Zbirka pjesama Marijana Karabina Sedamdeset donosi sedamdeset pjesama uz autorovih sedamdeset godina života i dvadeset godina prisutnosti u književnome stvaralaštvu.
Pokušaj je to zaokruživanja poetske misli i stvaranje antologije vlastita pjesništva od njegove prve zbirke pjesama Pahuljice objavljene 1987. u vlastitoj nakladi, pa do Razgaljene duše objavljene 1995. u nakladi Kajkaviane.
Deset sedmica deset je zaokruženih cjelina ljudskoga života i respektabilna dob koja piscu zadaje potrebu za retrospektivom i vrednovanjem vlastita djela. Životni put uvijek nameće pitanje smisla osobnoga hoda: je li sve to bilo od koristi, što to ja ostavljam u nasljeđe, što pamtim i po čemu ću ja ostati zapamćen?
U taj inventar vlastitosti, u takav životni “kofer” dijaspore Marijan Karabin pokušava složiti sva svoja odlaženja u tuđinu, sve svoje povratke, i one prostorne, i one vremenske, i one koje uspijeva stisnuti u sferu duha. U tu “putnu prtljagu” jednom rukom stavlja već gotovo zaboravljene dra-gocjenosti prošlosti, dok se drugom drži sadašnjosti. Čuva uspomene na poneke običaje i s nji-ma nerazdruživo povezane ljude iskustvenih prijeđenih putova uz koje veže svoje najdublje emo-cije, a pritom ne zaboravlja promatrati nedoumice sadašnje zbilje. Raduje se kao čovjek koji je na dnu svojega ormara pronašao zametnutu i već odavno zaboravljenu dragu stvar, a koja najčešće nosi ime: “domaća kajkavska stubička riječ”. Suprotnosti, koje su kob svakoga povratnika, ra-zapinju ga između patriotskih osjećaja i socijalne i političke zbilje kao stvarnosti koju je prepo-znavao u svim svojim dolaženjima u zavičaj i Hrvatsku. Povratak je put koji počinje čeznućem i očaranjem, ali često završava u slijepoj ulici razočaranja. Stvarnost nikad nije onakva kakvu bi to htjela naša domoljubna čežnja.
Zato ova zbirka ima vrijednost promemorije svih odlazaka i povrataka. Pamćenje minuloga vre-mena i dragih nam stvari, ljudi i njihovih riječi nije tek puka sentimentalnost primjerena starenju, nego istinsko svjedočanstvo ljubavi za zavičaj i sve ono što je kroz svoje naslove doticao i neu-morni putnik Antun Gustav Matoš opisujući svoje “dojmove, vidike, putove, naše ljude i krajeve, putopise i misli iz svoje pečalbe”.
Refleksija vremena u kojem je živio i pogled unazad, koji ga opet asocira semantički na sadašnjost ili svevremenitost, omogućuje Karabinu da – kao u svojoj knjizi Tragom jednog sjećanja (Zagreb, 2006.) – zaustavi vrijeme, makar kao sliku u albumu koja može žutjeti, ali ne i priznati da postoji kategorija izgubljenoga vremena, jer je i naša memorija dokaz da sve ima svoj prostor postojanja. Tako će u zadnjoj strofi pjesme Moje kćeri zapisati:
“Zbog toga ja sve češće, otkad idu bez mene,
prelistavam albume i gledam – uspomene!”
U sličan motivacijski ciklus ubraja se i pjesma Slika v srcu gdje gotovo Domjanićevski ostavlja zapis o prolaznosti:
“Druge puce s drugi dečki
Tam sad drugud skup hodiju,
Steze ke smo mi poznali
Više nikam ne vodiju!”
Povratak, bio to onaj u zavičaj ili u neko drago vrijeme, nije uvijek zahvalan posao ni obećavajući put jer skriva zamke okretanja oko nečega što više ne postoji u opipljivome obliku ili opasnost nehotičnoga vezivanja uz već raseljeni prostor u koji se neizostavno može navratiti s tek svjetskom boli jednoga usamljenika. Ipak, nitko ne može reći da prošlost i lijepe uspomene nisu dio njega samoga. Ali, ako su uspomene dobre za izlet, nisu dobre za ostajanje i življenje. Autor vješto nalazi izlaz iz minuloga vremena prepoznajući u slici iz djetinjstva paradigmu sadašnjemu svijetu, osobito kroz socijalnu ili političku razinu. Tako će u jednoj od uspjelijih svojih pjesama Piljari i guljari, s dozom ironije i sarkazma, stvoriti parabolu vječite podjele na “one gore tere se slavi” i na one koji istinski rade i “na ‘ne dele kem curi po glavi”. A ta stvarnost potpuno zorno izranja u našoj sadašnjosti, a imat će – nažalost – svoj priključak i u budućnosti.
Kajkavski poetski zapisi, premda katkad pod utjecajem govorne štokavizirane kajkavštine, pre-dstavljaju osobito dragocjen dijalektološki izvor, ali i snažnu umjetničku riječ puntarskoga kraja koji se nikad ne miri s nepravdama i stvara svojevrsnu životnu filozofiju (kerempuhovsku ili onu dudekovsko-tetecovsku) koja osobito iskače iz pjesme Gloria mundi (naslov je uzet iz one poznate latinske sentence “Sic transit gloria mundi” – “Tako prolazi slava svijeta”) koja se nalazi na, za ovu zbirku simboličnoj, 77. stranici. U njoj na gotovo groteskan način “pri onoj zadnjoj rundi” pjesnik pred nas stavlja vječitu dilemu smisla i prolaznosti, odnosno nakon svega što nas je snašlo pita se jesmo li pametni ili “bedasti”. Slično će biti i s pjesmom Vraži posel.
Jak socijalni i rodoljubni karakter Marijana Karabina nit je koja se provlači sve do završne pjesme – svojevrsnoga pjesnikova epiloga, jer u svijetu nestalnosti samo siromah i pjesnik rade uvijek jedno te isto. Ali oni jedva da što mogu promijeniti u svojoj sudbini.
Zbirka pjesama Sedamdeset uspješno zaokružuje pjesnički rad Marijana Karabina i još jednom potvrđuje njegovo mjesto u hrvatskoj književnosti.
Mirko Ivanjek