By Dva vječita rivala, momčadi Dinama i Hajduka, bolje rečeno njihovi navijači, susrela su se na stadionu SIG-a u Beringenu da riješe vječitu dilemu u Schaffhausenu:
Koja je momčad jača, koja je hrvatskija, koja je ona prava? Susreli su se dakle purgeri i blitvari, sudarila se kontinentalna i jadranska Hrvatska, s ciljem da se konačno riješi ta dilema. Organizator ove utakmice i piknika je klub Dinamo, a prihod (od ulaznica, TV-prijenosa, reklame i pljeskavica) bi trebao pomoći klubu koji je od nedavno startao kao samostalni klub, bez patronata švicarskog kluba. Jake snage sigurnosti angažirane od strane organizatora i raspoređene uzduž zapadnog ulaza na stadion imale su zadatak spriječiti bilo kakav nered i unošenje bengalki i oružja na stadion. Na ovakvim utakmicama visokog rizika to je uobičajena pojava pa se nije nitko ljutio na pretres i pipanja prilikom ulaska na stadion. Dapače, nekima je to i odgovaralo. Navijači i jedne i druge momčadi, obojeni po licu klubskim bojama i odjeveni u odgovarajuće boje pristizali su na stadion iz svih dijelova prostranog kantona Schaffhausen. Koliko je točno bilo ljudi na stadionu teško je reći. Ako kažemo stotinu sigurno je premalo, a ako kažemo sto tisuća sigurno bi bilo pretjerano. Recimo samo to da nije bilo nijednog slobodnog sjedišta na tribinama. Organizator ljubomorno čuva brojku prodanih karata; ne toliko radi nekih malverzacija (koje su svojstvene svim velikim hrvatskim klubovima) već isključivo da se spriječe razna nagađanja, prepucavanja i podvale. Radi se naime o klubu (Dinamo Schaffhausen) koji tek počinje djelovati kao samostalan klub i uprava želi od početka solidno voditi ovaj klub i tu su razne smicalice isključene.
Vrijeme je bilo idealno za igru (mi u SH dobro molimo) pa je sudac dao znak za početak utakmice. Iako se najavljivalo (po svim bircuzima po Schaffhausenu i okolici) da će ovo biti oštra utakmica, iščekivanja se nisu ispunila. Od najavljenih “slomljenih kostiju i krvi do koljena” nije bilo ništa. U prvom dijelu utakmice dominirali su Hajdukovci i nekoliko puta su ozbiljno ugrozili vrata Dinama. U drugom dijelu utakmice trener Dinama Ante Buzar donosi sudbonosnu odluku; povlači iz igre neke iskusne igrače i uvodi neiskusne mlade igrače koji su skupim transferom odnedavno dovedeni u klub. Već nakon nekoliko minuta pokazalo se da je ova, za neke stručnjake preuranjena, odluka ispravna – Dinamo zabija prvi gol. Ovo opravdava i veliku investiciju koju je klub izdvojio za te nove igrače. Kako se utakmica dalje zaoštravala, to je i publika sve glasnije bodrila svoje igrače tipičnim navijačkim povicima: udri-udri, daj ga – daj ga, sad ga – sad ga, to – to, ruši ga – ruši ga (pravi Hrvat priča kratko, ali jasno i ponavlja dvaput). Ovo bodrenje rezultiralo je pojačanim napadima domaćina i dolazi do velikih previranja u šesnaestercu Hajduka. U 70. minuti ponovni šok za navijače Hajduka: sudac pokazuje na bijelu točku. Za egzekuciju ove važne odluke trener Buzar odlučuje se za sigurnog Pajnogača (čovjek radi u osiguranju) ali topovski udarac u lijevi dio gola zaustavlja još sigurniji golman Štokić. Urnebes na dijelu stadiona gdje se nalaze Torcidaši, bijele zastave prekrile su tribine, pale se bengalke, pjeva se “večeras je naša fešta”, skandira se, ali veselje ne traje dugo. Ante Buzar donosi novu taktičku odluku i Ličanu Kušaniću daje jasnu instrukciju: kreni direktno prema golu, ruši sve što dolazi s lijeva i s desna, a mali će za tobom s loptom. Kad dođeš pred gol makni se da mali može pucati – pa šta bude. Ova nedvojbena instrukcija dala je prve rezultate već nakon nekoliko minuta. I još jednom, i još jednom, i još jednom i na kraju još jednom. “Zabijte još tri pa će biti ko u Debrecenu”, čulo se skandiranje Bad Blue Boysa. Ali za to više nije bilo prigode, sudac je zviždukom prekinuo ovu bespoštednu borbu.
Dinamo je pokazao zrelost na terenu i s takvom igrom sigurno imaju šanse i u budućnosti. Hajdukovci će morati konsolidirati svoje redove. Neriješena financijska situacija u klubu reflektira se i na igračima; igrači su slabo motivirani u strahu od ne primanja premija. “Isti mi je đava, lomija se ili ne, svejedno nema premija” komentirao je je jedan Hajdukovac. Vidljivi su i znaci umora kod igrača i slaba kondicija. To trener komentira ovako: Đava te lipi odnija, naši neki su crkli već na zagrijavanju. Kartaju po cile noći briškulu kod Mikija pa kad triba igrat stoje ka tovari.
Napomenimo na kraju da je ipak sve dobro završilo. Navijači su se mirno razišli. Nije bilo prevrtanja i paljenja automobila ni bacanja kamena. Neke stvari bi domovinska Hrvatska mogla i naučiti od iseljene Hrvatske.
Nekoliko fotografija s utakmice možete pogledati ako kliknete ovdje .
