By Dragi prijatelji, vidim da ste svi polako krenuli na godišnji odmor i ne bi Vas želio previše zamarati mojim razmišljanjima, ali mi u zadnje vrijeme smetaju mnoge pojave koje su se uvukle među nas Hrvate tu u Švicarskoj, a vidim da o tome nitko ne piše, znači da to nikoga i ne smeta. Mene to smeta, pa ću probati u ovom mom kratkom javljanju to obrazložiti.
Možda time onda potaknem i nekog drugog na razmišljanje o tom problemu, a možda se o tome razvije i kakva diskusija, jer vjerujem da nas ima više koji tako mislimo. Uhvatila nas je neka manija dodvoravanja i sluganstva, a guše se i napadaju sva društva i inicijative koja imaju bilo kakav hrvatski predznak, a sve u svrhu neke integracije.
Pokreću se listovi, koji ne samo da nemaju hrvatski naziv, nego i tekstovi unutra vrve nekim “umotvorinama” koji bi trebali toj “mnogobrojnoj njemačkoj publici”, našim domaćinima, objasniti kako mi nismo oni za koje nas smatraju. Mi smo ipak kulturni; bar oni koji se okupljaju u razno-razna “kulturna” društva, koja niču kao gljive poslije kiše. Tako naše domaćine učimo latinski, jer oni to nažalost neznaju; di su oni bili kad je to kod nas službeni jezik bio, tada su oni bili još na drveću. A tek naše “kulturne” aktivnosti? Postali smo pravi stručnjaci u poznavanju švicarskog zakonodavstva. I to iz nužde, ne iz radoznalosti.
Da li ste kada na nekoj hrvatskoj tribini vidjeli nekog takvog našeg pauna? Recimo da neki gost tribine završi svoje izlaganje i onda voditelj tribine pozove da prisutni iz publike postave kakovo pitanje. Onda se počnu dizati jedan za drugim. Najprije pola sata govore o sebi; kako su bili na “vrlo visokoj funkciji” u jednoj “internacionalno jakoj korporaciji”, kako su im djeca na fakultetu, tu u Švicarskoj, i kako su, nakon što su ostali bez posla, vladi u Zagrebu nudili neka “rješenja”, ali je naš narod zatucan i nespreman za najnovije tehnologije. Kad su tako sve ispričali o sebi, svojoj djeci i svojim frustracijama onda obično postave kakvo pitanje koje uopće nema veze s temom tribine ili svoje pametovanje završe konstatacijom kako bi strateški ciljevi Hrvatske trebali biti proizvodnja zdrave hrane i turizam. To izgovore tako ozbiljno kao da su na tom programu radili najmanje 10 godina, a mi nažalost to ne znamo. Konstatacija o turizmu donosi se na vlastitom iskustvu, buduci da se većina te “vlašije” (zato su i krenuli u pečalbu iz najsiromašnijih krajeva Hrvatske) spustila na Jadran i za potentne franke kupila neku štalu i to preuredili u “apartmane. Takvi su “fachmani” puni i ideja kako bi trebalo preusmjeriti hrvatski turizam i Česima “zabraniti da dolaze prljati naše lijepo more”.
Takva “kultura” ipak ne dolazi sama od sebe. Korjeni su to duboki, a sežu u daleka vremena kad se u pauzi između satova glasovira i solfegia čitao Shekspir, a navečer stalno sjedilo u kazalištu. Zato nam to sada fali, pa se organiziraju večeri klasične glazbe, a kladim se da je to za većinu publike pravo mučenje. Poslije koncerta obično slijedi neka “meza” u nekoj vili, davno smo se izdigli iznad “fešti” u misijskim dvoranama, to je za ove druge – “ognjištare”. Ali ipak nismo sve izgubili što je “naše”. Već na prvom semaforu, dok se čeka na zeleno, duboko se ore po nosu, a na proljetnim izletima u šumu strastveno se okreće janjetina. Nakon par boca piva tutne se i prst u uvo pa se zareve onako kako se naučilo dok se još nosilo poderane gaće. Janjetina se naravno ne služi onda kad ima i gostiju koji bi možda mogli primjetiti da još nismo dovoljno integrirani. Kroz tolike godine ti su se naši “janjičari” toliko nažderali janjetine da su se skoro pretvorili u vukove, a ja vam kažem, dragi moji prijatelji, dragi moji Hrvati, čuvajte se hrvatskog vuka u integracijskoj koži – ti su najgori.
Evo i prve reakcije na gornji tekst:
Eto tako često pogledam što ima i ima li što novo baš ovdje u CH o nama Hrvatima i veseli me kad ima nešto novog napisano, ali vidim da toga ima sve manje i sve rjeđe. Dopada mi se ovaj dopis o razmisljanju i doista trebali bi mi Hrvati više razmišljati o nama ovdje u Švicarskoj. Često se upitam koji je to vrag ušao među nas, naše udruge i na kraju među same ljude Hrvate. Bio sam aktivni član par naših udruga i doživio svašta tako da me danas strah i pomisliti negdje postati članom. Pratim ovo natezanje po švicarskom sudu Hrvatske kulturne zajednice, meni posebno drage udruge. Pitam se je li moguće takova nešto? Eto sad jedni osnivaju kao inat – kulturno društvo -pozivaju ljude na janjetinu, jer znadu da naš čovjek voli jesti i ide tamo gdje se jede, a naročito janjetina i roštilj, dok HKZ organizira lijepi koncert i posjet starom muzejskom dvorcu, ali pogriješili su jer nisu pekli jajnce, pa je došao mali broj ljubitelja kulture, baš zamišljeno za Hrvate. Zar je moguće da se u Švicarskoj zbog nekih tvrdih glava više Hrvati ne druže kao nekad, dok nismo smjeli reći da smo Hrvati, zar je moguće da se ljudi za ništa tuže samo za inat. Neka se ti ljudi sami upitaju čemu sve to i uopće kuda sve to vodi. Toliko se napadao, baš od te skupine, HDZ Švicarske, a naročito se vodece ljude nazivalo pogrdnim imenima, davale se čudne biografije u javnost, i sad na kraju, dalje se tjera nesloga, inat, čak i mržnja među nas HRVATE. Zar to nije za razmisliti?
Mirko Benšić, 09.07.2002.
Dobro da je netko načeo tu temu, međutim, ta je tema jako složena. Ja već više desetljeća pratim te naše Hrvate u Švicarskoj, no mogu reći da nikad do sada situacija nije bila tako slaba, ili bolje rečeno, tako dobra, kad se gleda sa stanovišta onih koji žele uništiti hrvatski duh. Zapravo je sve to skupa plod političkih zbivanja u Hrvatskoj. Sadašnjoj vladi u Zagrebu je stalo da oslabi dijasporu. S druge strane, proces integracije u švicarsko društvo je neminovan. Koliko će nas to koštati pokazati će vrijeme. Trebalo bi naći neko optimalno rješenje koje bi nas sačuvalo potpune asimilacije, međutim, umjesto da se bavimo iznalaženjem tih solucija, mi jedni drugima podmećemo klipove. Motri se na svaku izgovorenu riječ i pozivaju na sud pojedinci koji su desetljećima radili na dobrobit hrvatskog življa u Švicarskoj, a sada kao nagradu za to moraju podnositi velike neugodnosti. Što se kulture tiče, činjenica je da smo na tom polju jako zakazali. Nisam za to da se ljude “maltretira”. klasičnom glazbom. Koncerti koji su se organizirali bili su isključivo motivirani nekim inatom i potrebom da se “drugoj strani” pokaže kako je dotični klub ili udruga “aktivan, kulturan itd..”, a ne stvarnom potrebom “kulturne” publike za jednom takvom manifestacijom. Trebalo bi vidjeti kakva je struktura i sastav hrvatskog pučanstva i kakvi su njegovi glazbeni i kulturni afiniteti i prema tom aršinu prilagoditi i kulturnu ponudu, a ne pretjerivati u nekim prenapuhanim komornim koncertima u nekim vilama i poslije tumačiti pojedinim švicarskim gostima kako je upravo takva glazba karakteristična za naš “kulturni” narod. Zašto poput noja trpati glavu u pijesak i zaobilaziti činjenicu da preko 90% naše mladeži “troši”(između ostalog) srpsku “novokomponovanu” glazbu, tzv. ćirilicu. Da li je to plod tridesetogodišnjeg, predanog “kulturnog” rada nekih naših udruga.
12.07.2002., podaci o autoru su poznati uredništvu.
Kao urednik Društvenih Obavijesti, glasila Hrvatske kulturne zajednice (HKZ), osjećam se ponukanim osvrnuti se na dopis gosp. N.N. od 12.07.2002. Autor piše sigurno sa najboljim namjerama, i slažem se sa njegovim ocjenama u svezi situacije Hrvata u Švicarskoj, te da ne bi trebali bacati jedni drugima klipove pod noge. Međutim nisam siguran da li se snalazi u hrvatskom mutežu, iako ga prati već desetljećima.
Za svaki slučaj želim naglasiti da nitko iz upravnih tijela HKZ-e nije nikoga tužio, nego da je HKZ tužena i bila prisiljena ići do Vrhovnog suda da se obrani.
U drugom dijelu svog izlaganja, gdje govori o kulturi, ovaj dobronamjerni autor zapada u kontradikcije i pomalo podliježe tipičnom sindromu hrvatske inteligencije. Mi Hrvati smo naime najpametniji narod na svijetu, naravno poslije Srba. Kad nismo odgovorni, ili ne sudjelujemo u nečemu, onda znamo najbolje kako je to trebalo izvesti. Primjera ima na stotine, izdvajam samo nekoliko: renovacija Cvjetnog trga u Zagrebu, renovacija Medvedgrada (cijela rijeka turista, među njima i mnogi Hrvati, dive se ?starim? zidinama Budima, koje su izgrađene u kasnom 19.-tom stoljeću, bez da postave pitanje autentičnosti), Maslenički most, a u svakom našem bircuzu imamo boljih nogometnih stručnjaka nego što su Ćiro Blažević i hrvatska nogometna reprezentacija zajedno.
S jedne strane autor se žali da su hrvatske udruge u Švicarskoj zakazale na području kulture i s pravom kritizira konzumiranje ?čirilične? glazbe od hrvatske mladeži. S druge strane predbacuje HKZi da ?maltretira? ljude s klasičnom glazbom u ?nekim vilama?, i to ?iz inata?. Prije svega postoji teža i lakša klasična muzika, a na osnovu reakcije, zaključujem da g. N.N. nije bio našem koncertu. Drugo, koncertom smo dobili jednog prijatelja Hrvatske više. Koncert i susret s nama je vlasnika dvorca, g. Aman-a, toliko oduševio da je odustao od bilo koje najamnine. I na kraju, HKZ treba po mom skromnom mišljenju u svojoj kulturnoj ponudi, pored drugih, uključiti prije svega gornji segment. Uostalom za narodnu i popularnu glazbu ima dovoljno priredaba raznih zavičajnih društava.
Zamolio bih g. N.N. da nam objasni i precizira kakvu vrstu kulturne ponude on smatra za naš hrvatski puk najpriličnijom, a najbolje bi bilo da nam se pridruži, zasuče rukave i sam poradi na tome. U svrhu upoznavanja vrlo rado ćemo mu poslati naš slijedeći broj Društvenih Obavijesti i nekolih starih brojeva, u tu svrhu nam je naravno potrebna njegova adresa. Ponuda vrijedi i za autora članka od 09.07.2002. koji također ima nešto protiv večeri klasične glazbe.
Osvin Gaupp, Baden, 01.08.2002.
Neka mi gospodin Gaupp oprosti što mu nisam odmah odgovorio na njegovo javljanje, ali, do prekjučer sam bio u domaji pa nisam imao prilike. Kao prvo želio bi ispraviti jedan nesporazum. Točno je da nisam bio na koncertu (koliko sam imao prilike čuti, nije ni bilo puno posjetitelja), ali se moja primjedba odnosi na jedan drugi koncert, u jednoj drugoj vili, koji je organizirala (još) jedna druga “kulturna” udruga. To ne navodim kao neko opravdanje ili ispriku, nego kao objektivnu činjenicu.
Meni se spočitavaju nekakve kontradikcije, ali ako mi bilo ko od čitatelja ove stranice uspije pojasniti što je, gore navedeni gospodin, želio reći s onim navodima o Cvjetnom trgu i Budimu, plaćam svima po pivo. Nadalje, bilo bi dobro kad bi, nama neukim konzumentima kulture, malo pobliže objasnio razliku između “teže i lakše klasične muzike” (valjda, glazbe) i kakav je to tzv. “gornji segment”. Ja ne kritiziram konzumiranje “čirilične” glazbe (valjda “ćirilične”), nego samo upozoravam na činjenicu da to mladi “troše”; svako ima pravo slušati što ga je volja. Drago mi je da ste koncertom dobili još jednog prijatelja Hrvatske, ali ako Vam nije naplatio “najamninu” bio bi red da mu barem prezime napišete točno, jer ako se ne varam njegovo se poštovano prezime piše Ammann, a ne Aman. Što se tiče Vašeg glasila, nisam već dugo dobio ništa, pa Vam ne mogu ni pomoći u Vašim kulturnim htjenjima, jerbo ne znam kakva Vam je sada “linija”, a ne bi želio nekome nauditi. A i dosta sam se ja naradio za ovu našu čeljad ovdje, želio bih proživiti još tih par godina u miru, pa je to i razlog da se ne potpisujem. Ponekad ću se još možda javiti, ali ne bojte se, nemam namjeru nikoga uništavati. Ovo javljanje shvatite kao “drugarsku kritiku” (jer sam opazio da i Vi volite kritizirati). Bilježim se sa štovanjem.
N.N. 12. kolovoza 2002.
