By Dragi moji „Ausländeri“!
Dugo se, eto, nisam javio. Ne, što Vam u međuvremenu baš ne bih bio imao što pisati, koliko jer sam i ja stalno bio u nekim isčekivanjima.
A isčekivanja su se uglavnom odnosila na rasplete, ili još bolje rečeno popravke, reparature kojekakvih promašaja i zavrzlama, u koje su nas uvijek ponovno uvaljivali naši odgovorni političari.
Posebno napeto bilo je s onim potpisom na najvišoj državnoj razini u vezi s namjeravanom prodajom Željezare Sisak Rusima. A kako i ne bi bilo napeto. Najprije je puklo da je tamo nesto potpisano, na kakav se potpis baš tamo i baš zbog razine institucije, ne bi smjelo ni pomisliti. Onda je uslijedio javni demanti, da nesto takvoga tamo potpisano nije. Onda je netko bjelodano dokazao da je ipak potpisano! A kada taj dokaz nitko više nije mogao opovrči, onda je pronađeno „žrtveno janje“, koje je piznalo (najvjerojatnije priznati moralo!) da je potpis potpisniku podvaljen i da potpisnik u trenutku potpisivanja nije znao što potpisuje!
– Eli ste to čuli, gospon dragi? – dotrčao je do mene sav zadihan moj susjed Ivek kada je tu vijest čuo s televizijskog ekrana. – Pak, na taj je način mirne duše moglo biti potpisano i nekaj još puno goršega, recimo pristup Republike Hrvatske v neku novu Jugozajednicu, ili recimo oprost slovenskih dugova Hrvatskoj, onih Ljubljanske banke i onih nuklearke Krško.
A kada smo već kod slovenskih dugova Hrvatskoj, ne mogu a da Vas ne podsjetim na onu nedavnu raspravu u Hrvatskom Saboru, na kojoj se za riječ javila i jedna uvažena zastupnica HSLS-a, čije mi se izlaganje posebno svidjelo baš zato što je bilo tako pučki jednostavno, da sam bio uvjeren da su ga mogli shvatiti i svi zastupnici, bez obzira koje boje inače bili. Jer, nakon svih onih silnih (uglavnom stranački obojenih) nadmudrivanja, ta je zastupnica ustala i posve jednostavno rekla otprilike ovako: Ljudi, pa Slovenci ne samo da nam ne daju nase (štedne uloge u Ljubljanskoj banci) nego nam i svakodnevno kradu naše (struju iz nuklearke Krško) – A MI SE SRAMIMO, NAMA TO JEDNOSTAV-NO NEUGODNO REĆI! Jednostavno i jasno da jednostavnije i jasnije nije moglo! Kao što je jednostavno i jasno dodala, da su svi zastupnici, koji su svojedobno glasovali za ratifikaciju sporazuma o nuklearki, učinili to samo iz osobnih sitnoprofiterskih razloga, dok su Hrvatskoj time nanijeli neprocjenjivu štetu. U stvari – vrlo teška optužba! Ali, kao što znamo, naravno, nitko se nije našao pogođenim niti je ikome palo na kraj pameti, da se tu zastupnicu zbog te njezine smjelosti – prozove!
Uostalom, bit će da jedva, igdje u svijetu, ima političara, koji bi tako brzo, tako rado i tako lako nešto potpisivali kao što to rade naši. S tim, naravno, da se tek onda, poslije stavljenih potpisa, počinje o tome razmišljati i raspravljati, što nam ti potpisi u stvari znače i što nam sve donose, odnosno koliko nam – štete! Da se samo malo prisjetimo: Piranski zaljev, Prevlaka, Sunačani Hvar, nuklearka Krško, pa i Željezara Sisak, itd., itd., da one „čisto političke“ niti ne spominjemo. Sve potpis do potpisa i sve jedna šteta veća od druge!
Jednako tako izgleda kao da se i uporno upravo natječemo u raznim javnim istupima i prosudbama, za koje nas nitko živ nije pitao, pa se istrčavamo i pretrčavamo izjavama o ovome i onome, umjesto da šutimo, kao što to mudro čine i oni puno iskusniji, bogatiji, spretniji i sposobniji od nas, kao što su na primjer Švicarci i Austrijanci, da sada ne nabrajam i mnoge druge, prema kojima bismo se u takvim situacijama mogli ravnati. Ali, ne. Mi radije najčešće po onoj: Vidjela žaba gdje konja potkivaju pa i ona digla nogu! A u nas tih žaba i žabica, što rado dižu svoje nožice na potkivanje, Bogu hvala, koliko hoćeš!
Iz Lijepe naše – Vaš, uvijek Vam odani POVRATNIK!
