crkve, ostaje nejasno. Povjesničari pretpostavljaju da je upravo geografska i jezična blizina Hrvatske konkurenciji, Istočnoj crkvi, bila razlog popuštanja Vatikana.“
Toliko smušenosti i neznanja teško je zbiti u ovako malo teksta. Prvo, ovdje se ne radi o „slavenskom“ nego o hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku čiji je alfabet bio glagoljica. Povijesno je utvrđeno da najkasnije početkom 10. stoljeća nastaje hrvatska glagoljska tradicija. Pokušaji na splitskim crkvenim saborima iz 925. i 1060. godine zatiranja te liturgisjke prakse su bili neuspješni. Na području srednjovjekovnog juga Hrvatske, a i šire kao Istra i BiH, glagoljaška tradicija je već bila ukorijenjena i njezin kontinuitet traje usporedno s latinskom rimskom liturgijom sve do 20. stoljeća. Papa Inocent IV. je u 13. stoljeću dao dopuštenje korištenja hrvatskog crkvenoslavenskog jezika u liturgiji.
„Povjesničari pretpostavljaju da je upravo geografska i jezična blizina Hrvatske konkurenciji, Istočnoj crkvi, bila razlog popuštanja Vatikana.“ Ova tvrdnja je čisti besmisao kojim se jugoslavenstvo čisti i pretvara u bezgrješnu tradiciju. Crkveni raskol i nastanak pravoslavnih crkava se dogodio 1054. godine, a liturgijska tradicija hrvatskog crkvenoslavenskog jezika je tada postojala već preko 200 godina. Umjesto da se u glagoljaškoj tradiciji vidi pozitivna univerzalna poruka ostvarena na Drugom Vatikanskom Koncilu 1962.-1965., pokušaje ju se banalizirati politiziranjem. Hrvatsko glagoljaštvo je jedan izraz autentičnog, izvornog hrvatstva, a njegovo priznanje iz Vatikana je iskaz u korist raznolikosti svijeta, toga ukrasa univerzalnosti. Unitaristički jugoslavizam, „moderni suverenizam“ kao i ministričina „inkluzivnost“ to ne mogu shvatiti niti prihvatiti činjenicu da je mali hrvatski narod dao svijetu visoko obrazovane, priznate i neporočne kulturne i znanstvene velikane! Ako su Hrvati, onda su automatski Nejugoslaveni! E to ne ide i mora ih se ogaditi. U hrvatskom novonastalom političkom rječniku jedna je poprilično neuredna ptica dobila važno mjesto jer iz trtične žlijezde ispušta tekućinu tako neugodna vonja da sve živo izbjegava njezinu blizinu! To je prirodni način obrane ali i zaštita od ugodnih mirisa!
Jedna se hrvatska književnica javila nakon prestavljanja novog izdanja Judite u prostorijama Hrvatske matice iseljenika 21. listopada 2022. ovim dirljivim riječima:
Poštovani gospodine Pandžić,
uživala sam u vašoj erudiciji, dubokom poznavanju pjesničkog i proznog svijeta Marka Marulića, koji je, ne putujući previše iz svog Splita, pokazao zavidno razumijevanje vrijedne svjetske književne baštine, antičke, srednjovjekovne, ranorenesansne – i pritom odao počast hrvatskim začinjavcima! Dirljivo je kako mu Zoranić odaje počast u “Planinama”, a Hektorović se odlazi pokloniti njegovom Nečujmu. Hrvati su imali kulturu prije teritorijalnog jedinstva. Kultura nas je stvorila. Zato Vam još jednom zahvaljujem na predavanju ! Prijateljski, ime i prezime.
Piše: Tihomir Nuić
