By Dva velika pitanja muče trenutno Hrvate u Švicarskoj, posebno one malo starije. Prvo, univerzalno za sve Hrvate u dijaspori – odjava prebivališta i drugo, specifično za Hrvate iz Švicarske – porez na inozemne mirovine. O ove dvije teme se jako puno pričalo u zadnje vrijeme, informacije su stizale sa svih strana. Međutim, neku pouzdanu i konkretnu informaciju Hrvati u dijaspori još nisu dobili. Zašto? Zato jer jedna precizna informacija uopće ne postoji.
Zvuči malo čudno, ali probati ću objasniti. Prije par mjeseci pokušali smo pronaći odgovor na ta pitanja i u naš «studio» pozvali nekoliko kompetentnih ljudi (vidi film). Međutim, točan odgovor nismo mogli ponuditi. Iz više razloga. Kao što je pri kraju filma navedeno, svaki povratak u Hrvatsku (mirovina) je individualna stvar. Ne radi se o općem pravilu. Nije jednako vraća li se čovjek u prijevremenu ili redovnu mirovinu, da li se vraća pojedinac ili bračni par, da li je već podigao Pensonkassu ili nije itd. Slična stvar je i s odjavom prebivališta. I tu susrećemo različite situacije. Nije ista stvar ako se privremeno odjavljuje čovjek koji redovito odlazi u Hrvatsku (neki idu i po desetak puta godišnje) ili čak ima dolje i obitelj i s druge strane čovjek koji živi u Americi i zadnji put je bio u Hrvatskoj prije pet godina – a i jedan i drugi su hrvatski državljani. U nastavku teksta baviti ću se samo ovom temom prebivališta, ovo drugo je vezano za novac i tu je škakljivo iznositi bilo kakva razmišljanja – para nema brata.
Veliki problem je i neiformiranost i nestručnost službenika. Iz bezbroj primjera (na tribinama i putem interneta) čuli smo o različitim tretmanima u različitim gradovima. Jedan službenik vam kaže da morate predati osobnu iskaznicu, a drugi vas gleda u čudu kad dođete i želite predati iskaznicu. Moje osobno mišljenje, time ne želim ništa sugerirati ni nekoga navoditi na krivo razmišljanje, je da je novi Zakon o prebivalištu i ostale mjere donesen prenaglo i ishitreno. U zakonu se pokušava pod jednu kapu staviti više različitih grupa koje ipak imaju svoje specifičnosti (kao što je spomenuto gore u tekstu). Doduše, Zakon je već duže vrijeme na snazi i ljudi su imali vremena o tome razmisliti i poduzeti određene korake, ali velik broj ljudi o tome još ništa nije čuo (a velik broj je i onih koji ne znaju kako bi postupili).
Zašto su ljudi neinformirani? Zato jer su zakazale službe koje su za to plaćene. U Hrvatskoj masa ljudi živi na državnim jaslama i u opisu radnog mjesta ima navedeno «suradnja s iseljeništvom». O tome sam već jednom pisao (vidi prilog). Gdje su sada ti razni Uredi, Matice, službe…? Koje su njihove konkretne aktivnosti? Mi imamo desetak ureda, obično su to izmišljena radna mjesta, koji ništa ne rade. Tome treba dodati i punu šaku raznih «svjetskih» organizacija i udruga. Deset kvalitetnih službenika koji bi sjedili u jednom jedinom uredu moglo bi riješiti sve probleme. Umjesto toga imamo čitavu vojsku činovnika koji lopticu odgovornosti prebacuju uvijek na neke druge. Nadalje, te službe su toliko ispolitizirane i čim dođe do smjene vlasti odmah dolazi nova garnitura. Naravno da oni prethodnici ne odlaze nazad «u proizvodnju». Za njih se izmisle nova «radna mjesta», nitko od njih ne ide raditi u škver ili kopati zemlju. Svima je draža meka fotelja, kavica i razgovor o turskim sapunicama. Tu leži problem. I sada, jadan gastarbajter, koji je cijelog života brusio željezo u nekoj zagušljivoj firmi, pokuca na vrata jednog Ureda za Hrvate izvan RH i oni mu kažu: A ne gospodine, vi ste na krivoj adresi. Mi samo radimo na svekolikom povezivanju Hrvata izvan RH, mi smo samo «spona». Vi vaša pitanja morate rješavati negdje drugdje. I tako pajdo obilazi Ured dobrodošlice, pa ga šalju u Maticu, pa ga oni dalje prebacuju u lokalnu samoupravu i tako u nedogled.
Nedvojbeno je da u Hrvatskoj ima velik broj kvalitetnih, kreativnih i odgovornih službenika, ali još je veći broj onih koji su im «prikačeni» kao teret i još ih onemogućavaju u njihovom poslu. Sam Zakon i nije loše sročen (ni ja ga ne bih bolje složio:). Veći je problem neinformiranost ljudi u dijaspori i nestručnost lokalnih službenika. Još veći problem će biti taj «Spielraum» koji će se pojaviti u tumačenju Zakona. Ne bi me čudilo ako se na nekim šalterima ne budu čule i ovakve priče: Čuj, ovako ćemo, ja tebi neću poništiti osobnu, ali ćeš mi donijeti štosštangu za onog mog Opela kad budeš dolazio za Božić.
Svi su bili za ulazak Hrvatske u EU. Naravno da taj ulazak donosi i određene pozitivne pomake, ali zahtjeva i određene ustupke. Ljudi su mislili da će ulaskom skočiti plaće na razinu europskih, a da će i dalje vladati nered i javašluk. E to pajdo tako ne ide, reda mora biti. Činjenica je da su gore spomenute mjere došle malo prenaglo, da ljudi nisu bili pripremljeni, ali s vremenom sve će doći u kolotečinu.
U ovim vremenima promjena i nesnalaženja obično kod Hrvata iz žabokrečine na površinu isplivaju neke svjetske face i svjetske organizacije. Važno je samo ne nasjedati na njihovu halabuku i parole, razne «ustavne tužbe», «peticije» i revolucije. Obično to završi još većom zavrzlamom i s desetak novih «radnih mjesta» s državnom plaćom (u najgorem slučaju to može rezultirati i rekorderima u neplaćanju poreza).
Mi Hrvati imamo svoju državu i njene organe. Kakvi su, takvi su. Da je u Hrvatskoj sve uređeno zvala bi se Švicarska. Nigdje ne treba žuriti, treba se informirati, Vladu upoznati s nekim specifičnostima i problemima. Razgovorom, komunikacijom i suradnjom treba težiti k zajedničkom cilju, a ne tužbama i revolucijom. Uvijek se može naći konsenzus. Vrijeme revolucija je prošlo. Na tribinama se mogu čuti emotivne izjave kako «ni Tito nije uzimao osobnu» i kako će je pojedinci «demonstrativno sami uništiti u konzulatu». Međutim, moramo naučiti da je Hrvatska demokratska zemlja i da se sve stvari rješavaju demokratskim putem. Ukoliko netko smatra da sadašnja vlast nije sklona Hrvatima iz dijaspore (možda i sebe ubrajam u tu skupinu) onda tu vlast mora mijenjati na sljedećim izborima. Činjenica je međutim da obično ti bukači ne izlaze na izbore, teško im je žrtvovati i vrijeme i novac za odlazak u konzulat, a kad ih nešto «opali po džepu», onda su najbučniji. Sigurno je da sadašnja (lijeva) garnitura ima malo rezerviraniji stav prema iseljeništvu, ali sumnjam da se tu «sistematski radi da se Hrvati ne vraćaju u Hrvatsku».
Ja i moj kolega smo nakon par boca vina došli do zaključka (konsenzusa) da se ova vlast ipak maćehinski odnosi prema nama u iseljeništvu, a narod kaže – da maćeha vrijedi, ljudi bi je u vrtu sadili! Ima i ona druga, vidovita Džemila u svom Sanovniku doslovce poručuje: «Sanjati maćehu simboliše brige i nesigurnu budućnost». Zaključak ostavljam vama.
Ivan Ivić
Kao što smo u jednom uvodnom tekstu najavili, na ovom mjestu pokušati ćemo donijeti informacije na ove teme. Te informacije nisu službene, ali u ovom trenutku pružamo ono što imamo. Rezultat je to brojnih pitanja koja dolaze na našu adresu. Ako netko ima neke zanimljive informacije, rado ćemo to objaviti. «Friške» informacije mogu se dobiti i kod diplomatskih predstavništava. Oni su već u nekoliko navrata gostovali na tribinama i tim aktivnostima nastavljaju i dalje. Koristimo ovu prigodu i najavljujemo sljedeću takvu tribinu: Schaffhausen, dvorana crkve sv. Petra, u nedjelju 17.11.2013. u 18.30 (nakon svete mise). Detalji o ovoj tribini i sudionicima biti će pravovremeno objavljeni.
