O jednoj možebitnoj davnoj laži

Neobičnost ovoga našega osvrta je u tome, što je tema zapravo „posuđena“, a ipak se u cijelosti uklapa u naše osnovno načelo da pojave o kojima pišemo gledamo „iz drugoga ugla“! Ovaj puta kao da je upravo to za nas učinio jedan autor iz Beča.

{sidebar id=12} U uglednom švicarskom dnevnom listu Tages-Anzeiger od 9. siječnja ove godine, objavljen je članak o jednoj možebitnoj, za nas Hrvate danas jedva vjerojatnoj, ali tim zanimljivijoj i znakovitijoj laži nekadašnjih jugoslavenskih komunista. Članak nosi naslov „Zweifel am Fall aus 10 000 Metern“ (Sumnje u vezi s padom s 10 000 metara), a popraćen je i tadašnjom slikom stjuardese Vesne Vulović, koja je početkom 70-tih godina navodno pala s 10 000 metara i – preživjevši taj pad – postala „junakinja“ ne samo svoje nacije, nego i tadašnjega režima, pri čemu je upravo ovo zadnje i razlogom da se na taj članak ovdje osvrćemo. Autor članka, Bernhard Odehnal iz Beča, tvrdi, naime, da je taj „spektakularni pad s visine od 10 kilometara“, koji je od Vesne Vulović napravio „jedino srpsko svjetsko čudo“ možda ipak izmišljen, te podsjeća da je tada 22-godišnja Vesna Vulović kao stjuardesa letjela 26. siječnja 1972. godine s JAT-ovim zrakoplovom iz Stockholma za Beograd. Iznad češkog mjesta Srbska Kamenice zrakoplov se srušio s visine od 10500 metara, „navodno zbog eksplozije bombe u njemu“, pri čemu je poginulo 27 osoba, dok je Vesna Vulović, iako teško povrijeđena, preživjela, te da je u svojoj zemlji još godinama poslije toga bila slavljena kao „svetica“. Autor članka navodi dalje da se je Vesna Vulović 90-tih godina suprotstavljala režimu Slobodana Miloševića i zbog toga izgubila svoje radno mjesto u JAT-u, ali da ju se, nakon što je bila uvrštena i u Guinnessevu knjigu rekorda, ni Milošević nije usudio zatvoriti.

Iako je cijela ta priča o Vesni Vulović već sama po sebi prilično zanimljiva, nas ovdje više od njezine sudbine zanima što autor toga članka piše o mogućim uzrocima ne samo njezina pada, nego prije svega pada toga zrakoplova. A on navodi da češki novinar Pavel Theiner sada tvrdi da taj JAT-ov zrakoplov „nisu raznijeli hrvatski separatisti, kako se to do danas u Srbiji tvrdi“, već da je bio zabunom pogođen od strane čehoslovačke protuzračne obrane, te da su češki piloti taj DC-9 očito smatrali zapadnim borbenim zrakoplovom. (Iz članka ne proizlazi ništa o tome, tko je taj čin pripisao hrvatskim emigrantima, da li odmah sami Česi, ili je to za jugoslavensku stranu bilo „samo po sebi razumljivo“, što je Česima, u tom slučaju, dakako, moglo samo dobro doći).

Autor članka nadalje navodi da se u svojem prilogu za ARD novinar Theiner poziva na tajne istražne protokole o padu, koje je (sada) prvi puta mogao vidjeti, prema kojima da je pogođeni zrakoplov najprije brzo „izgubio na visini“ te se (tek) nekoliko stotina metara iznad zemlje raspao (što bi ujedno značilo da je Vulović pala „samo“ s dvije ili tri stotine metara, što je, dakako, važno za priznavanje ili nepriznavanje njezina „rekorda“, dok je to za nas ovdje inače posve nevažno).

Jer, mi se na taj članak autora Bernharda Odehnala iz Beča nismo ni osvrnuli zbog možebitno još i danas simpatične Vesne Vulović i njezine osobne sudbine, već jer nas u tom članku iznijete dileme, a pogotovo ako su činjenice, podsjećaju na vremena kada su emigrirani Hrvati bili proglašavani teroristima kada god je to jugokomunistima odgovaralo. Bez obzira što češki novinar Theiner dalje tvrdi da je mit o padu s visine od 10 kilometara izmislila čehoslovačka tajna služba, kako bi zamaglila pravu pozadinu tragedije, za nas je vrlo zanimljivo znati (ili barem i o tome čuti) za što su sve Hrvati „morali biti krivi“, i za što su sve, adekvatno i takvim svojim krivnjama, morali nerijetko plaćati i svojim životima!

Marijan Karabin