By Nakon što u mojem prošlom pismu, tražeći “aktualne i lijepe ili lijepe i aktualne” vijesti, do nekih lijepih nisam ni stigao, hajde da danas počnem s jednom barem malo veselijom. Jeste li, na primjer, gledali Željku Ogresta, kada su joj, ono, u emisiji bili gosti Krsto Papić, Sanja Doležal i Joško Kontić? Njih sve troje – a pogotovo simpatična Sanja normalno obuceni pa prema tome i normalna i pristojna izgleda, a ona, naša Željka? Da Bog sačuva!
Ženska došla na pozornicu u haljini u kakvoj se ne bi smjela ni spustiti niz stepeniste po jutarnje novine. (Sudim po sebi, koji to svako jutro činim, moleći Boga, da pritom, onako neumiven, neobrijan i tek u nešto umotan, nikoga ne sretnem). Ipak, u svojim mislima, valjda i sama sva obuzeta izuzetnošću te haljine, Željka u toj emisiji, izgleda, nije ni imala vremena razmišljati o svojem ostalom “(iz)gledanju” pa je one svoje čuperke kose, koji joj tako grozno smetaju, zabacivala uočljivo rjeđe nego u svojim prethodnim emisijama. Čovjek bi skoro rekao: “Svako zlo, za neko dobro”!
Uostalom, kad smo već kod te Željkine emisije, koja bi se mogla i nekako (kraće) zvati, jedna mi se Kontićeva misao posebno svidjela. Upitan što o tome i tome misli, čovjek onako spontano, “kao iz puske”, odgovorio, da od kada je glasnogovornik svoje stranke, ni o čemu ne može reći “što misli” nego samo “što misli da mora misliti”. Tako nešto, u tom smislu. Svaka mu čast na ljudskoj iskrenosti, ako ju politički ne bude morao preskupo – platiti!
S tim u vezi, a i inače, sve češće uočavam u ovoj našoj svakodnevici u Lijepoj našoj prodor nekih novih izraza i jezičnih termina, kojima se namjerno oni pravi izrazi zamjenjuju nekim podobnijima, e da bi se pravo stanje stvari prikrilo ili barem donekle uljepšalo. Da odmah znate o čemu zapravo govorim, podsjećam na onaj, svima već poznati, izraz iz sudske prakse, koji kaže da je zločinac nekoga “smrtno ranio”, umjesto “ubio”! Pozadina je jasna: za “smrtno raniti” zakon vjerojatno predviđa manju kaznu, nego za “ubiti” pa nije nitko lud da nekoga baš ubije, kad ga može samo smrtno raniti!
S tim u vezi možemo se osvrnuti i na onaj famozni “Dnevnik plus”, u kojem nam je jedan od podpredsjednika vlade prodavao maglu o “Rijeckoj banci”, prije svega, naravno, onima koji su toga dana, a i idućih nekoliko, satima i satima u toj istoj banci čekali, da bi došli do svojih usteđevina i da ih nikada više u nju ne polože. Ma kako taj stručnjak puno govorio, a da bi pritom što manje rekao, i ma kako on čitavu priču uvijao, umotavao i izmotavao, sada nam je, vjerujem, svima barem nešto jasnije, što je to “dokapitalizacija”! To bi Vam, pojednostavljeno rečeno, trebalo biti podmirenje, plaćanje iz državne kase onoga, što je netko drugi strpao u svoju, da baš ne kažemo – ukrao! No, taj izraz “dokapitalizacija” nekako nam i nije posve stran i nov. Jer, ako smo u međuvremenu sve druge i zaboravili, onu “dubrovačku” (i banku i pljačku i dokapitalizaciju) nismo, niti ćemo ikada! Prije svega zato, što se zbog toga nikom ništa nije dogodilo, osim što je jedan od glavnih aktera, izgleda, čak znatno uznapredovao! Tako, eto, sada svi znamo u čemu je, dakle, bit dokapitalizacije: da država plati i da se istodobno nikom ništa ne dogodi!
Uostalom i u našoj ovdašnjoj svakodnevnoj politici imamo novih izraza i jezičnih termina. Tako me osobno vec danima (i osobito noćima) muči, meni za sada nedokučiva razlika u značenju pojmova kao što su “podpredsjednik predsjednika” i “zamjenik (toga istoga) predsjednika”! U svojoj političkoj neobaviještenosti, ja sam Vam, dragi moji pečalbari, do sada mislio, da je to jedno te isto; netko je nečega predsjednik, a kada toga predsjednika nema, onda ga zamijeni njegov podpredsjednik. Stvar se je nešto zakomplicirala od kada se ustanovilo, da je jedan predsjednik toliko sposoban, da njega ne može zamijeniti samo jedan podpredsjednik, nego da je za nešto takva potrebno njih više!
No, da stvar bude još kompliciranija, sada taj isti predsjednik pored svojih nekoliko podpredsjednika, koji mu nisu zamjenici, ima dodatno i jednoga zamjenika, koji, međutim, nije i podpredsjednik. E, sada: da li predsjednika, ako ga nema, ili ako za neke stvari ipak nije dovoljno sposoban, najprije zamjenjuju jedan ili više njegovih podpredsjednika, koji mu nisu zamjenici, a tek iza toga njegov zamjenik, koji nije podpredsjednik, ili pak predsjednika, ako ga nema, ili ako za neke stvari ipak nije dovoljno sposoban, najprije zamjenjuje njegov zamjenik, koji nije podpredsjednik, a tek iza toga njegovi podpredsjednici, koji mu nisu zamjenici, jer je to onaj, koji nije podpredsjednik, to je pitanje, na koje bi, za ispravan odgovor, naša vlada mogla raspisati “veliki nagradni natjecaj”. Ili, mozda jos bolje, ponuditi nekome od svojih kao zgodnu temu za magisterijski rad, bez ikakve opasnosti da ga taj od nekuda i nekoga – prepiše!
A Vi mi, dok se opet ne čujemo, ostanite zdravi i veseli.
Iz Lijepe naše, Vaš, uvijek Vam odani – POVRATNIK
