By Dragi moji „Ausländeri“!
Iako se ova naša rubrika učvrstila (da li i profilirala, to prepuštam Vašoj prosudbi) kao humoreska, danas ću si – a možda i još koji puta – dozvoliti i jednu posve ozbiljnu temu, s nadom da ćete to i Vi rado prihvatiti.
Iz svojedobno emitiranoga magazina „Brisani prostor“ na hrvatskoj TV, vrlo zorno (i jednako bolno) saznali smo (bolje reći, bili smo podsjećeni) kako je nama susjedna država Slovenija, kao jedna od članica bivše zajedničke države, zapravo – velika grobnica hrvatskoga naroda. Prekratko je emitirana ona slika s križevima, a da bih Vam sada mogao ponoviti, gdje su sve po cijeloj Sloveniji ti križevi bili porazmješteni. A kako je tek bilo sa stvarnim grobovima? Ali, što sam to rekao, kakvi grobovi? Jame, jarci, šume i šumarci – svuda gdje su zločinci (koji za te zločine nikada nisu odgovarali) danonoćno, tjednima i mjesecima (ne samo po Sloveniji) zvjerski mučili i ubijali nevine ljude, čiji je jedini grijeh bio, u najvećem broju slučajeva, što su pripadali narodu, koji se, povijesno gledano, između ostaloga, u krivo vrijeme i s krivim saveznicima, poveselio i ostvarenju svojih stoljetnih snova o svojoj, slobodnoj i neovisnoj državi! Rekao sam svjesno „nevine“, ne da time ustvrdim da među tim ljudima nije bilo i takvih koji su i sami počinili možda i teška zlodjela, već zato, što je u svakom, imalo civiliziranom društvu, svatko nevin, dok mu se sudski ne dokaže suprotno. A tim patnicima, izručenima od strane britanskih „mirotvoraca“, nitko u slovenskim šumama (kao i diljem takozvanog „križnog puta“) sudio nije. Barem ne najvećem broju njih. Čak ni u inače omiljenim „montiranim“ procesima, kakav je uskoro po „oslobođenju“ bio upriličen i zagrebačkom nadbiskupu, kasnijem kardinalu, danas hrvatskom blaženiku, Alojziju Stepincu.
Gledajući tu emisiju, a i nakon što sam na tu temu pročitao jedan članak u jednom zagrebačkom glasilu, opet me spopade nelagoda pri pomisli da u Hrvatskoj još uvijek postoje trgovi i ulice s imenom čovjeka, koji je za te zločine prema pripadnicima svojega naroda ne samo znao, nego ih, najvjerojatnije, i naredio. Između ostaloga i jedan od najljepših trgova usred Zagreba još uvijek nosi njegovo ime!
Mučeći se upravo s tim i takvim mislima, na vrata mi je, kao naručen, naišao moj susjed Ivek, koji mi je, kao uostalom i mnogo puta do sada, odmah spremno iznio jednu svoju, sada i meni, vrlo zanimljivu ideju. Kaže, umjesto da vlast koja će doći iza ove (a druga i drukčija će doći, uvjeren je on, ako ni zbog čega drugoga, a ono jer će se i na idućim izborima hrvatski birači opet osjećati prisiljenima glasovati „protiv“), dakle umjesto da vlast, koja će doći iza ove, opet mijenja naziv sada već famoznog Trga žrtava fašizma u Zagrebu, on, eto, predlaže, da naziv toga trga više nitko ne mijenja (jer i tih je žrtava uistinu i puno bilo) ali da se sadašnji Trg maršala Tita u Zagrebu konačno i za trajno preimenuje u – Trg žrtava komunizma. Ta i tih žrtava nije bilo ni malo, a niti su njihova stradanja u bilo kojem pogledu bila „humanija“ od onih prethodno spomenutih. Na moju primjedbu, da je izabrao krivi trenutak i da je to trebao predložiti prethodnoj vlasti ili sačuvati za onu buduću, u čiji je dolazak tako uvjeren, odgovorio je vrlo uvjerljivo: „Ne, gospon dragi, baš bi ove vlasti takev korak najbolje pasal, jer bi svi znali, da ga nije poduzela iz svojih stranačkih i ideoloških interesa, već zbilja u ime i na čast svih onih, ki su, većinom same zate, kaj su bili Hrvati, nevini trpeli i živote zgubili. A to baš ove vlasti čak niti stranci, ki su nam i pune toga krivi (kaj ne vidite kak nas z Bosne čistiju?) – ne bi zamerili!“
Moram priznati, mene je Ivek uvjerio. Nadam se i Vas. Pitanje je samo, da li će mu to uspjeti i kod sadašnje vlasti. Ja sam mu preporučio da to svakako pokuša i pritom mu zaželio pun uspjeh! (Usput smo se obadva složili, da ne bismo imali ništa protiv, ako bi se gore spomenuti trg preimenovao i kako drukčije, na pr. u Trg dr. Franje Tuđmana).
A Vi mi, dok se opet ne čujemo, ostanite zdravi i veseli. I ne zaboravite mojem susjedu Iveku, kada se sa svojim prijedlogom nađe pred odgovornima, zajedno sa mnom – držati palce! Samo da to ne potraje predugo, pa da nam se prsti ne ukoče i ne pretvore u – trajnu figu!?
Iz Lijepe naše, Vaš, uvijek Vam odani – POVRATNIK
