Neki sam dan u gradu naišao na susjeda Iveka kako živo raspravlja s jednim našim zajedničkim znancem, imenom Ante. Ne mogu, a da Vam ne prenesem što sam pritom čuo, tim više što u tom razgovoru nije bilo već gotovo uobičajenih razlika između hrvatskoga sjevera i juga, osim, dakako, u narječju.
– E, moj Ivek, ovo u Hrvatskoj i s Hrvatskom zaista prelazi sve granice; pa to je čista ludnica.
– Ma, kakva ludnica, čovek Božji, kaj ne znaš da su v ludnici bar oni ki ž njom upravljaju pametni i da v ludnici ima reda, i još kakvoga. No, reci, Antiša, kaj ti se pâk pripetilo?
– Ako ti se potužim na jedno, mislit ćeš da je sve ostalo u redu. A u stvari, koji god segmet života uzmeš, sve je jao i naopako. Evo, na primjer, što nam to rade Slovenci. Nakon što su nas taktički mudro navukli na sporazum o nuklearki Krško (bolje reći na preuzimanje njihovog nuklearnog otpada,što je u našem Saboru prošlo zahvaljujući pohlepi „lijevih liberala“ da pošto-poto i dalje zadrže svoje položaje) sada sve drskije i sve češće prisvajaju što im je svojedobno neodgovorno i čak protuustavno obećao naš predsjednik vlade, za što je smjesta trebao biti ne samo smijenjen nego i kažnjen. Umjesto toga, predsjednik države nagradio ga je još jednim mandatom, što Slovence, izgleda, dodatno ohrabruje da nam pred nosom mašu tim potpisom našega premijera i u to ime povređuju našu granicu.
– A kaj moremo, Antiša, ak naši predsjednici puno put misliju drugač, neg mi, ki smo ih birali.
– Do novih izbora – ništa. Nego, znaš, Ivek, da u tome što si sada rekao, ima puno istine. Evo, neki dan ono iz Haaga stigla vijest da srpski general Zec, koji je zapovijedao brodom, s kojega je razaran Dubrovnik, ne treba ni doći u Haag, jer po mišljenju tih djelitelja pravde, o kojima će se jednom tako pisati kako se danas piše o srednjevjekovnoj inkviziciji, nije ništa kriv! I, pazi sada, umjesto da naš predsjednik države, ako igdje u svijetu išta vrijedi, i kada bi barem donekle mislio što i mi, koji smo ga izabrali, odmah uputi zahtjev da se tako postupi i s našim generalom Gotovinom, koji je svoju napadnutu domovinu branio (i tako i njemu omogućio njegov današnji položaj) on je toga istoga dana promptno prozvao generala Gotovinu da se tim haaškim djeliteljima pravde – konačno preda!
– Budi sretan kaj to nije napravil na ruskom i „po ruskom“!
– E, Ivek, ovo je sada opet neka od tvojih „caka“ koje ja,uz najbolju volju, ne razumijem.
– Polako, Antiša, polako. Sve ti bu odmah jasno. El si morti gledel na naše televizije kad je ono prije nekog vremena naš predsjednik Mesić v Berlinu pred Niemcima govoril hrvatski? Mene bile čak i sram, kak to da naš predsjednik nema pojma baš o nijednom stranjskom jeziku! No, taj isti večer naša hrvatska TV utješila me je viješću da se naš predsjednik Mesić sa slovačkim predsjednikom telefonski jednu vuru spominal – na ruskom! Pak sam si mislil, zakaj onda i v Berlinu ni govoril bar ruski, kad već zna tef svetski jezik i kad drugo ne zna? Em bi ga bili razmeli bar oni z bivše istočnonjemačke demokracije, em bi svi bili mâm znali, s kim imaju posla! Morti bi ga bili i rajši poslušali.
– A možda i puno toga, što se kod nas inače događa, lakše razumjeli. Tako, na primjer, da u osječko-baranjskoj policiji ponovno radi čak pet policajaca srpske nacionalnosti, koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske, dok jedan čak i živi na području Srbije, a iz Hrvatske još uvijek dobiva plaću. To čak ni dužnosnik u misiji OESS-a nije mogao razumjeti, rekavši samo: „This is not possible“. A, to ti je onda to, što sam ti rekao na početku. Jer, izgleda ipak, da je nešto takvoga moguće još samo u toj našoj – hrvatskoj ludnici!
– Ili, bolje reći, anarhiji.
– Ma, zovi ti to kako hoćeš, rezultat ti je isti. Nego,jesi li čuo da stranci odnedavna kupuju Hrvatsku čak i na komunalnoj razini!
– Je, moj Antiša, je, kak ne bi čul. No, zapamti dobre, ak nas stranci kupujeju, znači da se sami prodajemo. A kad ljudi sebe (ras)prodajeju, onda oni istodobno kupujeju – svoju vlastitu ovisnost! I tak ti se ide v zagrljaj novom, modernom, divljekapitalističkom – ropstvu. Kaj ne vidiš da još malo pak niti šekreti v Hrvatskoj više ne buju – naši!
– A kakva će tek to biti – ludnica!
– Takva, moj Antiša, kakva je već s Argentine prešla i na neke druge države južne Amerike.
– A, bome, i na Portugal! Čini mi se, da si Hrvatska već sada može sama početi izračunavati globe, koje će morati plaćati toj nadasve željenoj europskoj i svjetskoj – globalizaciji!
– Viš ti mojega Antišu! Na kraju si postal i pjesnik:„Globa globalizaciji“! Baš zgodne!
Baš zgodan razgovor, zar ne?
A Vi mi, unatoč svemu, dok se eventualno ipak opet ne čujemo, ostanite zdravi i veseli.
Iz Lijepe naše, Vaš, uvijek Vam odani – POVRATNIK