By Dragi moji „Ausländeri“!
Samo sto sam svoje zadnje pismo, kao sto znate, zavrsio mislju da mi u Hrvatskoj nemamo politicara koji bi zbog svoje nesposobnosti htjeli ili morali podnositi ostavke, eto nam, gotovo kao za inat tom mojem misljenju, cak 6 ministara kolektivno podnijelo ostavke! No, polako!
Ne naglite se s procjenom situacije! Vic je, naime, pritom – ili ako hocete nas hrvatski kuriozitet – u tome, sto ti nasi ministri te svoje ostavke nisu ni slucajno podnijeli niti sto bi se smatrali nesposobnima, niti sto bi stvarno htjeli napustiti svoje ministarske stolice. Naprotiv: svi su oni podnijeli ostavke samo i bas zato, jer se svi smatraju sposobnima i samo i bas zato, da i dalje ostanu ministri! Kao da su, izgleda, na cas zaboravili na kakvom su to visokom polozaju, pa se, eto, ljudi sindikalno udruzili, e da bi kolektivno bili jaci! Moj susjed Ivek nazvao je to „ministriranjem“ na nas, hrvatski nacin! Bas zgodna usporedba!
No, danas sam Vas, zapravo, htio obradovati s dvije dobre vijesti. Kao prvo, nasa simpaticna ministrica pravosudja u medjuvremenu je skratila one svoje prednje cuperke kose, pa sada moze gledati i – dalje od nosa! A da to tako i jest, pokazala je i svojom odlukom, na kojoj joj skidam kapu, da promptno kazni onu trojicu zatvorskih djelatnika, koji su tako lakovjerno pustali na slobodu ubojicu, koji je, eto, i opet – ubio. Gotovo bi covjek rekao, steta sto mu je zrtvom morao postati netko drugi, neduzan, a ne netko od te trojke, pri cemu, ne daj Boze, da na stogod takova nekoga potaknem. No, ta nasa silna „drustvena skrb“ za sto vecu dobrobit raznih zlocinaca, pocevsi od preblagih zakona i presuda do neshvatljivih pomilovanja, normalnom covjeku, s vremenom jednostavno vise ne ide u glavu! Izgleda kao da se ili pravimo vazni ili da se pod svaku cijenu zelimo nekome svidjeti, ma koliko sebi time stetili! Nesto poput onoga ustupanja nasega mora Slovencima, a da jos uvijek nitko ziv ne zna sto smo za uzvrat dobili mi od njih!
Nego, kada vec spomenuh onaj „cuperak kose na vlastitim ocima“ – od cega se ministrica pravosudja u medjuvremenu „oporavila“, Zeljku Ogresta taj virus jos uvijek nemilosrdno spopada. Tako joj u prosloj emisiji za zabacivanje te „blesave kose“ s vlastitih ociju, vise nije bila dovoljna samo jedna ruka, vec je to morala raditi s obadvije, pri cemu, naravno, nije izostalo ni ono jezivo zabacivanje glavom. Izgleda, medjutim, da je taj isti virus u medjuvremenu „pokusao napasti“ – tko bi to bio rekao – i gospodju ministricu turizma! Njezin cuperak doduse nije tako dugacak i gust da preko njega ne bi bas nista vidjela, ali se razabire, da ju pri normalnom gledanju – smeta! Zanimljivo je, da kod svih tih triju dama ti njihovi cuperci ometaju upravo njihove desne poglede (i izglede), sto ce reci, da im ni ne preostaje nista drugo doli da (iz)gledaju – lijevo! I dok to gospodjama ministricama, s obzirom na „stranu gledanja“ vlasti, cije su one ministrice, donekle i stoji, dotle je to za Zeljku, jedva shvatljivo! S tim u vezi moj susjed Ivek je odlucio da ni Zeljku ne ce vise gledati tako dugo dokle god opet ne bude (iz)gledala – normalno!
A moja druga danasnja dobra vijest gotovo je jos bolja od prve: Zamislite, dragi moji Ausländeri (a i medju Vama vani ima sve vise penzionera, iako smo se svi zaklinjali da cemo „u svojoj mirovini uzivati u svojoj domovini“) kako to u ovoj Lijepoj nasoj utjesno zvuci za oko njih 1 milijun domacih penzionera (nota bene: od oko 4,3 milijuna ukupnog broja stanovnika, od kojih tek oko 900000 (nesto) radi, (bolje reci: uglavnom trguje!), dok je preko 400000 besposleno, a uz to ima valjda i stogod djece i mladezi!) kada se pri kraju jednoga mjeseca u glavnom TV-dnevniku objavi kao vijest dana, „da ce mirovine za prosli mjesec biti isplacene iducih dana“!
Da ironija bude veca, u tom istom dnevniku cjelokupna je hrvatska javnost jasno i glasno od svojih (visokih) predstavnika mogla cuti, kako je Hrvatska na najboljem putu ka gotovo svekolikom i sveobuhvatnom procvatu i prosperitetu! Kada sam i o tome malo htio porazgovoriti sa svojim susjedom Ivekom (a s kim drugim i bih?) covjek me je opet posve lijepo poducio: „Joj, gospon dragi, Vam bu zgleda dost duge trebale, dok shvatite da se pri nas ljudi deliju ne same na bogate i siromasne, neg’ i na pametne i bedaste. Pametni, to su Vam uglavnom oni isti, ki su i bogati; njim ide dobre, oni to vidiju i priznaju, i bez i male srama i javne govoriju. A oni siromasni, to su Vam ujedne i bedasti. E, sad, najte odmah misliti da su bedasti zate, kaj su siromasni. Ne, neg’ zate, kaj vu svoje bedastoce cak ne vidiju – kak im je dobre!“
Moram priznati da me je ta poduka mojega susjeda Iveka duboko impresionirala! Uistinu je ne-vjerojatno, kako toliki ljudi ne mogu sami (u)vidjeti kako im je dobro, vec to gotovo svakodnevno moraju slusati od onih, koje su izabrali, da bi im konacno, nakon dugog vremena – bilo bolje! (Taj moj Ivek, kakvog ga sad vec malo bolje poznam, ovdje bi vjerojatno jos dodao i onu svoju: „Ako im ne treba!“).
A Vi mi, dok se opet ne cujemo, ostanite zdravi i veseli. I ne zaboravite barem malo uzivati u tome, sto znate da Vam, tamo gdje jeste, jest dobro i sto Vas u to Vase dobro ne moraju uvjeravati drugi.
Iz Lijepe nase
Vas, uvijek Vam odani – POVRATNIK
