By Ovih dana došao mi je u ruke list jedne hrvatske udruge u Švicarskoj. Udruga sebe naziva kulturnom pa sam se poveselio da ću nešto moći i pročitati, jer vjerovali ili ne, kultura me jako zanima. Mom veselju nije bilo kraja kad sam na trećoj stranici gore navedenog uradka u uvodniku pročitao i slijedeću rečenicu: Cilj nam je njegovati kulturu, jer kultura je jedina dugoročna obrana od destrukcije, tuđe i vlastite: ona nas osvješćuje i uči da diferencirano i tolerantno gledamo na zbivanja i sudjelujemo u društvu.
Baš lijepo. Ohrabren ovim plemenitim razmišljanjima počeo sam listati. Nije me baš oduševio članak koji jednog hrvatskog glazbenika (mog dragog prijatelja) dovodi u vezu s nekim negativnim pojavama o kojima dotični nema nikakve veze. No, prelazim preko toga, svatko ima pravo na svoje mišljenje, a vrijeme će pokazati tko je bio u pravu. Nailazim dalje na neke poznate mi detalje u koje sam uložio puno truda, a koje sada netko s lakoćom skida s ove stranice, kao da je ovo samoposluga. Prelazim i preko toga, navikao sam i na to u posljednje vrijeme. Neke visokotiražne medije u Hrvatskoj "gonim", a ovi tu vjerojatno nikad nisu ni čuli za riječi autorsko pravo, djelo.. itd. Riječ plagijat vjerojatno im je bolje poznata. Pravi razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst u stvari je jedan prilog jednog mladog hrvatskog autora (ako se to tako može nazvati) u kojem on preko cijele stranice psuje, koristi najogavnije riječi i vrijeđa sve ono što bi svakom građaninu trebalo biti vrijedno poštovanja . Dugo sam se pitao: čemu taj članak? Možda netko u njemu, u tom govoru ulice vidi neku umjetničku vrijednost, neki odraz stanja u Hrvatskoj, ali da li je baš bilo nužno u jednom ovakvom listu donositi taj tekst. Je li to ta kultura koja je jedina dugoročna obrana od destrukcije? Ako je to tako, onda neka mi uredništvo odgovori i što je to u tom tekstu tako konstruktivno pa su ga uvrstili u list. Na kraju mi se nameće još jedno pitanje: Kako to da su gotovo svi tekstovi prevedeni na njemački jezik, a ovaj nije? Nije vrag da se stidimo svoje kulture. Jer kao što sam citirao na početku: ona nas osvješćuje i uči da diferencirano i tolerantno gledamo na zbivanja i sudjelujemo u društvu. Budemo li i dalje nudili Švicarcima ovakvu hrvatsku kulturu počet ću se izjašnjavati kao Meksikanac.
Ovaj list nažalost nije neka usamljena pojava. U Hrvatskoj, odakle je pristigao gore navedeni Meisterwerk, objavljuju se i mnogo ogavnije stvari, a jedna kvazi-književnica, koja svoje kolumne objavljuje u jednom visokotiražnom tjedniku, sistematski ruši sve vrijednosti koje je naš narod, kao član europske zajednice naroda stoljećima njegovao i čuvao. Njen roman već dugo vodi na listi bestsellera. Na kazališnim daskama se igraju dekadentni komadi, a uvoze se bljutave, jeftine sapunice koje rastaču i ono malo zdrave pameti koja je ostala kod naroda.
Hrvati se izgleda vraćaju na staze svoje duge i teške povijesti.
Neka mi oproste oni članovi uredništva koji su dobar dio svog slobodnog vremena uložili u uređivanje lista, vjerujem da su u tome imali dobre namjere i ne bi želio da ih ovaj tekst obeshrabri u njihovom djelovanju. Nadam se da će čitajući ovaj tekst shvatiti i sami da je ovaj tekst bio potpuno suvišan. Jedan me prijatelj odgovarao od pisanja ovog teksta , citiram: Tko objavi ovakvu bljuvotinu, taj je u stanju svakoga tko se tome i pokuša suprotstaviti, bez obzira na opravdanost pa i možebitnu uzvišenost i neoborivost njegovih argumenta, jednakim rječnikom i još gorim bljuvotinama – javno osramotiti, pogaziti, uništiti! Ne vjerujem da će se tako nešto desiti, a mom prijatelju sam odgovorio: Svaki čovjek ima pravo na svoje mišljenje, svoje stavove. Ukoliko osjetim da netko vrijeđa moje stavove, dužan sam se tome usprotiviti, jer kad to ne bi učinio, morao bi priznati – ili ne vrijedim ja ili ne vrijede moji stavovi.
Ivan Ivić
