Brat i sestra, Antonio i Vanna Đaković ovo ljeto su u Parizu nastupili na Europskom prvenstvu u vodenim sportovima.
Iza tog trenutka stoje godine u kojima je cijela obitelj živjela uz plivanje. O njihovoj smo sportskoj priči pisali lani, kada nam se Antonio javio sa Svjetskog prvenstva u Singapuru. Tada smo, razgovarajući s njim i njegovim ocem Goranom, otkrili koliko se iza rezultata Antonija i Vanne zapravo krije jedna zajednička, obiteljska sportska priča: od prvih susreta s bazenom i preseljenja zbog boljih uvjeta za trening do roditelja koji su godinama davali sve kako bi njihova djeca, talentirani vrhunski sportaši, imala sve potrebno za uspjeh.
Za dvoje mladih sportaša upravo je zato zajednički dolazak na veliku europsku pozornicu poseban trenutak.
Antonio je danas već iskusan plivač na najvećoj međunarodnoj sceni. Parizu je posvetio i dugačku objavu na svom Instagramu osvrćući se na ozljede s kojima se bori, ali i koliko ga je nastup nadahnuo za dalje:
„Pariz, podsjetio si me zašto nikada ne odustajem.
Ova sezona bila je jedna od najtežih dosad. Ozljede, prepreke, usponi i padovi te toliko trenutaka u kojima sam morao nastaviti vjerovati, čak i kada stvari nisu išle onako kako sam želio. Još prije samo mjesec dana nisam ni znao hoću li uopće moći stati na startni blok na ovom Europskom prvenstvu. Završiti ovaj tjedan na način na koji jesam nešto je što, iskreno, nisam očekivao.
Napokon ponovno nastupati u večernjim utrkama, ponovno osjetiti onu vatru i vidjeti da nisam daleko od mjesta na kojem želim biti, trenutačno mi znači više od bilo kojeg rezultata. Pokazalo mi je da idem u pravom smjeru. Korak naprijed. Korak bliže.
Veliko hvala svima koji su bili uz mene i podržavali me tijekom ovih teških mjeseci. Ljudi koji su mi bliski točno znaju na koga mislim! Posebno mom treneru Pablu, koji mi je puno više od trenera, jer je uvijek bio uz mene, i u dobrim i u teškim trenucima.
S ovog Europskog prvenstva odlazim sretan, gladan novih uspjeha i motiviraniji nego ikad. Znam da je preda mnom još mnogo rada, ali isto tako znam da sam ponovno sve bliže. Korak po korak. Smjer je pravi.“
Vanna je, pak, godinama rasla uz starijeg brata, najprije ga prateći na treninge, a potom gradeći vlastitu ozbiljnu plivačku karijeru.
Njihov otac Goran prošle nam je godine ispričao da je upravo Antonio bio jedan od prvih Vanninih uzora. Dok je on trenirao, ona je kao djevojčica išla s njim, a brat joj je prenio ljubav prema vodi. S godinama su postali međusobna podrška i, kako ih je otac lijepo opisao, „jedan mali tim“.
Taj „mali tim“ sada je zajedno u Parizu.
A Antonio nam je već prošle godine, govoreći o nastupima na velikoj međunarodnoj sceni, vrlo jednostavno opisao pristup s kojim ulazi u velika natjecanja:
„Nemam nekih prevelikih izazova, uvijek pokušavam dati sve od sebe, znači 100% i boriti se do samog kraja.“
Ljubav prema plivanju
Plivanje je u obitelji Đaković nešto što se prenosi s generacije na generaciju, otac Goran i sam se bavio plivanjem u mladosti:
„Dok su bili djeca htio sam im usaditi ljubav prema vodi, da se u vodi osjećaju kao ptica u zraku, da im to ne bude strani element nego prirodan i topao, mjesto gdje će se osjećati ugodno i uživati.“
Iz te ljubavi s vremenom su izrasle dvije ozbiljne sportske karijere. Antonio je stigao do najvećih svjetskih natjecanja, a svoje ambicije nikada nije skrivao. Prošle godine otkrio nam je i koji je njegov najveći sportski san:
„Moj san, kao i san svakog sportaša, je osvojiti olimpijsku medalju. Kratkoročno želim steći iskustva i postići dobre plasmane na velikim natjecanjima. Dugoročno želim osvojiti još medalja na velikim natjecanjima i ući u finale Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028.!“
Dok Antonio nastavlja loviti velike ciljeve, uz njega sada stoji i sestra Vanna. No bez obzira na rezultate, medalje i plasmane, roditeljska poruka koju su oboje dobivali tijekom odrastanja uvijek je bila ista: sport prije svega treba biti njihov izbor i nešto što ih čini sretnima.
„Kada im supruga i ja dajemo savjete za budućnost uvijek se to vrti oko iste stvari: Moraju biti sretni, koji god put odabrali. Želim da ih sport koji su izabrali ispunjava, da im pruža zadovoljstvo. Nije to moralo biti plivanje, mogao je biti neki drugi sport, bitno da su izabrali i da smo mi bili uz njih. Ja bih svakako uvijek preporučio plivanje kao disciplinu koja pozitivno utječe na zdravlje, iako nažalost nije financijski najpopularniji. Teško je, u plivanju financijska dobit nikad nije kao u nogometu ili tenisu, treninzi su jako zahtjevni, potrebno je puno truda i vremena da bi se postigao svjetski/europski nivo koji nikad nije plaćen poput nogometa.“, napomenuo je u lanjskom intervjuu tata Goran.
Odrasli u Švicarskoj, srcem vezani uz Hrvatsku
Iako su oboje odrasli u Švicarskoj, Antonio i Vanna srcem su itekako vezani uz Hrvatsku.
„Za Hrvatsku nas veže obitelj, prijatelji, ljubav. Moja supruga ima obitelj u Hrvatskoj, sestru u Viškovu, a ja također imam rodbinu u Velikoj Gorici. Svake godine smo na godišnjem odmoru u Hrvatskoj, na relaciji Crikvenica, Krk, Rijeka…Također, svi smo članovi plivačkog kluba Kantrida u Rijeci.“
Roditeljima je pritom bilo važno da Antonio i Vanna kroz Hrvatsku i sport ne izgube kontakt s jezikom, prijateljima i sredinom kojoj obitelj pripada.
„Lijepo nam je, družimo se, Antonio i Vanna imaju prijatelje dolje, a kada smo ih upisivali u klub cilj je bio prvenstveno da upoznaju svoje vršnjake kad smo na godišnjem odmoru, povežu se s njima i da naravno bolje nauče hrvatski jezik. Kad ste izvan domovine gubi se gramatika i jezik i druženje. Najljepši je osjećaj kada dođete u zemlju koju volite i znate da se možete i šaliti na hrvatskom te komunicirati s prijateljima i rodbinom na materinjem jeziku.“