By Od mnoštva tema, koje su nas u Hrvatskoj u zadnje vrijeme ozbiljno zaokupljale, a to Vam kod nas odmah znači i ozbiljno podvajale, danas ću se osvrnuti na samo jednu takvu, ozbiljnu. A da i ovaj puta ne ispadne sve preozbiljno (a time i pretužno) osvrnut ću se i na jednu iz zabavnog žanra.
Prva, ozbiljna: U ovoj Lijepoj našoj danas je na vlasti, na slobodnim i demokratskim stranačkim izborima, od naroda legitimno i legalno izabrana vlast, koja se sastoji od koalicije čak pet stranaka. Uključujući se u obilježavanje 57. obljetnice zacijelo najveće tragedije hrvatskoga naroda, ta je vlast u Bleiburg poslala svoje visoke predstavnike, najvišeg od njih upravo iz stranke, koja je sljednik one partije, koja je za zločine u Bleiburgu direktno odgovorna. Taj se je predstavnik u ime najvišeg organa hrvat-ske države, Hrvatskog Sabora, želio pokloniti brojnim žrtvama tih velikih zločina, pa i ispričati njihovim potomcima. Zbog nekih od prisutnih, koji mu, valjda, nisu htjeli vjerovati da misli iskreno, taj predstavnik Sabora svoj govor pomirbe nije mogao održati. (Dan-dva iza njega bleiburškim se žrtvama poklonio i predsjednik kako aktualne vlade tako i stranke sljednice partije, odgovorne za zločine). Spominjem to zato što bih sa svoje strane htio doprinijeti, da se neke stvari konačno postave na pravo mjesto. Jer, koliko god naša sjećanja na bleiburške žrtve bila bolna i koliko god nam se činilo nepravednim što će bleiburški zločinci ostati zauvijek nekažnjeni, te činjenice nitko više ne može izmijeniti. Pa ipak, one jesu izmijenjene utoliko, što žrtve i zločince, eto, konačno, smijemo zvati imenima koja zaslužuju te ih se tako i spominjati: prvih s poštovanjem i pijetetom, drugih s prezirom i gnušanjem. Pritom se nitko ne bi trebao zavaravati, da to nije – ništa. Kao što je u vrijeme progona prvih kršćana „krv mučenika bila sjeme kršćanstva“, tako je i krv hrvatskih žrtava kod Bleiburga, i kasnije diljem „križnoga puta“, zacijelo bila sjeme i ove naše, danas neovisne hrvatske države, države koju su bleiburške žrtve tek sanjale, ali ne i dosanjale. Tu sreću i radost doživjeli smo tek mi, pola stoljeća poslije njihove žrtve. Pa ako tim žrtvama najviši državni organ naše, danas neovisne i ni od koga potlačene Hrvatske, odaje počast (čak i bez obzira da li predstavnici, koji to u ime toga organa čine, i osobno tako misle – a nemamo razloga da u konkretnom slučaju u to sumnjamo) mislim da možemo biti sretni i ponosni, što taj naš Hrvatski Sabor danas izražava ono, što misli i osjeća – njegov narod, nakon što svi znamo, da to i nije baš uvijek bilo tako! Zato smatram, da se zvižduci predstavniku Hrvatskog Sabora, kada taj odaje počast hrvatskim žrtvama u Bleiburgu i onima poslije Bleiburga, ne bi više trebali ponoviti. Iz pijeteta prema tim žrtvama, iz prezira prema njihovim mučiteljima, kao i u interesu hrvatske države, koju u minulom domovinskom ratu od srpskog agresora jesu svojim mladim životima branili i obranili sinovi i domobrana i partizana i ustaša, svih, dakle, koji su shvatili da nam je slobodna i neovisna Hrvatska – najveća svetinja!
Druga, zabavna: Kao što znate, i u Hrvatku nam je stigao kviz pod nazivom „Tko želi biti milijunaš“. U cijelosti onakav kakvog na njemačkoj televiziji uređuje G. Jauch. „So weit, so gut“ – reklo bi se na njemačkom. Ali ipak s jednom bitnom razlikom. Dok se iz razine znanja koju iskazuju pojedini kandidati, jer su okolnosti izuzetno „štresne“, ne mogu stvarati nekakvi opći zaključci, ovdje uvijek iznova zapanjuje upravo blamažno niska razina znanja – publike! Jer, dok na njemačkoj televiziji, kada kandidat pozove u pomoć publiku, „pravi odgovor“ najčešće zna preko 50 % prisutnih (u većini slučajeva taj je postotak bliže brojci 100, nego brojci 50), ovdje Vam redovito preko 50 % publike ne zna pravi odgovor, ponekad čak na smiješno lako pitanje, kao na primjer ono kada je tek oko 40 % prisutne publike „pogodilo“ da se sir „trapist“ zove po – redovnicima trapistima. Pritom, izgleda, posebno slabo prolaze baš pitanja koja se odnose na bilo što, što je u najširem smislu riječi imalo povezano s našom zapadno-kršćanskom civilizacijom i kulturom, da ne kažemo vjerskim odgojem. Moj susjed Ivek, nakon razočaranja koje je doživio zbog toga što su smijenjenom državnom odvjetniku na njegove teške optužbe u Saboru radije odgovorili, da je čovjek „nekontrolirano govorio“ (kakvog li razloga da se opet sve zataška!) nego što bi stvari izveli na čistac, sada je postao puno oprezniji i mirno primijetio:
– A kaj se tomu, gospon dragi, čudite? To su Vam sad posljedice onoga kaj smo, ak se još sećate, za ministra prosvjete svojedobno imali – druga Šuvara! Kak vidite, sve se vraća, sve se plaća.
Iz Lijepe naše, Vaš, uvijek Vam odani – POVRATNIK
