Drago mi je, sto su mi se poceli javljati i moji prvi „sugovornici“, kao i da se tima, koji su mi se do sada javili, ova moja rubrika ocito svidja. – Ispocetka sam mislio da ce nam se u ovoj rubrici iz Hrvatske javljati neki nasi povratnici. No, malo po malo, shvatio sam, da je to zapravo samo jedan, ali, kako mi se cini – „bas neki – pravi!“ – pise mi jedan od pomnih pratitelja ovih mojih „Pisama jednog povratnika“. I sâm zabrinut zbog sve manjeg broja stvarnih povratnika u predragu nam domovinu, ovaj moj „sugovornik“ pored nekih drugih primjedbi, pa i pohvala, predlaze mi, da u buduce pisem samo tako da ljude po mogucnosti direktno poticem na povratak, a ne obratno. Dobro je, da je pritom rekao „po mogucnosti“. Jer, barem smo mi, koji smo dobar (ako ne i najveci) dio svojih zivota proveli u cekanju povratka, s vremenom naucili tu gorku lekciju, da su, bas sto se tice povratka, zelje i mogucnosti, nazalost, cesto u nepremostivoj oprecnosti.
U jednom uglednom hrvatskom glasilu u Zagrebu, nedavno sam, pored mnogih zanimljivih misli, procitao i jednu, kojom cu se, eto, posluziti u odgovoru gore spomenutom citatelju.
Pisac jednoga clanka u tom glasilu, nezadovoljan hrvatskim biracima, koji su svojim glasom vratili na vlast one, kojih su se na jadvite jade tek nedavno oslobodili, ipak te birace i opravdava, jer su to, kako kaze, ucinili razocarani ondasnjom vladajucom garniturom. Sic! (Moj susjed Ivek tu bi rekao: „Tocne tak, gospon dragi!“). Oni, naime, koji voljom biraca dodju na vlast, nikada Vam, dragi moji citatelji, nisu za to – sami krivi! Krive su one „umisljene, ohole i usijane glave, koje su svojim greskama dovele do toga“, kako je to na kraju spomenutog clanka doticni pisac ispravno, ali i s ocitim zaljenjem, primijetio.
Pitanje, koje pritom zaokuplja mene, i u kojem djelimice lezi odgovor mojem gore spomenutom „sugovorniku“, jest, da li i koliko su iz svega toga te „umisljene, ohole i usijane glave“ naucile i, sto je najvaznije, hoce li od te i slicnih pouka, ikada ikakve koristi imati – nas hrvatski covjek?! Jer, ako hrvatski biraci budu prisiljeni svaki puta „glasovati protiv“(!) – a sve mi se cini, da ce to i iduci puta biti upravo tako – tj. ako i u buduce budu bez mogucnosti da glasuju „za taj i taj razvoj“, „za tu i tu prespektivu“ , onda Vas ja, dragi moji pecalbari, zeljni povratka, unatoc svojim najboljim zeljama, u Vasoj nadi u neki skori boljitak, adekvatno tome i u Vas dobro promisljeni i opravdani skori povratak, nazalost, jedva mogu ohrabriti.
No, da danas ne ispadne sve tako ozbiljno i beznadno, ne mogu odoljeti, a da Vas ne podsjetim na onaj poznati slucaj s hrvatskim penzionerima, koji nam ovdje sada sluzi za – narodno uveseljavanje. To vec znate: Jos za bivse vlasti penzioneri su u nekim svojim pravima ocito bili zakinuti. Tako je cak jos onda presudio i Vrhovni sud. Izvrsenje te presude u korist penzionera palo je, medjutim, u nasljedstvo novoj vladajucoj garnituri. A kako je ta bila za ta prava penzionera ocito samo dok je bila u opoziciji, to joj sada, kada je dosla u „poziciju“, izvrsenje te presude, dakako, vise nije odgovaralo, a ocito niti padalo na pamet. Onda su se penzioneri, njih nekih dvadesetak tisuca(!) – uvjereni u svoje pravo, a i na osnovu nekih strucnih prosudbi – zalili Sudu! I, gle, pravne drzave: Penzioneri, njih dvadesetak tisuca, ne samo da sa svojom vjerojatno ne bas neopravdanom zalbom nisu uspjeli, nego svaki od njih, valjda i „pod prijetnjom ovrhe“, morao bi sada platiti sudsku taksu od – ni manje ni vise – nego ravnih 900 kuna(!), sto bi Sudu donijelo ukupno 18 milijuna kuna prihoda! A jos nedavno se u Hrvatskoj na sva usta govorilo, da nam sudstvo – ne funkcionira! Da prica bude „socnija“ ta nasa socijalna (da bas i ovdje ne kazem socijalisticka) vlada, umjesto da penzionerima vrati dug, za sto se je zalagala dok je bila u opoziciji, i na sto je i presudom Vrhovnog suda obvezna, ona ce, eto, preuzeti na sebe isplatu tih sudskih taksa! A kako svi znamo da je Sud ujedno i jedan od velikih „proracunskih potrosaca“, to ispada, da ce vlada (e da bi se penzionerima koliko-toliko svidjela) tih 18 milijuna, ocito prebaciti iz jednoga dzepa u drugi, dok ce onaj penzionerski i dalje ostati – prazan! Ipak, mora se priznati: ne i siromasniji za onih, sada dodatnih, 900 kuna, koliko iznosi kazna zbog – (ne)opravdane zalbe! A i tih 900 kuna jest – nesto. Mozda se prigodom iducih izbora, koji nam sve vise „prijete“, pokaze da ova velikodusnost vlade i nije bila bas – uzaludna!
A Vi mi, dok se opet ne cujemo, ostanite zdravi i veseli. I, ako jednom dodjete u Hrvatsku, dobro razmislite prije nego se odlucite, na stogod se – (po)zaliti! Moj susjed Ivek rekao mi je nedavno: „Ovde Vam vecina ljudi zivi bez da se ikomu zali! Stisnuli su zube, sutiju i jedva cekaju da opet glasuju – protiv!“
Iz Lijepe nase, Vas, uvijek Vam odani – POVRATNIK