By U nedjelju 17. studenog 2013. održana je tribina u Schaffhausenu koja je trebala odgovoriti na brojna pitanja i nedoumice vezane uz novi zakon o prebivalištu i porez na inozemne mirovine. Tribina je održana u dvorani crkve Sv. Petra, netom po završetku večernje mise i privukla je više stotina zainteresiranih slušača. Termin poslije mise svakako je uzrok brojnom slušateljstvu, ali je bio zamjetan i velik broj onih koji su došli isključivo zbog tribine, pa čak iz susjednih kantona (ZH, SG, TH, AG…). Nažalost, ono što je u početku izgledalo kao dobro organiziran susret i obećavalo konstruktivnu i sadržajnu večer, izjalovilo se već nakon nekoliko minuta i ovaj se susret (kao i mnogi slični) pretvorio u beskorisno čavrljanje.
Krenimo redom. Sam izbor referenata bio je dobar; imali smo dva «službena» predstavnika, konzule Hrvoja Cvitanovića i Igora Surdicha, jednu socijalnu radnicu – Valentinu Matolić iz Badena, te dvije «neutralne» osobe: Marka Jerkića, umirovljenika iz Solothurna i Ružu Studer kao neutralnu aktivisticu, ali i suradnicu portala hrvati.ch. Ona se zadnjih nekoliko mjeseci intenzivno bavila ovom temom. Sve je moderirao fra Branko Radoš, misionar HKM Frauenfeld / Schaffhausen.
Neki su ljudi prevalili i malo duži put (i žrtvovali vrijeme) i bili željni saznati preciznu informaciju, ali je ona nažalost i ovaj put izostala. Izostali su odgovori na brojna konkretna pitanja, po meni, iz dva glavna razloga. Prvo, vrijeme je bilo ograničeno. Iz kog razloga, to meni nije poznato. Ograničiti ovako važne teme na manje od sat vremena potpuno je promašeno. Svi mi koji tu dvoranu redovito posjećujemo znamo da su se tu održavale brojne manje važne manifestacije koje su trajale do kasno u noć. Ovo spominjem jer sam i sam djelomično bio uključen u sve to i pozvao ljude putem ovog portala. Nakon ovako neuspješne tribine pomalo se osjećam i odgovoran pred ljudima koji su očekivali mnogo više.
Drugo, sam način na koji je fra Branko Radoš vodio tribinu smatram potpuno pogrešnim. Ljudima nije bilo moguće dobiti odgovor na bitna pitanja. Predugo su trajali monolozi pojedinih izlagača, a prekratko vrijeme je predviđeno za konkretna pitanja (koji su neki od sudionika pripremili). Usudio bih se reći konkretno: voditelj se nije dovoljno dobro pripremio za ovu tribinu i olako je shvatio te probleme. Jer problemi su konkretni. Ovo nije propovijed gdje se može govoriti o nekim načelnim stvarima, pa kako tko shvati i prihvaća. Ljudima gori pod nogama i nisu voljni slušati neke priče i usporedbe. U praksi to može biti jako pogubno. Konkretno, ukoliko netko iz neznanja napravi neke krive korake pri odojavi iz Švicarske i pri podizanju Pensionkasse, može ga to koštati više desetaka tisuća franaka! Dakle, tu nema mjesta metafizici, improvizaciji i lijepim pričama. Ovdje se radi o egzaktnim brojkama. Ljudi su za te novce «rintali» cijeli život. Ista kritika ide i na račun Marka Jerkića. Očekivalo se da će ispričati neka svoja konkretna iskustva (s tom nakanom je bio i pozvan) ali se i on izgubio u nekim teorijama, usporedbama i frazama. Imao je i dobrih argumenata, ali je nažalost previše okolišao. Šteta jer time ni on nije stigao izreći sve što je pripremio.
Ruža Studer, koja se temeljito pripremila i koja je mogla pružiti najnovije informacije, gotovo nije mogla doći do riječi. Ovo sad ne pišem zato da bih stao u njenu obranu (kao suradnice ovog portala), već zato što znam koliko je u to uložila truda i vremena i znam da je mogla ponuditi kvalitetnije (i konkretnije) informacije od onih koje su se čule. Njenim angažmanom i angažmanom hrvatskih medija (poglavito angažmanom novinarke HRT-a Ivane Perkovac) «prodrmane» su neke strukture u Zagrebu i ta je problematika ipak našla mjesto na dnevnom redu Sabora (zaslugom zastupnika Ilije Filipovića (HDZ)) i o njoj se morao očitovati i sam premijer Zoran Milanović. Slijedom toga i MUP je aktualizirao svoje web-stranice. Bilo bi zanimljivo čuti što je o tim problemima rekao i glasnovornik MUP-a Dušan Miljuš, s kojim je Studer bila u gotovo svakodnevnom kontaktu putem telefona ili elektronske pošte. Kroz ovih nekoliko mjeseci i sam sam se malo bolje upoznao sa spomenutom problematikom, ali se nisam želio «petljati» u diskusiju, kad znam da netko može pružiti preciznije informacije od mene. Ionako je previše nejasnoća u svemu tome.
Generalni konzul Hrvoje Cvitanović govorio je onako kako je morao, kako mu nalaže njegova služba i po uputama koje dobiva iz nadležnog ministarstva u Zagrebu. Odgovore na neka pitanja nije mogao odgovoriti već se njegov odgovor svodio na – dođite u konzulat pa ćemo to pogledati! Uvjeren sam da od prisutnih dvije stotine duša njih barem 150 ima neka pitanja (inače ne bi dolazili na tribinu) i mislim da ne bi bio baš sretan kad bi njih 150 grunulo u konzulat, pa čak i u manjim grupama. A to je samo kanton Schaffhausen. Usput treba spomenuti, kao što je to rekao jedan od sudionika diskusije, odlazak u konzulat iziskuje gotovo cijeli dan. Za neke, konkretno za umirovljenike koji su i najviše na udaru ovim zakonima – to predstavlja pravu malu avanturu! Konzul nije mogao dati odgovor ni na pitanje što će biti s onima kojima su već poništene iskaznice. Konzul Igor Surdich je tu ponovio ono što stoji u Zakonu: Tko je odjavio prebivalište, ne može imati osobnu iskaznicu! Osobno vjerujem da je to tako, ali zašto onda neki u Hrvatskoj to tumače drugačije (Jelušić, Milanović (vidi prilog))?
Valentina Matolić, socijalna radnica iz Badena pokušala je objasniti švicarski mirovinskli sustav, ali je nakon nekoliko rečenica prekinuta negodovanjem publike koja je smatrala da je takvo izlaganje suvišno, jer je (navodno) većini taj sustav poznat. Iznoseći konkretne primjere izračuna poreza na inozemne mirovine, uspjelo joj je opet smiriti publiku. Pri spominjanju konkretnih iznosa poreza, kod stope od 40%, dvoranom se prolomio uzvik iznenađenja. Spomenula je još neke konkretne brojke, ali zbog nedostatka vremena bili smo uskraćeni za konkretne primjere iz njene dosadašnje prakse.
U diskusiji, koja je nažalost bila prekratka i po meni previše «gušena», čulo se nekoliko zanimljivih pitanja. U priloženom video-isječku možete to pogledati, ne bih želio ovdje iznositi neka svoja osobna stajališta. Kad budete pogledali, možete sami izvući neke zaključke, jer generalni konzul kaže: Svatko ima pravo na svoje mišljenje! Meni osobno je žao što se nije malo više pažnje posvetilo jednoj mlađoj osobi koja je postavila jedno pitanje. Doduše, na njeno pitanje je (djelomično) odgovoreno, no ostaje velika nepoznanica kako će se zakonske odredbe provoditi na našu djecu (tu mislim na one punoljetne). Tu će biti svašta. Lako je meni nositi se sa hrvatskim službenicima. Ja sam njihove «škole» prošao, ali ova mlađarija koja je ovdje rođena i odrasla, njima, bojim se, neće biti baš lako. Ja ću se za moje «prebivalište» i «boravište», «moje stalno ili privremeno nastanjenje» moje «iskaznice i OIB-e» znati boriti i sebi izboriti nekoliko kvadrata pod hrvatskim suncem. Kako će to oni rješavati u budućnosti – ne znam. Bilo ih je nekoliko i na ovoj tribini, nemojmo se zavaravati i misliti da ih to ne zanima, ne znam kakvu su sliku ponijeli doma. Naučeni na efikasnost i učinkovitost ovog društva u kojem su odrasli sigurno nisu bili previše oduševljeni. Sve što više pratim ovu problematiku, sve sam bliži uvjerenju da se naša majčica domovina ne trudi previše da ih opet primi u svoje skute. Kao što sam napisao u jednom prethodnom članku (link), prema nama se odnosi maćehinski. Joso i Džemila – potpuno ste u pravu!
Važno je i pitanje, koje latentno proviruje iz ove magle nepoznanica, kako će se ove mjere odraziti i na naše biračko pravo. Naravno da su nam, a to je naglasio i konzul Cvitanović, zajamčena sva prava. Samo ostaje pitanje – u kojoj izbornoj jedinici? Fra Branko Radoš je spomenuo i potencijalni porez na nekretnine. Igor Surdich kaže da to još nije ni u pripremi, ali narod kaže, da se onaj koga su zmije ujedale i gušterice boji.
Puno stvari ostaje nepoznato. Mislio sam da će nakon ove tribine ipak sve to skupa biti malo jasnije. Možda će neki od vas pregledom priloženih filmova dobiti odgovor koji su očekivali, ali vjerujem da još jedna velika većina ima brojna otvorena pitanja. Nadam se da će se i to isfiltrirati do konca godine. Svakako da ćemo i objaviti sve što doznamo, a što smatramo da bi vas moglo zanimati. Nemojte očekivati previše!
Ovim prilogom želio sam prikazati stvarnu sliku tribine u Schaffhausenu. Mislim da je to moja dužnost prema čitateljima. Stvari treba prikazati onakvima kakve jesu – das Leben ist hart! Nadam se da se sudionici tribine neće osjećati pogođeni ovim mojim izvještajem. Oni su na neki način «javne osobe» i moraju računati s kritikama. Ukoliko netko misli da nisam u pravu, rado ću objaviti drugačiji izvještaj, a one koji mogu komentirati pozivam da daju svoje mišljenje.
Zbog tehničkih razloga, video-reportažu donosimo u tri video-isječka po 15 minuta. Pozivamo vas da pogledate sva tri filma. Jedino tako možete dobiti potpunu sliku s tribine.
Ivan Ivić
{gallery}foto/drustvo/socio/tribina_sh_studer_konzul/{/gallery}
