By 
Činjenica da se jedno duže vrijeme nismo javljali, ne znači da u tom međuvremenu ne bismo bili imali o čemu pisati. Pa ni da smo uvidjeli uzaludnost naših napora da štogod oko sebe ipak promijenimo. Prije bismo rekli, onako po domaćem, da smo namjerno malo pustili mira i sebi i svojim čitateljima.
{sidebar id=12}I tako, eto, dođosmo i do kraja 2008. godine. Prilika, da se i mi, dakako u smislu našega gesla „iz drugog ugla“, osvrnemo barem na neke pojavnosti, koje su nam se u toj godini učinile posebno – apsurdnima! Odabrali smo samo dvije: Jednu, danas bi se reklo „globalnu“ i jednu „domaću“.
Da se kod „globalne“ radi o toj, u zadnje vrijeme toliko razvikanoj, financijsko-privrednoj krizi, jedva da će ikoga iznenaditi. Pritom bi se svatko odmah mogao i zapitati, što bismo to mi, nestručnjaci, mogli još dodati svemu onome što su već do sada rekli toliki stručniji od nas, kao i što je u tome za nas tako – apsurdno.
Smatramo da je do takve krize prije ili kasnije moralo doći, pri čemu još nitko ne zna kada i kako će sve to završiti. Zašto? Oni bogati, uglavnom u kapitalističkim zemljama s visokim proizvodnim tehnologijama, svakodnevno proizvode sa sve manje ljudi, sve kvalitetnije i količinski sve više. I to ne samo radi ekonomski razumljive želje za sve većim profitima, nego kako bi u sve većoj međusobnoj konkurenciji i sami opstali (i, naravno, i dalje se mogli bogatiti). No, istodobno baš u tim zemljama gotovo kao da i nema više takvih (ili barem ne mnogo takvih), koji većinu tih proizvoda već ne bi posjedovali. Pogledajmo oko sebe: Ni u našoj (u usporedbi s gore spomenutim zemljama ipak siromašnijoj) Hrvatskoj, a da se o Švicarskoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama ne govori, gotovo da nema domaćinstava (ako ih uopće još takvih ima) koja ne bi već posjedovala na primjer hladnjak, televizor, pa i auto, natel i da dalje ne nabrajamo. Pa ako tome dodamo da su upravo stanovnici tih područja ujedno i uglavnom ti koji imaju i novaca da te proizvode kupuju, dok upravo oni drugi, koji tih proizvoda još nemaju, ujedno nemaju niti financijskih sredstava da si ih nabave, onda je to taj apsurd, taj „začarani krug“ u koji je svijet ne samo upao, nego kad-tad i upasti morao. I što sada? Naravno, biti će raznih (stručnih) pokušaja da se nekakva rješenja pronađu. Ali za nas, obične ljude, i gledano „iz drugog ugla“, nameću se uglavnom tek dvije, rekli bismo, logične alternative: Ili smanjiti sve te silne proizvodnje (sa svim posljedicama koje bi iz toga mogle proizaći) na one količine koje će još uvijek (ali ipak i sve manje) trebati oni, uglavnom uvijek isti, koji ih mogu i platiti, ili nekako omogućiti onima koji tih proizvoda još nemaju, da ih i oni ipak uzmognu kupiti? Rekosmo „nekako“, jer recepta, kako to napraviti, naravno nemamo. Jer, ponovimo: Bogati proizvode za bogate, dakle za one koji te proizvode već uglavnom imaju (te im dodatne količine sve manje trebaju), dok ih oni siromašni, koji ih još nemaju, i koji bi ih trebali, ne mogu platiti. Tek jedan od apsurda našega vremena!
A od drugih takvih (apsurdnih) pojavnosti, ovdje izdvajamo onu s ruba hrvatsko-slovenskih odnosa. Najprije, istinski žalimo što ti odnosi već do sada nisu riješeni na dobrosusjedski i prijateljski način. U razloge ovdje niti se možemo, niti želimo upuštati, ali je nečuveni apsurd da slovenska strana od Hrvatske zahtijeva da pri možebitnoj međunarodnoj arbitraži, ako do nje dođe, Hrvatska ne izađe s onim dokazima, koje (očito) ima, i na osnovu kojih bi u predmetnom sporu (očito) – bila u pravu! Apsurd toga zahtjeva je tako velik i tako očit da nam nije jasno zašto ga hrvatska strana jasnije i upornije ne ističe na svim sastancima i instancama, kako bi možda ipak i sami Slovenci uvidjeli svu njegovu neodrživost i sav njegov besmisao! Da je još živ, Ciceron bi i ovdje uzviknuo: „O tempora, o mores“!
Marijan Karabin