By Cvjetna je nedjelja, preduskrsno vrijeme. Nakon duge zime, proljetno sunce obasjava zemlju i svojim blagim zracima miluje ljude te budi prirodu. Šećem se. Na zgradi u Preradovićevoj ulici, broj 4, opazih oglasnik “Uskršnja izložba”. Ponukana time ulazim u svečanu dvoranu Hrvatskog kulturnog centra “Bunjevačko kolo” u Subotici.
Zastala sam zadivljena sjajem slame kojom su bila ukrašena obojena jaja, čestitke (prigodne za Uskrs i proljeće), slamnato cvijeće (perlice), ukrasne kutije, sličice (motivi salaša) i drugi predmeti oblikovani vještinom ruku, maštom i nutarnjim porivom za ljepotu stvaralaštva žena i djevojaka, takozvanih slamarki. Zidove dvorane su krasile uokvirene slike, načinjene u tehnici slame, s predstavama salaša, oranica, polja, vinograda, igara, običaja, žetava, svečanosti…, s prizorima nekadašnjeg izgleda sobe/nastambe, s prizorima iz sadašnjeg života…
Ovakav ugođaj “za srce i dušu” priredile su članice Likovne sekcije Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva “Matija Gubec” iz Tavankuta i Likovni odjel Hrvatskog kulturnog centra “Bunjevačko kolo” iz Subotice. Ovdje svatko može sebi priuštiti kupovinu neke stvarčice koja mu se svidi ili će je pokloniti svojim prijateljima i rođacima. Za djecu bačkih Hrvata, djecu Bunjevaca, koja su “naše gore list” a bila su ili primorana napustiti zavičaj ili su svojom voljom otišla iz njega u potrazi za boljim životom, kupuju se čestitke pa šalju u svijet, gdje su ta naša djeca našla svoje mjesto pod suncem, kako bi ih se podsjetilo na njihovu rodnu grudu i korijene.
Ova “naivna umjetnost u tehnici slame” je nastala davno. Prije Drugog svjetskog rata Bunjevci bačkih ravnica imali su svoje domove, tzv. salaše. Tadašnji Bunjevci su poglavito bili zemljodjelci i stočari. Salaši su imali svoje stambene zgrade za obitelj uz koje su se nalazile štale, obori, kokošinjci, čardaci i dr. Salaši su imali i svoj bunar (đeram). Salaš je bio okružen ledinom (travnjakom) i bagremima. Uz salaš je bio vrt (bašta) i povrtnjak. Dalje su se prostirala nepregledna polja, njive, posjedi poglavito zasađeni pšenicom. Poslije Petrova trebalo je žito pokositi, ovrći i spemiti kruh za čitavu godinu a višak prodati. Za tako veliki posao na salašu nije bilo dovoljno osoba, pa je zemljoposjednik (gazda) tražio radnike (risare) koji bi pokosili žito (uradili ris). Čovjek koji bi se pogodio s gazdom zvao se bandaš (grupovođa). On je sa svojim odabranim ljudima (risarima i risarušama) trebao pokositi žito. Svaki je risar kosio žito i imao svoju risarušu koja je pokošenu pšenicu sabirala i vezivala u snoplje. To je bio naporan i težak posao. Rano se ustajalo, još za mraka, a radilo se čitav dan po ljetnoj žezi, s malim odmorom u podne.
Kad je taj posao bio obavljen (ris urađen), slavilo se. Slavlje se zvalo Dužijanca. Djevojke bi oplele vijenac od žitnog vlaća (klasja) i okitile šešir bandaša. I one i risari bi se zakitili žitnim perlicama (klasje i slama skupljeni u malu kiticu). Noseći kose, kuke, čobanju (posudu za vodu), na čelu s bandašem i bandašicom, svečana bi povorka ušla u dvorište domaćina, najavljujući da je ris gotov. Dočekuju ih domaćin i domaćica koja ih blagosivlje sa svetom vodom ili posiplje pšenicom. Bandaš predaje domaćinu vijenac od žita, koje ovaj vješa u hodnik (ambetuš) pa će zrnevlje upotrijebiti za iduću sjetvu. Domaćin vinom nazdravlja žeteocima, uz zahvalu Bogu i njima na uspješno završenom poslu. Žeteoci se umivaju i uz šalu se međusobno polijevaju vodom, a sve se događa u blizini bunara. Slijedi svečani objed koji je za njih spremila domaćica: kokošja juha, pečeno janjeće ili praseće meso i neizostavni prisnac (savijača sa sirom i vrhnjem). Poslije objeda uz zvuke tamburica ili gajdi nastavilo bi se slavlje uz pjesmu i igru duboko u noć.
Još se ne zna odakle ovaj običaj potiče, ali se može zasigurno ustvrditi da nije preuzet od susjednih naroda jer ga oni nisu prije imali niti ga danas imaju.
Na poljima (strništima) djeca su čuvala guske, svinje, ovce…, poslije žetve. Djevojčice su od nakisle slame plele prstenje, naušnice, cvjetiće…, kako bi skratile vrijeme. Od cvjetića i slame pravile su kitice (perlice), čime bi se kitile. Također bi ih nosile kući roditeljima na dar. Može se reći da je ovo začetak umjetnosti u tehnici slame koja je izrasla spontano, sama od sebe.
Svećenik i župnik Crkve sv. Roka Blaško Rajić, dični rodoljub i prosvjetitelj, pretvorio je ovaj lijepi obiteljski običaj u liturgijski čin Crkve. Žeteoci, kojima bi se pridružili i mladi odjeveni u svečane narodne nošnje, predvođeni bandašom i bandašicom, noseći klasje i krunu (poseban vijenac napravljen od slame), ušli bi svečano u Crkvu na svetu misu na blagdan Velike Gospe. Kruna se odlaže na oltar i ostaje dar Crkvi. Klasje se blagoslivlje i dijeli nazočnima. Poslije propovijedi i svete mise zahvaljuje se Bogu za dar svetoga kruha i sretno završen težak posao žetve.
Djevojke koje su plele krunu za ovu Dužijancu nastojale su je što ljepše oplesti. Krune su svojim oblikom izgledale kao krune vladara. Ovo je bio ozbiljan početak rada sa slamom. Dolaskom komunističke vlasti 1945. godine te krune nisu bile poželjne, pa djevojke izrađuju religijske simbole koje unose u crkve. Tako je Kata Rogić 1946. godine izradila kalež od slame a već sljedeće godine i pokaznicu (sakrament). Uz Katu Rogić pojavljuju se u Đurđinu Marija Ivković-Ivandekić i Matija Dulić, u Bikovu Teza i Mara Vilov, u Žedniku sestre Ana, Teza i Đula Milodanović, u Tavankutu Marga Stipić i Anica Balažević. To su bile salašarske djevojke koje su, nadahnute svojim talentom i maštom, u slobodno vrijeme plele slamu i predmete od same. U početku su sve radile u tri dimenzije. Narod ih je jednostavno zvao “divojke slamarke”. Potporu za svoj rad dobile su i od tadašnjeg biskupa Lajče Budanovića i svećenika u subotičkim župama gdje se slavila Dužijanca. Dakle, ova se umjetnost polagano rađala, poticala i usavršavala u okrilju Katoličke crkve a na tradiciji bunjevačkog narodnog folklora – pletenja slame, vezano uz proslavu završetka žetve pšenice – Dužijance. Vremenom se ova umjetnost u tehnici slame razvila u bogatu djelatnost izrade raznih ukrasa pa i slika. Ana Milodanović je izradila grb nadbiskupa Alojzija Stepinca 1960. godine koji se i danas čuva u “Nadbiskupskom muzeju” u Zagrebu.
Tijekom dvaju svjetskih ratova i perioda najžešćeg komunizma (1945.-1960.) Dužijanca se obavljala vrlo skromno. Kad su prilike bile donekle normalnije 1961. godine, povodom Pedesete obljetnice uvođenja Dužijance u crkvenu liturgiju, obnavlja se praksa po kojoj se žetvene svečanosti završavaju u subotičkoj Katedrali, Crkvi sv. Terezije. Misu zahvalnicu predvodi biskup, a u svečanoj procesiji oko Crkve su djeca i mladež u narodnim nošnjama, bandaš i bandašica (uzorni mladi izabrani od Crkve), koji nose religijski simbol načinjen od slame. U ophodu su također pjevači i vjernici. Sve se završava prikladnom pjesmom “Tebe Boga hvalimo” i blagoslovom. Bandaš i bandašica priređuju svečani objed za uzvanike. Predvečer, obično u Župi, počinju igra i veselje uz zvuke tamburice do duboko u noć, što se zvalo Bandašičino kolo.
1968. godine uvodi se veoma uspjela i velika Gradska dužijanca sa svečanom povorkom od igrališta “Bačka” pa sve do središta Subotice; s djecom i mladeži i u najsvečanijim bunjevačkim narodnim nošnjama i u svakidašnjim, uz prikaz poljodjelskih radova, običaja i dnevnog posla u kući Bunjevaca. Veliki salaš je izgrađen u gradskom središtu. U proslavu se uključuje i gradonačelnik Subotice. No ova je proslava ubrzo bila osuđena kao nacionalistička (1972. godine), te je još neko vrijeme opstala ali vrlo skučena – kao proslava svih naroda i narodnosti na ovom području.
Dolaskom stanovite demokracije 1993. godine ove se dvije Dužijance ujedinjuju u jednu. To slavlje traje od Petrova pa sve do završne svečanosti u nedjelju prije blagdana Velike Gospe. Poslije svete mise u Katedrali, koju je obično predvodio gost biskup iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, svečana povorka prolazi kroz grad; prvo konjanik s barjakom Dužijance, potom uzvanici (gradonačelnik, biskupi, konzuli, predstavnici državnih i društvenih struktura i drugi) pa djeca u narodnim nošnjama, “kraljice”, mladi članovi folklornih društava u narodnim nošnjama iz Subotice, gosti iz obližnjih naselja i gradova, pa i država. Kreće se glavnim ulicama uz pratnju tamburica. Pjesme i igre na sve strane. Slijede karuce (kola) u kojima sjede bandaš i bandašica iz okolnih mjesta: Đurđina, Tavankuta, Male Bosne, Žednika, Bajmoka, Sombora, Čonoplje, Ljutova… Oni nose simbol od slame što su ga darovali svojoj župi, prigodom svečanosti svoje Dužijance. Ovo je ujedno i prezentacija najljepših konja upregnutih u karuce. Potom dolaze opet u kolima subotičke bandašice – pratilje izabrane dva dana uoči ove centralne svečanosti s momcima u najljepšim narodnim nošnjama. Na kraju, u fijakeru okićenom klasjem i žitom sjede djevojka i momak – subotički bandaš i bandašica. Ona u bijeloj narodnoj nošnji (svili) s perlicom u kosi, a on u crnoj muškoj narodnoj nošnji i čizmama. Šešir mu je okićen vijencem od žita. Zajedno nose kruh od novog žita (“Evo kruva od novoga brašna”). Dočekuje ih “domaćin salaša”, nazdravlja i prima vijenac, a gradonačelnik kruh. On je s ostalim uzvanicima na salašu (pozornici). Gradonačelnik održi prigodan govor, kruh se siječe na kriške i dijeli, pa nešto obično dotekne i mnoštvu koje ovo sve prati. Sve se završava pjesmom i igrom (kolom) uz zvuke tamburica. Ovo je dan kad svi Subotičani razdragano stoje na ulicama, prateći povorku, uživajući u raznolikosti… Tog dana Subotica poprima bunjevačko obilježje jer je to njihova Gradska dužijanca, koja je iz obiteljske svečanosti izrasla u divnu javnu manifestaciju.
Slijedi prijem kod gradonačelnika u Gradskoj kući za uzvanike, te bandaša i bandašicu. Svečani ručak je pripravljen za sve sudionike u Hrvatskom kulturnom centru “Bunjevačko kolo”, gdje se održi i pokoji prigodan govor sa zdravicom. Predvečer u velikom dvorištu Župe sv. Roka počinje takozvano Bandašičino kolo. Igre, pjesme i svirka traju duboko u noć. Mladi su još uvijek u narodnim nošnjama, ali ne onim najsvečanijim. Tu su i djeca, roditelji pa i stariji. Svi što znaju i mogu igrati hvataju se u kolo. Zvuci tamburice su tako čarobni da im se ne može odoljeti; ne može se ostati miran.
Uvečer uoči ove centralne proslave na pozornici (salašu) održava se “risarska večer”. Na salašu je bunjevačka obitelj. Domaćin (gazda) prima bandaša s njegovim risarima. Vrši se pogodba između njih – za koju će novčanu naknadu “uraditi ris”. Govor je ikavski. Pogodba je izrečena. Nakon ovoga nastupaju folklorna društva sa svojim plesovima i pjesmama.
U svečanosti Dužijance zastupljene su i slamarke sa svojim radovima i izložbama. Osniva se Likovna kolonija u Tavankutu 1961. godine koja već sljedeće godine svojim radom ulazi u sastav HKPD-a “Matija Gubec”. Ovoj su Koloniji pristupile i slamarke, prva Ana Milodanović. Nailaze na razumijevanje, ohrabrenje za rad kod tadašnjih čelnika društva: Stipana Šabića, Nace Zelića, Ivana Jandrića, Petra Skenderovića i drugih. One su sada na okupu. Iskustvo se razmjenjuje. Rad je organiziraniji. Posjećuju izložbe i muzeje, upoznaju se s likovnim stvaralaštvom. Prvu sliku od slame, s nazivom “Rit”, izradila je Ana Milodanović 1962. godine. Slamarke izlaze iz anonimnosti i izlažu svoje slike s ostalim slikarima Likovne sekcije, pa i samostalno. Njihov rad izaziva pozornost publike i likovnih kritičara. Već 1965. godine izlažu u Tavankutu, Subotici, Zagrebu, Beogradu, Vinkovcima, Dubrovniku, Osijeku, Sisku, Somboru, Smederevu, Kovačici… O njihovim slikama se piše u novinama. Na Međunarodnoj izložbi u Moskvi 1970. godine Ana Milodanović za svoju sliku od slame “Momačko kolo” dobiva prvu nagradu – zlatnu medalju. U Rimu je 1963. godine poklonila tijaru pape Ivana XXIII. izrađenu od slame, a 1976. Kata Rogić je darivala grb pape Pavla VI. prigodom hodočašća. Sve se to čuva u Vatikanskoj riznici. Javnost postaje sve više zainteresirana za ovu vrstu narodne umjetnosti. Od 1961. do 1970. godine mnogo je zainteresiranih prišlo slamarkama i savladalo tajnu pletenja slame i izrade slika. Prvi tečaj za rad sa slamom održan je na salašu Marije Ivković-Ivandekić na Đurđinu.
Ivo Škrabalo, rodom Somborac, redatelj i scenarist, 1970. godine snimio je s Nikolom Tanhoferom dokumentarni film “Slamarke divojke”. Prikazan je iste godine u Beogradu (Festival) i Zagrebu a 1971. godine u Tavankutu prigodom proslave Dvadeset pete obljetnice rada i postojanja HKPD-a “Matija Gubec”. U filmu slamarke govore čistom ikavicom o sebi, radu sa slamom i svom životnom putu. Ovaj se film i dalje prikazuje u povodu proslava i objetnica. Titlovan je na engleskom te prikazan u Londonu. Javni rad slamarki je zastao 1972. godine kad su političkom čistkom uklonjeni iz javnog života čelnici Likovne sekcije HKPD-a “Matija Gubec” iz Tavankuta.
Dolaskom u tavankutsku Osnovnu školu nastavnica Ana Crnković, po naputku Ravnatelja škole, 1977. godine podučava učenike vještini rada sa slamom i stvaranja predmeta od slame i slika. Neke od njenih učenica su postale poznatije slamarke. Ona je ujedno bila i predsjednica Likovne sekcije HKPD-a “Matija Gubec” u Tavankutu sve do 1982. godine. Rad sa slamom ponovno oživljava od 1980. Nova imena se afirmiraju. 1986. godine HKPD “Matija Gubec” u Tavankutu osniva “Koloniju naive u tehnici slame” čiji saziv jednom godišnje traje sve do danas. Rad članova i gostiju odvija se u Osnovnoj školi “Matija Gubec” u Tavankutu. Traje obično tjedan dana. Sve se završava izložbom u Tavankutu uz prigodnu svečanost. Nastale slike ostaju u posjedu Likovne sekcije koja financira rad Kolonije. Ove se slike izlažu i u vestibilu Gradske kuće prigodom održavanja Dužijance u Subotici. Više su puta slamarke prikazivale svoja umijeća i na Zagrebačkoj televiziji. Danas se veliki broj žena bavi ovom umjetnošću. Subotičko “Likovno udruženje slamara amatera” (LUSA) osnovano je 1982. godine kao i Slamarska sekcija “Anica Balažević” pri Hrvatskoj matici u Subotici. O radu slamarki i o njihovim izložbama se sve više piše. Na taj rad se osvrću i likovni kritičari u svojim člancima i povjesničari umjetnosti Bela Duranci, Olga Šram, Juraj Baldani…, u svojim znanstvenim uradcima. Danas je Jozefina Skenderović predsjednica Likovne sekcije u Tavankutu. Ona podučava i mlade u Subotici i okolici vještini rada sa slamom.
Bezbroj slika, maketa i simbola izrađenih od slame pohranjeno je u Sjemeništu subotičke Biskupije “Paulinum”. Stalna postavka slika nalazi se u Župnom dvoru u Tavankutu, pa i u Župnom dvoru na Đurđnu, a nešto i po ostalim župama. U samoj Đurđinskoj crkvi zidove krase slike “Križnog puta” izrađene od slame. To je rad umjetnice Marije Ivković-Ivandekić a započet s njenom suradnicom Katom Rogić koja je umrla prije svršetka ovog pothvata.
Ako vas put nanese u Suboticu, trebali biste pogledati ove umjetnine. Vjerujte mi, nećete požaliti. To je jedinstven doživljaj, dostojan divljenja.
Završavam riječima pok. Petra Šarčevića koji je bio redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U povodu jedne izložbe slamarki napisao je: “Ove slike su iznad svega dokaz izuzetnog i neuništivog imjetničkog nagona jedne male etničke sredine vojvođanskih Hrvata – Bunjevaca koji su usprkos dugotrajnoj izoliranosti u moru panonskih nacionalnosti bez geografske povezanosti s maticom, sačuvali svoju nacionalnu egzistenciju, svoju ikavicu i bogatu narodnu umjetnost.”
Literatura:
1. Naco Zelić: “Protiv zaborava”
2. Lazar Ivan Krmpotić: “Umjetnost u tehnici slame”
Napisala: Marija Maftej-Dulić, umirovljena učiteljica i financijska radnica, u Subotici za Uskrs 2003. godine.
Za tisak uredila mr. Ljerka Lukić.
Prof. Lukić se posebice zanima za hrvatske životne priče, životopise i zapamćenja. Za dalje naputke i konzultacije:
Ljerka Susanna Lukić, skupljačica, folkloristica, slikarica, kazivačica priča, pjesnikinja, spisateljica
brzoglas/faks: 416-534-5442
elektronička pošta: Ljerka-Susan@Rogers.com
adresa: 900 Dufferin Street, P. O. Box 24026, Toronto, ON M6H 4A9 Canada
