By Oštre riječi upućene na proslavi 35 godina HKM Bern, don Ante Kutleše potakle su me na razmišljanje o tome koliko vodimo brigu o svojoj djeci. Živimo u teškim vremenima. Vrijeme interneta, tv-a… kamo god se okrenu sve im je na dohvat ruke.
Oštre riječi upućene na proslavi 35 godina HKM Bern, don Ante Kutleše potakle su me na razmišljanje o tome koliko vodimo brigu o svojoj djeci. Živimo u teškim vremenima. Vrijeme interneta, tv-a… kamo god se okrenu sve im je na dohvat ruke. Nije sve loše i crno. Ali pitanje je kako odgojiti djecu u današnje vrijeme? Da bi bili uspješni roditelji, prvi korak koji bi svi mi trebali učiniti je da prihvatimo svako dijete kao jedinstveno stvorenje. Svako dijete je drukčije i s jedinstvenom osobnošću, mnogi griješe i traže od djeteta ono što nije. Dok djeca rastu i razvijaju se treba ih pustiti da sama donose odluke, moramo ih pustiti da pogriješe, ali ih i naučiti da kad pogriješe da i prepoznaju svoju pogrešku. I mi moramo biti tu kao oslonac da im pomognemo sagledati gdje su pogriješili. Nije dovoljno da ih samo dovedemo pred školu i ostavimo, jer škola je samo dio njihovog odgoja, a sve drugo dobivaju kod kuće.
Djecu treba slušati, ako dijete počne objašnjavati zašto je učinilo nešto, ili što mu se dogodilo, kako se osjeća, a roditelj odgovori: „Ne želim to čuti, ne zanima me…“ Ako je jedina poruka koju šalješ svom djetetu, ta da nisi zainteresiran, izgubit će povjerenje u tebe kao u roditelja slušaoca. Svi problemi nastaju zbog nedostatka komunikacije, a oni nisu tu zato što je dijete navršilo 13-14 godina, oni su nastali daleko prije. Međutim oni koji su stekli dobar odnos sa svojom djecom dok su bila manja, mogu ga lako održati i kad su veća.
Često čujemo danas roditelje kako kažu da ih djeca ne slušaju, da ih ljute. Djeca izgledaju kao da ne žele da im itko govori šta da rade i kako. No, to je samo izvana. U srcima govore: „Ne puštaj me da radim što hoću, postavi mi neke granice.“ Upravo to je bila i don Antina poruka. Postavimo im ipak neke granice, nemojmo im sve dozvoliti i uvijek kad ih ostavimo pred vratima škole sjetimo se da tu ne prestajemo biti oni koji ih uče životu, jer svako dijete gleda oko sebe i uči, a mi smo ti od kojih uče kako će ići kroz život i živjeti. Na primjer kad kažu – dijete laže, to znači da je sposobno razumijeti tuđu perpsektivu i da se iza laži skriva da ne bi bilo kažnjeno. Tu trebamo krenuti od sebe, ako ne želimo da djeca lažu. Laž, naime potječe od odraslih, a mi smo najbliži svojoj djeci i oni jednostavno sve upijaju od nas. Zato sjetimo se i naše, ne tako davne prošlosti da smo neke stvari i sami učinili. Sve što dijete učini ili kako se ponaša, to je naučeno ponašanje. A djeca uče od nas.
Kad izgubimo kontakt s djetetom, kad izgubimo njegovo povjerenje onda je kasno za sve. Nikad auto ili skupe stvari ne mogu zamijeniti odgoj i nauku življenja i ponašanja koju dajemo svojoj djeci. Budimo prijatelji svojoj djeci, nemojmo kupovati njihovu ljubav i osmijeh. Poštujmo prava svog djeteta i njegove osjećaje jer svako dijete ima pravo biti tužno i veselo, ali samo mora izabrati način kako će to činiti, a mi smo tu da ih uputimo i budemo im oslonac.
I na kraju svi smo pomalo zaboravili ulogu žene – majke u odgoju naše djece. Svi mi bi trebali dati više prednosti majci – ženi u brizi o kući i odgoju djece, jer u današnje vrijeme žena ima sve manje vremena za obitelj, djecu i brigu o njima, a djeca trebaju ljubav i pažnju.
Na kraju da se vratimo na don Antine riječi: „.. kad se nešto dogodi onda je kasno za plakanje, vodimo brigu o njima na vrijeme.“
Zlatko Šešet
